Da bi smo razumjeli svrhu postojanja Crkve bosanske, moramo najprije znati povijesni i politički okvir u kojem ona nastaje. Za razliku od njezina nestanka s povijesne pozornice koji se 1459. odigrao u spletu složenih političkih okolnosti obilježenih ekspanzijom Osmanskog carstva, pojava Crkve bosanske još uvijek rađa više pitanja nego odgovora. Glavno pitanje koje postavljaju historičari glasi: postoji li veza između Crkve bosanske kakvu poznajemo iz izvora XIV. i XV. i kršćana koji se na Bolinu Poilu 1203. pred papinskim legatom Ivanom de Casamarismo, dubrovačkim arhiđakonom Marinom i banom Kulinom odriču raskola i obvezuju na lojalnost Katoličkoj vjeri? Odgovor je povezan s utvrđivanjem identiteta bosanskih krstjana, jesu li oni bili članovi laičkog bratstva, pripadnici zapuštene redovničke biskupije, redovnici koji su se ravnali prema tradicijama istočnoga monaštva ili heretici – članovi dualističke crkve.


Prema izvorima sačuvanim u glosama evanđelja tepčije Batala iz 1393. prema kojem se imena starješina i istaknutih članova Crkve bosanske koji su bili prisutni na Bolinu Poilu podudaraju s imenima koje izvor navodi (Dragič, Lubin, Dražeta), ne može se isključiti kontinuitet između kršćana s Bolina Poila i Crkve bosanske poznate iz izvora XIV. i XV, pogotovo s obzirom na povezanost ove šizmatičke crkve s istočnim monaštvom u tradiciji sv. Bazilija. O tome svjedoče i sačuvani fragmenti koji dovode u vezu Crkvu bosansku s redovništvom sv. Bazilija.  To, istina, ne rješava pitanje bazilijanske orijentacije Crkve bosanske, odnosno kada je ona usvojila regulu sv. Bazilija. Papa Inocent III (1188-1216), inače jedan od najmoćnijih papa u povijesti, nastojao je dati zajednici bosanskih kršćana profil zapadnjačkog tipa, na način kako je to uradio humilijatima i siromašnim katolicima.


Međutim, istrage Rimske kurije koje su se vodile k uređenju Crkve bosanske, najprije imenovanjem jednog biskupa Latina, te podjela teritorija radi lakše uprave na više dijeceza, ostale su samo mrtvo slovo na papiru te je i nakon 1203. zadržan ustaljen red nasljeđivanja na bosanskoj biskupskoj stolici koja je bila pod dubrovačkom nadbiskupijom. Tako je ostalo do 1232. kad se iz nadležnosti dubrovačke nadbiskupije izuzima Bosna, Sol i Usora i podčinjavaju se Svetoj Stolici. Smijenjen je slavenski bosanski biskup, a imenovan je latinac, dotadašnji dominikanski provincijal u Ugarskoj, Ivan de Wildenhausen. Do ovoga je došlo zbog teških optužbi Rima i Ugarske koja se odnosi na heretike u Bosni, i tako je od tada oštrica napada trajno bila usmjerena na bosansku biskupiju koja se dovodila u vezu s hereticima i bila optužena za šizmu. Ovaj događaj je od presudne važnosti jer se poslije 1233. bosanski biskupi nisu imali gdje posvećivati, što ih najprije vodi u izolaciju a na koncu u šizmu. Tako je slavenska bosanska biskupija stavljena „izvan zakona“, ali domaće pučanstvo pružilo je žestok otpor ovoj nasilnoj promjeni, te se nova latinska biskupija nije uspjela lako ukorijeniti. Odlučujući korak u određivanju sudbine bosanske biskupije jest premještaj središta biskupije u Đakovo 1252. (mjesto pod svetom krunom Ugarskom), čime Bosna gubi svoju zemaljsku crkvu, a nastalu prazninu popunila je šizmatička Crkva bosanska jurisdikcijski neovisna o Rimu, sa svojim vjernicima – bosanskim krstjanima i sa svojom vlastitom upravnom strukturom.

