“Blaženi“ Josip Stadler – svjetiljka koja svijetli?
Ušavši barem jednom u sarajevsku katedralu, gotovo je nemoguće, na zadnjem kraju lijeve bočne lađe, ne primijetiti monumentalnu nadgrobnu ploču. Ako ste spomenutu bogomolju posjetili više puta, vjerojatno ćete imati sreću (ili nesreću), htjeli to ili ne, biti svjedokom kako vodič (najčešće u kleričkom odijelu) većoj ili manjoj skupini ljudi, turista, upravo kod te grobnice priča o nekom pobožnom i učenom čovjeku, koji nas je svojim djelovanjem na ovim prostorima zadužio do u stoto koljeno.
Josip Stadler rodio se 1843. u Slavonskom Brodu, u Rimu je završio studij teologije i filozofije, te stekao titulu doktora znanosti. Bio je profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a od 1882., ponovnom uspostavom redovite crkvene hijerarhije u Bosni, nadbiskup sarajevski.
Upravo je on podigao katedralu u kojoj je sahranjen 1918. godine, a u njenoj neposrednoj blizini sagradio je nadbiskupski i kaptolski dvor, te zgradu bogoslovije. U Travniku je osnovao i sagradio dječačko sjemenište i gimnaziju. Utemeljitelj je dva sirotišta u Sarajevu, Egipta i Betlehema. Upravljanje njima povjerio je družbi Služavki Malog Isusa, čiji je također utemeljitelj. Osim toga, postarao se oko pokretanja teološkoga mjesečnika Srce Isusovo (kasnije Vrhbosna), ekumenskoga časopisa Balkan, te političkoga lista Hrvatski dnevnik.
Prema ovome navedenome prosuditi ćemo da je klerik – turistički vodič imao pravo u vezi s nadbiskupom Stadlerom. Zaista je učinio mnogo na kulturno-političkom planu za Bosnu i Hercegovinu. No! Poznato je da je Stadler primarno bio nadbiskup, pastir svih katolika u BiH, te voditelj i suradnik klera u pastoralnom radu. Za nadbiskupa je inauguriran u prilično nezahvalno vrijeme; uspostavom, naime, redovite crkvene hijerarhije koja je tijekom osmanske vladavine ovim prostorima bila onemogućena. Tijekom osmanske vladavine jedini pastoralni radnici koji su unatoč svemu ostali u Bosni bili su franjevci. Nastankom povoljnijih prilika u Bosnu se vraćaju i svjetovni/dijecezanski svećenici. I tu nastupa trvljenje u kojem je Stadler pokazao svoju lošiju stranu.
Direktno ili indirektno je radio na sekularizaciji franjevaca. Ovdje pojam sekularizacija označava napuštanje redovničkoga reda (u ovom slučaju franjevaca), te prelazak u redove svjetovnoga klera. Time je neskriveno ispoljio animozitet prema bosanskim franjevcima redovnicima. Pošto se taj plan, suprotno očekivanjima Stadlera, loše razvijao, napade je nastavio drugim sredstvima; naime, oduzimanjem ili cijepanjem župa franjevcima s namjerom svođenja franjevaca samo na život u samostanima. Svoje pravo na župe fratri su branili legitimnim sredstvima crkvenoga prava. A ono propisuje da redovnici župu mogu imati: 1.ako je osnuju ondje gdje je nije bilo, 2. ako župom upravljaju kroz trideset godina, 3. ako im je župa predana od nadležne crkvene vlasti ili Sv. stolice direktno i 4. ako župu opskrbe – dotiraju. Bosanski franjevci pravo na župe stekli su na sva četiri ova načina. Daljnje sukobe između nadbiskupa i franjevaca izazvalo je zapostavljanje fratara u ekonomskom pogledu i raspodjeli materijalnih dobara. Konačni obračuni odvijali su se u medijskome prostoru gdje je Stadler kušao fratre potisnuti s javne scene i lišiti ih utjecaja na šire mase.
Sada je jasno da se neupućenim ljudima koji će posjetiti sarajevsku katedralu prilažu povijesni falsifikati, pristrane i osobne ocjene o radu jedne vrlo bitne figure u crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine. Posljedica je to tragičnog bosanskog usuda dijeljenja na naše i vaše (ovdje franjevce i dijecezanske svećenike), gotovo dualistički stav - našeg dobrog i njihovog lošeg principa. Nijedna žarišna točka bosanskohercegovačke povijesti nije izbjegla historiografske ideologije i falsificiranja, pa tako ni Stadler. Trebao bi stoga onaj klerik – vodič s početka priče povijesnoj ličnosti nadbiskupa Stadlera pristupiti iz opcije istinoljubljivosti – amor veritatis; s pravom veličajući njegovo djelo za probitak kulture bosanske, ali i objektivno iznijeti historijske fakte njegova manje dobroga ophođenja s bosanskim franjevcima.
