Ovo je prvi dio niza tekstova o Crkvi bosanskoj. Tematika je zamršena sama po sebi, ali i zbog napada suvremenih protivnika Crkve bosanske, te nacionalističkih historiografija od XIX. st. pa sve do danas. Takvi nekritički objedi uzrok su mitologiziranja i krivotvorenja ovoga srednjovjekovnoga fenomena, što zahtjeva opširnije bavljenje temom u obzoru novije povijesne znanosti.

Crkva bosanska – 1.dio

Osnovni pogledi

Sve do druge polovice XX. st. Crkvu bosansku se nazivalo imenom bogumila i patarena, samo ne onako kako su sami sebe nazivali njeni pripadnici – naime, Crkva bosanska. Ovisno od konteksta i kuta gledanja na stvar, razvilo se više suprotnih historiografskih interpretacija u izučavanju Crkve bosanske. Rezultat je to nekritičkog prihvaćanja politički motiviranih srednjovjekovnih izvora i nacionalno opredjeljenje (pseudo)historiografije.

Prvi se profilirao bogumilsko-dualistički kontekst na osnovu latinskih izvora i glagoljskih fragmenata, u kojima su krstjani optuženi ili osumnjičeni za herezu i svrstani u dualističke sekte. Zatim su povjesničari, prema potrebi, upotrijebili svu svoju imaginaciju i ostalim izvorima davali dualistički karakter. U tom smjeru najdalje je otišao Aleksandar Solovjev, koji će najviše poklonika naći među bošnjačkim mitologizatorima bosanskog srednjovjekovlja. Latinski izvori za tezu o krstjanima kao bogumilima-dualistima dvojakog su karaktera. Prva grupa je tzv. hereziološka literatura – teološki spisi koji Crkvu bosansku stavljaju u kontekst maniheizma. Ovakvi spisi imaju dublju i presudnu političku pozadinu. Druga grupa izvora su normativni tekstovi – uglavnom dokumenti koji od bosansko-humskih krstjana traže odricanje od krivovjerja i vraćanje jedinstvu Crkve. Jasno je dakle da im je krivovjerje političkim spletkama podmetano. Primjer takvoga dokumenta je abjuracija iz 1208., koju su na lokalitetu Bolino Poili (Bolino Polje) potpisali bosanski krstjani.

Nasuprot dualističkoj tezi razvio se historiografski kontekst s naglaskom na pravovjernost. Ova teorija temelji se na bosanskim ćirilskim poveljama i na oporuku gosta Crkve bosanske – Radina Butkovića iz 1466. Vaso Glušac na ovoj osnovi razvio je teoriju o krstjanima kao pripadnicima Istočne crkve s crtama istočnog monaštva. Suprotstavljajući se Glušcu fra Leon Petrović piše djelo Kršćani bosanske crkve. Time je prvi put u historiografiji upotrijebljena samoidentifikacija bosanskih krstjana – Crkva bosanska. Petrović razvija tezu prema kojoj su krstjani zapravo zapušteni hrvatski benediktinci. Ujedno je jasno razgraničio razliku doktrinarne i ideološke hereze, te time težište zanimanja premjestio s bogumilsko-dualističkih konstrukcija na političku ulogu Crkve bosanske.

Objavljivanje dubrovačkih i osmanskih podataka zaoštrilo je kontroverze oko Crkve bosanske – da li je, naime, bila bogumilsko-dualistička ili samo raskolnička ali ne i heretična u strogom smislu te riječi? Sima Ćirković prevladava ovo dilemu sinkretističkom tezom. Prema njemu Crkva bosanska nastala je stapanjem stare katoličke Bosanske biskupije i heretičnih elemenata koji su joj dali dualistički karakter. Prema tome između katoličke biskupije sa slavenskom službom u Bosni i dualističke Crkve bosanske nema kontinuiteta u učenju, nego samo u organizacijskome ustrojstvu.

Osnovi problem pri izučavanju ove problematike jest što se u osnovi gotovo svi istraživači koriste shemom: heretična – pravovjerna. Iz perspektive Katoličke ili Pravoslavne crkve moralo se krstjane proglasiti hereticima ili otpadnicima. Međutim, iz pozicije krstjana i njihove Crkve bosanske upravo te „velike“ crkve bile su raskolničke. Oni su sami sebe nazivali i smatrali tumačima prave vjere apostolske; zastupali su i živjeli jedan rigorozniji oblik kršćanstva. Dakle, pri izučavanju Crkve bosanske mora se odstupiti od neznanstvenog svrstavanja po logici vjerske i konfesionalne pripadnosti, jer će u tome slučaju rasprava biti unaprijed devalvirana.

Tekst je u osnovi, uz prerade i dodavanja, preuzet iz članka Srećka M. Džaje i Dubravka Lovrenovića: „CRKVA BOSANSKA (Ni bogumilska, ni dualistička nego šizmatička i državna crkva)“, objavljenoga u dvobroju „Jukića“ 38-39.


Ivan Perić