U jednom takvom povijesnom spletu nastanka ovakve organizacije, pojavila su se razna tumačenja, posebno nakon njezinog nestanka, o kakvoj se to organizaciji stvarno radilo. Postoji nekoliko tumačenja a iznijet ćemo najčešća. Starije, koje Crkvu bosansku promatra u bogumilsko-dualističkom kontekstu optužujući je zbog hereze i svrstavajući je u dualističke sekte, i novije, po kojemu je riječ o narodnoj crkvi, utemeljenoj na ćirilometodskoj tradiciji slavenske liturgije, koja u teološko-doktrinarnom smislu ne odstupa od kršćanskog nauka, ali pokušava izgraditi jurisdikcijsku i organizacijsku neovisnost o Rimu. Jednu takvu grupu u kojima dominiraju heretičke diskvalifikacije „reflektiraju suvremeni hereziološki spisi tj. teološke rasprave poput 'Raspre između bosanskog katolika i bosanskog patarena' i 'Dijalog protiv manihejaca u Bosni' fra Jakova Markijskog, gdje su bosanski krstjani (kako su sami sebe nazivali) proglašeni manihejcima ili njima sličnim sektama radikalnog dualizma i rigidnog asketizma, koje su svoju pobunu protiv postojećeg društva i političkog establišmenta zasnivale na demoniziranju ovoga svijeta“. (D. Lovrenović)


Drugu grupu čine normativni tekstovi poput tzv. Bilinopoljske abjuracije nastale kao rezultat pokušaja da se „zabludjele“ vrati u okrilje Katoličke crkve. Autori ove abjuracije ili njoj sličnim hereziološkim traktatima slabo su ili nikako poznavali vjersku praksu bosanskih krstjana i samim tim o Crkvi bosanskoj pisali su iz njoj suprostavljene perspektive. Rezultat toga je zaplitanje mnogih historiografa u ovu zamku nekritičkog istraživanja, te bi se ove historiografe umjesto „istraživačima“ moglo nazvati „izumiteljima“, odnosno „inovatorima“ povijesti.Treću grupu, a ujedno i najbrojniju, čine izvori koji predstavljaju diskvalifikacije vjersko-političke naravi koje su u Bosnu stizale iz Ugarske. Cilj ugarskih kraljeva nije bio kako se to govorilo preobratiti zabludjele na pravu vjeru, nego okrunjenje kralja Sigismudna Luksemburškog krunom bosanskom.

Budući da se Crkva bosanska, odnosno bosanski krstjani, kako su sami sebe nazivali ne mogu dovoditi u vezu s bogumilima, zanimljive su povijesne interpretacije koje upravo ovaj povijesni fenomen povezuju se tzv. bogumilima. Prema Srećku M. Džaji, povijesne krivotvorine u danima pada Bosne pod Osmanlije 1463. plasirao je papinski legat u Bosni biskup Nikola Modruški, koje je istaknuo kako su Maniheji izdali bosansko kraljevstvo Osmanskom Carstvu. Međutim ta njegova izjava bila je pokriće za vlastitu promašenu politiku prema Bosni u danima njezine propasti, ali i prije toga. Nakon što je biskup predao papi izvješće o padu Bosne 1463, posredovana je „bogumilska izdaja“ preko humanističke historiografije i Mavra Orbinija, povjesničara, ideologa, u moderne nacionalne historiografije – hrvatsku, srpsku i muslimansko-bošnjačku. Slijedeći Orbinija, i franjevački pisci, historiografi, svoje misionarsko djelovanje su usmjerili u službi „istraživanja bosanskog krivovjerja“. Najznačajniji predstavnik je fra Filip Lastrić, a na istom putu je bio i fra Nikola Lašvanin te fra Bono Benić. Prema Lovrenoviću odrednicu bogumil upotrijebio je  Ivan fra Franjo Jukić i to 18 godina prije Franje Račkog, plasiravši i tezu o prelasku bosanskog srednjovjekovnog plemstva na islam. Također i Antun Knežević, Mijo Batinić i Julijan Jelenić, bosanski franjevci, pisali su u duhu tradicije obilježene bogumilskim idejama. To govori da se ni čak pripadnici jedine bosanske institucije čiji su korijeni sezali u srednji vijek, nisu uspjeli othrvati snazi bogumilog mita.
                                                                                                                                   

Ivan Tučić/Prometej.ba

U sljedećem prilogu bit će govora o razvoju bogumilskog mita u svjetlu nacionalnih historiografija XIX. i XX. st.