Četnički pohod u Ramu kompleksan je događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta. Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati.


Spomenuto je kako su četnici došli u Ramu iz dva pravca. Rijetko je koje ramsko naselje ostalo pošteđeno stradanja; od Doljana preko Orašca, Proslapa, Kopčića do Varvare, Rumboka i Jaklića i s druge strane od Solakove Kule, Uzdola i svih naselja u okolici Prozora.


Mnoštvo je bremenitih pitanja vezanih za ovu tragediju. Jedno od prvih svakako je pitanje odredišta ove četničke ekspedicije. Je li možda bilo presudno to što je Rama bila uz crtu razdvajanja njemačke i italijanske okupacijske zone, teško je decidirano odgovoriti. U razgovorima s preživjelim svjedocima gotovo uvijek se apostrofira uloga Srba iz kupreškog sela Vukovskog, s kojima su Ramljaci prije rata imali određenih razmirica oko pašnjaka, ali i od kojih su se ideloški razlikovali s obzirom na režim Kraljevine Jugoslavije i aktualnu politiku Radićeve Seljačke stranke. Neke su od njih Ramljaci tih dana prepoznavali među četničkim jedinicama. Prije listopadske tragedije Talijani su upadali u srpska sela Ravno i Vukovsko i njihova su nedjela kasnije pripisivana Ramljacima. A opće je poznata činjenica o talijanskočetničkoj kolaboraciji, koja se u ramskom slučaju pokazala posve očitom i krajnje tragičnom za ovaj kraj. Jedna od pretpostavki koja također može osvjetliti ovakvu suradnju i akciju jest i talijanska namjera da se na ovakav način napakosti partizanima koji su u srpnju iste godine osvojili Prozor i Šćit. Ne može se nikako u ovom kontekstu zanemariti niti uloga ustaša, čije su određene formacije u to vrijeme bile stacionirane u Bugojnu i ni na koji način nisu reagirale na četnička zlodjela, jer, navodno, Ramljaci nisu bili dovoljno dobri Hrvati. Stradanje velikog broja nevinih ljudi začuđuje tim više što su oni bili politički neupućeni u tadašnje prilike i u malom broju angažirani u vojničkim formacijama.


Kad god se spominje ova tragedija, neizostavno se nameće pitanje jesu li se ljudi mogli sami zaštititi kakvim-takvim organiziranim otporom ili bijegom kad je opasnost postala očita. Iz Rumboka i Jaklića vidjelo se jasno kako gore kuće na Orašcu. Prije samog zločina pojedini su pripadnici četničkih formacija otvoreno i posve uvjerljivot prijetili ljudima što će ih snaći. Za neke koji su se bili sklonili presudna je bila četnička propaganda. Naime, pronosio se glas kako će svi koji ne budu u vlastitim kućama biti pobijeni. A dogodilo se sasvim suprotno; preživjeli su tek rijetki koji se nisu zatekli u svojim naseljima. Ovdje, međutim, dolazimo do ključnog uzroka tragedije nedužnih ljudi, a njega nalazimo u njihovom karakteru i kršćanskom svjetonazoru. Ondašnji Ramljaci nisu mogli pojmiti da nedužan čovjek može biti kažnjen na ovakav način. Bili su to ljudi koji su se u svojim razmišljanjima i postupcima rukovodili vjerom u Boga i iskonskim poštenjem i stoga nisu bježali ni kad su vlastitoj smrti gledali ravno u oči.


Ovu tragičnu epizodu, prema iskazima živih svjedoka, pratile su i pojedinačne izdvojene situacije, koje su redovito prisutne u sličnim scenarijima, kad se bar na trenutak pojavi tračak svjetla i ljudskosti i koje isplivaju na površinu kad se postavlja pitanje kolektivne ili pojedinačne odgovornosti. Zna se pouzdano kako su neki pripadnici četničkih postrojbi, u sveopćem metežu klanja i ubijanja, poštedjeli živote pojedinih ljudi, puštajući ih ili otvoreno nagovarajući da bježe kako bi se spasili. U drugim slučajevima zapovjednici su prepoznavali domaće ljude s kojima su nekada zajedno bili u vojsci, pa su poštedjeli i njih i njihovu imovinu. Nažalost, logika zla bila je jača i okrutnija.