Politička previranja
Godine 1906. u Docu kod Travnika izabran je odbor od šest članova za organizaciju koja će Hrvatima toga turbulentnog vremena pomoći na ekonomskom i kulturnom polju. Dvije godine kasnije održana je osnivačka skupština, te je organizacija nazvana Hrvatska narodna zajednica. Bitna je napomena da su članovi i simpatizeri udruge bili franjevci. Nakon osnivanja, kojeg je Stadler blagoslovio, HNZ nastavila je djelovati kao politička stranka, iako je prema statutu bila ekonomsko-kulturna organizacija.
Nakon samo nekoliko mjeseci Stadler sastavlja kaptolski odbor od sedam osoba, koji od HNZ ultimativno traži slijedeće: 1. da članom HNZ može postati isključivo Hrvat-katolik, 2. kod izbora središnjeg odbora stranke mora postojati suglasnost Vrhbosanskog kaptola, te konačno, 3. uz središnji odbor HNZ neka se formira i izvršni odbor Vrhbosanskog kaptola. Namjere su očite. Vodstvo HNZ je, nakon vijećanja i provedene ankete u stranci, negativno odgovorilo na gornje zahtjeve. Takva drskost laika i franjevaca prema crkvenim velikodostojnicima, rezultirala je da potonji počinju, sebi svojstvenim, optužbama napadati HNZ kao protukatoličku, čak protukršćansku, protuvjersku, bezbožnu i opasnu po hrvatski živalj u Bosni i Hercegovini.
Svi ovi napadi nisu urodili plodom, pa je Stadler osnovao novu hrvatsku, isključivo katoličku organizaciju/stranku, kojom će upravljati crkvene strukture – Hrvatsku katoličku udrugu. Usprkos silnoj agitaciji u nadbiskupovim medijima, zabrani svećenstvu da joj pristupa i blaćenju njena vodstva, HNZ je na izborima godine 1910. pobijedila u ovom unutarhrvatskom sporu. Od šesnaest zastupnika Hrvata jedanaest ih je bilo iz HNZ, a samo petorica iz HKU.
Sukobi su nastavljeni, te je cijela trakavica završila, a gdje bi drugo, na papinu stolu. Stadlerovi zahtjevi su već izneseni, pa je HNZ u Rim uputila tri člana koji su papi predali svoj memorandum. U njemu su iznesene činjenice: HNZ je osnovana blagoslovom Stadlerovim, te djeluje po katoličkim načelima (iako u nazivu stranke izričito ne stoji). Nadalje, velika je šteta nanesena Hrvatima tim podjelama, jer su i kao kolektiv bili manjina (16 od 72 poslanika). Nadbiskup je negirao postojanje Srba i Muslimana kao nacionalnih zajednica, te ih, suprotno zdravom razumu, namjeravao pokrstiti i učiniti Hrvatima, a time je učinjena ogromna šteta ionako labilnog suživota ovoga prostora. Ti prigovori urodili su plodom. Naime, 1912. Stadler je dokinuo svećenicima zabranu pristupanja HNZ, raspustio HKU a njeni članovi mogli su prijeći u HNZ.
Iz ovoga je vidljivo da nadbiskup Stadler nije razumio dušu Bosne i Hercegovine. Prostor prisutnih različitosti, međusobno teško razumljivih etničkih zajednica u istom državno-političkom okviru, zahtijevao je, a zahtjeva i danas, istančan osjećaj za taktiku i produktivan suživot. Jasno je da su franjevci i drugi istaknuti članovi okupljeni oko HNZ kušali spašavati i graditi taj modus vivendi kao pretpostavku koegzistencije Hrvata ovog prostora.
Danas, 100 godina poslije, opet imamo (nad)biskupa(e), stožerne hrvatske stranke i njihove medije na jednoj strani, te fratre, Hrvatsko narodno vijeće (HNV) na drugoj. Situacija je formalno drugačija, ali suština konteksta, svijesti i odnosa čini mi se identična.
Da li su se mogli očekivati drugačiji plodovi kad se ovako sijalo (I. Gavran)?
Prometej.ba