Uprava Dvojne Monarhije u Bosni i Hercegovini se najbolje može opisati kao prosvijećeni apsolutizam: „evo vam sve, ali ništa vas se ne pita“. Odmah po dolasku Monarhija je presjekla ama baš sve veze Bosne i Hercegovine s ostatkom svijeta, osim s Monarhijom. Zabranjena su putovanja u Srbiju i Crnu Goru, iz tih zemalja se nije uvozila štampa, pratilo se ljude koji su iz njih dolazili, a isti režim je važio i za Osmansko Carstvo.

Monarhija je odmah vjerske zajednice stavila pod striktnu kontrolu. Osnovane su Bosanska nadbiskupija i Islamska zajednica, a i nadbiskupa i reisa imenovao je car. Isto je vrijedilo za imenovanje mitropolita i episkopa. Što se nacionalne politike tiče, osnova je bila „čelična ruka“. Vlasti su kontrolirale sve aspekte nacionalnog života - vjerske zajednice, štampu, kulturu, školstvo, udžbenike.

Rezultat je do danas ostao zapamćen: do tad neviđena modernizacija BiH, urbanizacija, školovanje, industrijalizacija. BiH je počela hvatati korak s Europom. Međutim, za Austro-Ugarsku nije sve bilo baš tako bajno i sjajno s ovom zemljom.

Kako je Monarhija za razliku od Osmanskog Carstva uvela suvremeno sudstvo, nije trebalo dugo domaćim ljudima, kmetovima, da shvate kako im je isplativo bez razloga se sudit s agom (vlasnikom zemlje koju obrađuju), samo da mu ne plate zakupninu. Sudovi su bili zatrpani ovakvim predmetima, a iza sebe Dvojna Monarhija je ostavila neriješenih oko 10.000 predmeta. Daljnje iritacije izazvao je Hercegovački ustanak 1882. koji su zajedno podigli Srbi i Bošnjaci protiveći se regrutaciji u austro-ugarsku vojsku. Ustanicima su se pridružili i panduri koje je Monarhija osnovala i plaćala.

Ogromne probleme izazvao je i novi bosanski nadbiskup, doktor Josip Štadler, koji je pokušavao pokrstiti muslimane. Štadler je narušio „kult komšiluka“ koji je nalagao da se ne misionari komšijama. Nije dugo trebalo da „prekipi“. Od početka su se Štadleru opirali bosanski fratri. Kap koja je prelila čašu bio je bijeg neke Fate iz okolice Mostara s komšijom katolikom za što je narod okrivio Štadlera i njegovu politiku. Vlada je izdala striktan pravilnik o promjeni vjere koji je Štadler međutim ignorirao.

Redovna praksa bila je da delegacije iz Bosne odlaze direktno u Beč caru da se žale, ignorirajući nadređenu im Zemaljsku Vladu. Monarhija je ovakve ekscese suzbijala tako što je car najčešće odbijao primiti takve delegacije. Pokušaji vjerskih zajednica da dobiju autonomiju su suzbijani na razne načine. Vođa muslimanskog pokreta, muftija Džabić, otišao je u Istambul posavjetovati se. Vlada je Džabića proglasila nelegalnim iseljenikom i zabranila mu povratak što je usporilo pokret za autonomiju.

Austro-Ugarska se jako ponosila i hvalila svojim dostignućima u Bosni i Hercegovini. Na Svjetskim izložbama postavljala je bosanski paviljon (posebno zanimljiv bio je eksponat bosanskog krastavca od pola metra), a 1893. Dvorski balet u Beču izvodio je balet „Svadba u Bosni“. Grupa turista iz Austrije dolazi u Bosnu i zatiče se na svadbi. U početku turisti uče bosanske plesove, sve nacije i vjere plešu zajedno, a na kraju turisti bosance uče bečki valcer. Izvedbu je „omeo“ car Franjo Josip počevši se „slatko i glasno“ smijati pred kraj predstave gledajući bosance kako plešu valcer.

Ogromne iritacije i komplikacije Austro-Ugarskoj nastale su nakon formiranja Bosanskog sabora 1910. godine. Formirale su se i prve političke stranke: (veće stranke)

-Muslimanska Narodna Organizacija (MNO)
-Muslimanska Napredna Stranka (MNS)
-Muslimani Demokrati (MD)
-Srpska Narodna Organizacija (SNO)
-Hrvatska Narodna Zajednica (HNZ)
-Hrvatska Katolička Udruga (HKU)

Rad ovih stranaka najblaže rečeno bi se mogao opisati kao tragikomičan. Muslimanska Narodna Organizacija je nastupala samostalno kao religijsko-„nacionalna“ stranka. Muslimanska Napredna Stranka je usko surađivala sa Hrvatskom Narodnom Zajednicom. Muslimani Demokrati su bili naklonjeniji srpskoj strani i blisko surađivali sa Srpskom Narodnom Organizacijom, isto tako etno-nacionalnom strankom. Poseban slučaj bila je Hrvatska Katolička Udruga koju je direktno vodio nadbiskup Štadler. Dok je HKU bila religijska stranka, Hrvatska Narodna Zajednica bila je čisto nacionalna. Jedino se kod Hrvata u BiH političko djelovanje podijelilo na nacionalno i vjersko i to djelovanjem nadbiskupa Štadlera. Kod svih drugih naroda religijsko i nacionalno bili su usko povezani. Na prvim izborima stranke „narodnih vođa“ „razbile su konkurenciju kao Bugarsku skupštinu“. MNO i SNO su osvojili sve muslimanske i srpske mandate dok je kod Hrvata pobijedio HNZ s tim što je HKU dobila 4 mandata.

