Južnoafrička Republika je trenutno najrazvijenija zemlja „crnog“ kontinenta i prva je afrička država u kojoj je održano Svjetsko prevenstvo u nogometu (2010. godine). Prvenstveno je poznata po aparthejdu, a aparthejd je najkraće rečeno rasistički režim koji je uspostavljen od strane pripadnika manjinske bijele rase, a temeljio se na diskriminaciji i pretvaranju crnaca u građane drugog reda. Razdoblje aparthejda je trajalo od 1948. pa do, može se reći, 1994. (iako su već 1991. ukinuti mnogi rasni zakoni i oslobođeni brojni politički zatvorenici) kada je Nelson Mandela postao prvi predsjednik pripadnik crne rase, na prvim izborima na kojima su pravo glasa imali svi stanovnici Južne Afrike bez obzira na rasnu pripadnost. Najpoznatiji borac za borbu protiv diskriminacije crnaca od po broju manjinskog bjelačkog stanovništva i struktura vlasti je bio Nelson Mandela, pripadnik Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC). Osim Nelsona Mandele i ANC-a, borac za ravnopravnost crnaca je bio i anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1984. godine.

Desmond Tutu je rođen 7. oktobra 1931. u Klerksdorpu. Desmondov otac je bio ravnatelj osnovne škole, a njegova majka je radila kao kuharica i čistačica u školi za slijepe. Djetinstvo Desmonda Tutua je obilježeno velikom segregacijom i diskriminacijom. U to vrijeme su crnci živjeli u svojim četvrtima, daleko od bijelaca. Mali Tutu je već tada uvidio situaciju kojoj se nalaze i on i njegovi prijatelji. Tutu je znao da su im prava uskraćena, da su bijela djeca uživala i imala sve povlastice, naspram njih. Na njega je, dok je jednom šetao sa svojom majkom, dubok dojam ostavio susret sa biskupom Trevorom Huddlestonom i njegova gesta naginjanja šešira kad je sreo Tutua i njegovu majku. Prvi put je vidio kako bijeli čovjek iskazuje poštovanje prema crnkinji. Iz tog čina je shvatio da se potrebno boriti protiv diskriminacije i da religija može postati moćan alat za pobjedu nad nejednakošću.

Tutu je od malena pokazivao zanimanje za čitanje. Posebno je volio čitati stripove, Ezopove basne i predstave Shakespearea. Njegova obitelj se preselila u glavni grad Johannesburg kada je imao 12 godina. Tad je Tutu bolovao tuberkulozu i jedva preživio. Inspiriran, ako se tako može reći, svojom bolešću želio je postati liječnik. Tutu je završio srednju školu u Johannesburgu 1950. godine. Želio je studirati medicinu, ali njegova obitelj nije imala novčanih sredstava, pa je umjesto toga prihvatio stipendiju za studij obrazovanja u Pretoriji, a diplomirao je 1954. Nakon što je diplomirao, Tutu se vratio u svoju školu predavati engleski i povijest. Govoreći o tom periodu, izjavio je: "Pokušao sam biti ono što su moji učitelji bili meni, želio sam usaditi ponos i djeci i sebi i ponos u ono što su radili.“ 1957. se prestaje baviti poslom učitelja, zbog toga što je obrazovni sustav bio koncipiran na promicanju nejednakosti i diskriminaciji. 1953. je vlada donijela zakon o obrazovanju. koji je spustio kriterije obrazovanja za crnce, kako bi se što više podredili vladajućoj garnituri i sveli na položaj robova. Diskriminirajuća je bila i podjela novčanih sredstava učenicima, npr. jedan učenik crne rase po prosjeku je dobivao samo desetinu namijenjenog novca potrebnog za školovanje. Tutuov razred je često znao biti prenatrpan, čak je znalo biti i do 80 učenika. Sve su ovo razlozi zbog kojih je Tutu odustao od zvanja učitelja. 1958. godine upisuje Bogoslovni fakultet sv. Petra u Johannesburgu. Zaređen je kao anglikanski đakon u 1960. i kao svećenik u 1961. Tutu sljedeće godine napušta Južnu Afriku i nastavlja teološke studije u Londonu. 1970. dolazi u Lesoto raditi kao profesor na teologiji. Dvije godine kasnije se seli natrag u Englesku i prihvata imenovanje za pomoćnika direktora u teološkom obrazovnom fondu Svjetskog vijeća Crkava u Kentu.

Godine 1975. Tutu je postao prvi crnac anglikanski dekan u Johannesburgu. Taj položaj je iskoristio da naglasi probleme crnačke zajednice i izjavio je: „Shvatio sam da sam dobio položaj koji nije bio lako dostupan mnogim crncima i većina naših vođa bili su ili su još u zatvoru ili u egzilu. I rekao sam, ja ću to nastojati iskoristiti i pokušati artikulirati naše težnje i osloboditi naš narod od muke.“ Nakon što je izabran za biskupa Lesota 1976., dodatno je podigao međunarodni ugled napisavši pismo južnoafričkom premijeru, upozoravajući ga da ispravi rasnu nejednakost, u suprotnom će učiniti grešku koja će uzrokovati daljnje netrpeljivosti i pogubne posljedice. No pismo mu je pismo ignorirano. Tutu je odabran kao glavni tajnik Južnoafričkog vijeća Crkava 1978. godine, nastavljajući koristiti svoj položaj u južnoafričkoj vjerskoj hijerarhiji i zalagati se za ukidanje aparthejda. "Nikada nisam sumnjao u to da ćemo biti slobodni, jer sam znao da nema načina na koji laž može prevladati nad istinom, tmina nad svjetlom, smrt nad životom", izjavio je Desmond Tutu.