Mi se danas ovdje prisjećamo ramske listopadske tragedije. Kult pokojnika jedna je od najstarijih stečevina ljudske civilizacije i uljuđenog ponašanja. Dugo vremena ova nam je obveza prema precima bila represivno onemogućavana, no u ovo vrijeme preuzimamo na sebe odgovornost i polažemo vlastiti ispit zrelosti. Jer, ljudske tragedije ponajprije govore o mrtvima, ali ništa manje i o onima koji takve događaje komemoriraju. Naše vrijeme koje, nažalost, nije pošteđeno sličnih tragičnih i besmislenih ljudskih stradanja, postavlja nam ozbiljan upit o pijetetu prema žrtvama i smislu i dostojanstvu komemorativnih skupova i obljetnica. Prva pomisao koja se i danas ovdje javlja jest svakako ona o broju stradalih, a odmah iza nje slijede i pitanja o žrtvi i počiniteljima. Promatrati ljude kroz brojeve i baviti se prebrojavanjem mrtvih, s ciljem ostvarivanja problematičnih i parcijalnih interesa, ozbiljan je atak na ljudsko dostojanstvo. Iz ovih razloga ovaj skup se i ne bavi prvenstveno ovom problematikom, već nastojanjem da se ova tragedija ispravno kontekstualizira i koliko je moguće sine ira et studio elaborira na temelju vjerodostojnih izvora. Najgore bi bilo ovakva prisjećanja pretvarati u poligon za nove nesporazume i krivotvorenja koja dodatno iskrivljuju ionako kompleksnu prošlost i traumatiziraju sadašnjost. Da bi se izbjeglo ovakavo iskušenje ramski su franjevci prije nekoliko godina inicirali pravljenje popisa četničkih žrtava i došlo se do podataka od oko devet stotina stradalih Hrvata i Bošnjaka. Do približno istih rezultata došao je i istraživač ove problematike Namik Čehić u svojoj knjizi Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji. Eventualna odstupanja od ovih rezultata mogu biti posljedica kasnijih administrativnih promjena i nejasnoća oko pripadnosti pojedinih naselja Rami.


Kad je pak riječ o žrtvama i očekivanoj satisfakciji, Ramljaci su kroz čitavo poslijeratno vrijeme bili dodatno kažnjavani. Morali su šutjeti o ovim događajima, a k tomu im je prišivana i etiketa ustaškog kraja, uključujući različite posljedice koje su redovito išle uz ovakve kvalifikacije. Nije se moglo ni pomišljati na obilježavanje ovakvih obljetnica, niti na podizanje spomenika stradalima. Nije stoga neumjesno ustvrditi kako je tragična ramska priča postala paradigmom za brojna stradanja i u našem širem okruženju tijekom zadnjeg rata.


Ramski su franjevci, kao i više puta kroz povijest, bili svjedoci i ove tragedije. Iz osobnih iskustava fra Mladena Lucića i njegova doživljaja Rame neposredno nakon listopadske tragedije, iščitavamo kako su logika rata i ničim izazvani postupci četničkih postrojbi bili, nažalost, moćniji od poslovične fratarske mudrosti i konkretne brige za svoj narod. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće.


Slijedom ovakvog viđenja života, iz koga se očito ne mogu isključiti ljudske tragedije i besmislena prekidanja života, dugo se razmišljalo o podizanju spomenika žrtvama četničkog pohoda. Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća fratri su, zajedno s nekoliko angažiranih Ramljaka, postigli suglasnost oko ovog pitanja, a neposredno nakon rata podignut je brončani križ u preuređenom samostanskom dvorištu. Nešto kasnije, u neposrednoj blizini križa, ispisana su imena svih ramskih stradalnika tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, do čijih se podataka moglo doći, kao i poginulih u nedavnom ratu. Ramski je križ vremenom postao prepoznatljiv simbol prošlosti i tragičnih usuda ovoga kraja, ali i ozračje i mogućnost traženja odgovora na temeljna životna pitanja.


I ovaj okrugli stol i sutrašnje liturgijsko obilježavanje sedamdesete obljetnice četničkog zločina podno ramskog križa, pokušaj su traženja odgovora i težnje prema istini. Upravo o nama i našoj zrelosti i odgovornosti ovisi koliko ćemo se približiti ovom plemenitom cilju. Svaka drugačija intencija ozbiljno dovodi u pitanje smisao obilježavanja ovakvih obljetnica. 


| Tekst izlaganja fra Stjepana LOVRIĆA na tribini 'Sjećanje za odgovornu budućnost' - Izlaganja o četničkom pokolju u ramskom kraju listopada 1942., održanoj u Prozoru 13. listopada 2012. |


Prometej.ba/Oct.16.2012.