SNO je službeno i javno isticala da su svi muslimani Srbi ali se ipak protivila imenovanju Ali-bega Firdusa iz MNO-a za prvog predsjednika Sabora ističući da bi to mjesto trebalo pripasti Srbinu jer su Srbi najbrojniji narod. Politički život zagorčavalo je pitanje kako da seljaci otkupe zemlju od aga. MNO je bila striktno za neobavezan otkup dok se SNO striktno zalagala za obavezan otkup uz pomoć države. SNO se našla između dvije vatre, budući da je iz Srbije dobivala instrukcije da surađuje s muslimanima, a njeno glasačko tijelo, kmetovi pravoslavci, težilo je dobiti zemlju. Presudnu ulogu imao je stav HNZ-a. Kad se Muslimanska Napredna Stranka odrekla suradnje s HNZ-om, promijenila ime u Muslimanska Samostalna Stranka i počela surađivati s MNO, HNZ je u inat paktirao sa SNO i obećao glasati za obavezan otkup. MNO je „spasila stvar“ paktirajući s HNZ-om koji je tako izdao pakt sa SNO. MNO i HNZ su dogovorili da MNO podrži hrvatski jezik kao službeni, a zauzvrat će HNZ glasati za neobavezan otkup zemlje. Nakon ovog pakta dio članova napustio je MNO.

Cijelo vrijeme Vlada je balansirala u Saboru nastojeći imati podršku sva tri naroda za svoje zakone u čemu je začudo i uspijevala prije svega zato što se nakon mjeseci politikantstva, demagogije, retorike i rasprava u trenutku glasanja nitko nije usuđivao protiviti Vladi koja se koristila lobiranjem i zastupnicima virilistima - ljudima koji su po dužnosti bili birani u Sabor. Onako, „u inat“, muslimanski zastupnici su tražili da se uz latinične i ćirilične natpise na znakovima uvedu i natpisi na arapskom jeziku. Vlada je ovo rezolutno odbila tvrdeći da se u BiH ne govore ni arapski ni turski. Zanimljivo, natpise na arapskom jeziku podržao je klub Srba, vjerojatno „u inat“ Vladi.

Godine 1910. prilikom rasprave o proračunu Vlada je dobila kritike da više troši na vojsku i žandare nego na škole. Odgovor je došao sam od sebe. Srpski seljaci su podigli „bunu“ u Krajini tražeći zemlju. Vlada je usijane glave „ohladila“ vojskom i žandarima, a Saboru odgovorila otprilike: „Vi ste takav narod da se vama ne može upravljati bez žandara i vojnika“.

oskar potiorek

Oskar Potiorek

Veliko finale „natezanja“ Vlade s domaćim ljudima desit će se nakon Balkanskih ratova. Naime, Srbija je na svim osvojenim područjima dala zemlju seljacima pa je Dvojna Monarhija odlučila anulirati pozitivan stav o Srbiji radeći nešto slično. Odlučeno je kako otkup zemlje ostaje neobavezan, ali će Vlada ukinuti kamate na zajmove pa će se svatko moći otkupiti. Zadatak da progura ovaj zakon u Saboru dobio je zemaljski poglavar Oskar Potiorek, kako će se pokazati, fanatik i ogorčeni neprijatelj Srba. Za zakon je dobio bezrezervnu podršku kluba Srba i ogorčen otpor kluba Bošnjaka/muslimana. Pregovori s klubom Muslimana završili su tako što je Potiorek izgubio živce, isukao sablju i počeo s njom lupati po stolu derući se: „IMA TAKO DA BUDE!“. I bilo je tako, protiv volje i Potioreka i kluba Muslimana.

„Natezanje“ Dvojne Monarhije s Bosnom i Hercegovinom završilo se Prvim svjetskim ratom. U periodu Austro-Ugarske uprave nastaje službena politička scena i pokazuju se sve kontradiktornosti koje ostaju do danas. Svi su paktirali sa svima i svi su prevarili sve. Ranije napisano je samo pregled krupnijih događaja. Dnevnopolitičke aktivnosti bile su još zanimljivije. Od samih početaka stranke su bile nacionalne, a neke su otvoreno vodili i podržavali klerici. Zajedništvo oko nekih pitanja istina budi jest postojalo, ali ili zbog različitih motiva ili zbog inata nekome. Može se reći da smo pod ovim zavojevačem najviše napredovali upravo zato što nas je Monarhija čuvala od nas samih. Austro-ugarska vlast u BiH počela je čeličnom rukom, prešla na pregovaranje, a završila histerijom Oskara Potioreka.

Za kraj, možda je zanimljivo spomenuti da je i Austro-Ugarska bila „cirkus država“. Službeno se nazivala Carevina i Kraljevina Austrija-Ugarska, na čelu s carem i kraljem Franjom Josipom. Čitava država imala je samo tri zajednička ministarstva: vanjskih poslova, vojske i financija. Zemlja se dijelila na Austriju i Ugarsku koje su svaka imala svoj parlament i vladu. Bosna i Hercegovina bila je „distrikt“ - krunska zemlja, ni Austrija ni Ugarska, a vodilo ju je zajedničko Ministarstvo financija. Koliko god je Austrija podržavala zajedničke institucije isto toliko ih je Mađarska sabotirala. U historiografiji nije svrsishodno povlačiti paralele između prošlosti i sadašnjosti, ali svakako se čovjek ne može oteti dojmu koliko su neke stvari ostale iste ili slične.

Autor: DINO ŠAKANOVIĆ

Prometej.ba | 18.12.2014.