Desmond Tutu je za svoju nenasilnu borbu protiv aparthejda dobio Nobelovu nagradu za mir 1984. godine. Nagrada nije bila priznanje samo njemu, nego i Južnoafričkom vijeću Crkava na čijem je on čelu bio, ali i svim skupinama i pojedincima koji su se borili za dostojanstvo, bratstvo i demokraciju.

Tutu i Mandela

1985., Tutu je imenovan biskupom u Johannesburgu, a godinu dana kasnije je postao nadbiskup u Cape Townu. Imenovan je za predsjednika Afričke konferencije Crkava, dužnost je obnašao do 1997. godine.

Ni nakon ukidanja aparthejda Tutu se nije povukao iz javnosti. Mandela ga je zamolio da bude na čelu Komisije za istinu i pomirenje, koja ima zadaću istražiti zločine počinjene za vrijeme aparthejda s obje strane. Tutu i Komisija su željeli pronaći srednji put između pravde onih koji su pobijedili i amnestije. Pri tome su se zalagali za pomirenje i oprost. U iduće tri godine tisuće žrtava su opisale nepravdu koju su doživjele, a počinitelji su molili za oprost. Biskup Tutu je to opisao na sljedeći način: „otvoriti rane i očistiti ih kako se ne bi zagnojile“.

I nakon toga se Tutu glasno izjašnjavao protiv nepravde u svijetu. Tonyju Blairu i Georgeu W. Bushu je predbacio kako su započeli rat u Iraku zasnovan na lažima i želio ih je vidjeti pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. On je neprestano govorio o paralelama između aparthejda u Južnoafričkoj Republici i izraelske diskriminacije Palestinaca, osudivši izraelsku okupaciju: "Izrael nikada neće moći postići mir i sigurnost dok ugnjetava drugi narod. Stvarni mir može biti izgrađen samo na temelju pravde." Tutu je i žestoki kritičar ACN-a danas, optužuje ih za suradnju sa diktatorskim Zimbabveom i skretanje s puta Nelsona Mandele koji je sve ljude vidio jednakima bez obzira na religijsku i etničku pripadnost, za razliku od današnjih lidera. Tijekom zadnjih izbora je izjavio: „Neću glasati za Afrički Nacionalni Kongres. To govorim s velikom boli i teška srca, ali to nije onaj politički pokret kakav smo gradili i željeli. Sanjali smo saosjećajno društvo u kojem su ljudi na prvom mjestu. No, imamo društvo u kojem ljudi gladni idu u krevet, a djeca nastavu pohađaju ispod drveća."

Osim Nobelove nagrade za mir, Tutu je i dobitnik Nagrade Martina Luthera Kinga, Gandijeve mirovne nagrade, kao i desetak počasnih doktorata u cijelom svijetu. Također je i dobitnik Templetonove nagrade, o kojoj je bilo govora na našem portalu. Tutu je borac za ljudska prava. Koristi svoj ugled u kampanjama za pomoć potlačenima i u borbi protiv AIDS-a, tuberkuloze, homofobije, siromaštva i rasizma. Također se zalaže i za eutanaziju, a dobro je poznat stav Crkve i viđenje eutanazije kao grijeha u svakom slučaju. Od 2010. godine je u mirovini.

Desmond Tutu je od malena, uvidjevši nepravdu i potlačenost, želio promijeniti situaciju, slijedivši svoje ideale, shvativši religiju kao moćan alat za pobjedu nad nejednakošću, koristeći svoj položaj i djelujući u službi čovjeka, u tome je i uspio. Pojedini vjerski poglavari i službenici na našem području upravo suprotno djeluju od načina na koji je djelovao Tutu, a religiju koriste kao moćan alat za manipulaciju ljudima, što samo stvara pomutnju i razdore među ionako napaćenim narodom. Svjesni smo da se brojni zločinci proglašavaju herojima i svecima od strane vjerskih poglavara, a to ne bude osuđeno od vrha Crkve, niti se Crkva distancira od takvih ispada. Umjesto da svi vjerski poglavari šire poruke ljubavi, opraštanja, pomirenja među ljudima i budu pokretači pozitivne sfere u ovoj zemlji razorenoj ratom, pljačkom, korupcijom i nacionalizmom, oni čine suprotno i stavljaju se u službu vladajućih struktura, koje su odgovorne za trenutno stanje u Bosni i Hercegovini.

Na našem portalu možete pročitati i razgovor Desmonda Tutua s Dalai Lamom: Razgovor Desmonda Tutua i Dalai Lame na temu Boga i religije

Pripremio Danijel Rajić/Prometej.ba