DOSSIER – 20 GODINA HRVATSKE POLITIKE U BIH ZA POČETNIKE #2
Neki će naglašavati kako bez HDZ-a danas ne bi ni bilo Hrvata u BiH, kako su oni organizirali obranu u obliku HVO-a, drugi će reći kako danas Hrvati u BiH ne bi ni imali probleme kakve imaju i ne bi se suočavali s mogućim nestankom da nije upravo HDZ-a koji ih je kulturno, duhovno i ekonomski upropastio. Ali čak da je uloga HDZ-a u ratu bila samo pozitivna, njome nisu zaslužili monopol nad hrvatskim narodom u BiH, niti pravo na pljačku i kršenje zakona.
U onoj mjeri koliko je ambivalentna uloga HDZ-a kao vodeće stranke bh. Hrvata u ratu 90-ih, u toj je mjeri ambivalentna i uloga hrvatskih zajednica u BiH čije je formiranje inicirala HDZ.
Još prije proglašenja Srpske Republike u BiH (9.1.1992.), Hrvati su obznanili konstituiranje svojih dviju zajednica. Naime, predstavnici općina Bosanske Posavine su već 12.11.1991. proglasili Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18.11.1991. u Grudama je proglašena HZ Herceg Bosna. Na kraju, 27.1.1992., proglašena je i HZ Središnje Bosne.
Od svih hrvatskih zajednica u BiH na sudbinu bh. Hrvata najjače je utjecala HZ Herceg-Bosna. U onoj mjeri u kojoj je HZ Herceg-Bosna bila u funkciji obrane naroda i prostora od velikosrpskog hegemonizma, te svoje aktivnosti uključila u svebosansko-hercegovačku obranu, u toj mjeri je imala politički legitimitet i legalitet. I obrnuto - u onoj mjeri u kojoj je HZ HB korištena za oživotvorenje politike dijela hrvatskog vrhovništva iz Zagreba i Mostara, koje je maštalo o „podebljanju hrvatskog pereca, i o „Banovini“ – bila je nelegalna i nelegitimna.
Ono što najviše baca sjenu na projekt Herceg-Bosne je činjenica da u njenom planiranom teritoriju ne bi bili uključeni svi bh. Hrvati. Također, budući je u cijeloj BiH 1991. prema neslužbenim rezultatima popisa stanovništva (službenih nema) živjelo 752.068 Hrvata, a priželjkivanom teritorijalnom podjelom HZ HB bi imala 1.113.323 stanovnika, Hrvati bi vladali prostorom u kojem živi više od 50 % nehrvata.
Zbog čega su Hrvati BiH proglasili čak tri samostalne Zajednice? Možda zbog nepostojanja izravne teritorijalne povezanosti i velike međusobne geografske udaljenosti, a posljedično, kulturne, gospodarske, i dugih različitosti. Ili zbog prizemnih sitnih interesa hercegovačkih, srednjobosanskih i posavskih vođa. Ili zbog političke strategije da se izbore za tri „hrvatska kantona“ u samostalnoj i neovisnoj BiH? Ili zbog promišljanja o mogućoj podjeli BiH u kojoj bi „hrvatska“ Hercegovina pripala Hrvatskoj, „hrvatska“ Središnja Bosna „maloj muslimanskoj državi u srednjoj Bosni“, a „hrvatska“ Bosanska Posavina bi služila za potkusurivanje sa Srbima. Jer, kako tvrdi Tuđman, „to bi zadovoljilo Srbe i Hrvate, kao i Muslimane. Naravno, time bi se dokrajčile sve pretenzije na stvaranje veće islamske države u srcu Europe.“
Tuđman je neskriveno podržavao neustavno „samoorganiziranje“ Hrvata u BiH. Nije mu palo na pamet povući paralelu između „samoorganiziranja“ krajinskih Srba i „samoorganiziranja“ bh. Hrvata.
Pa ipak, iako postoje sličnosti „samoorganiziranja“ Hrvata u BiH sa stvaranjem srpskih autonomnih oblasti u zemljama bivše Jugoslavije, više je razlika. Hrvatska, za razliku od Srbije, nije izvršila agresiju na BiH. Dogovor Izetbegovića i Tuđmana da će Hrvatska podržati samostalnu BiH, da će podržati i objedinjavanje svih vidova oružanog otpora, predstavlja pokriće da prisutnost vojske Republike Hrvatske u BiH nije ilegalna. Izetbegović je izjavljivao kako čak može donekle tolerirati i Matu Bobana jer ovaj govori o kantonu, a ne o Republici kako govori SDS, koji ne priznaje BiH. Pa čak i kad je Mate Boban izdao priopćenje za javnost 3.7.1992., u kojem praktički formira „državu u državi“, uspostavljajući privremenu izvršnu vlast u HZ Herceg-Bosni, istakao je kako to ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH, a HVO se smatra sastavnim dijelom jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. Kako god, nakon proglašenja HZ Herceg-Bosne sve se više razilaze Izetbegović i Tuđman, a unutar BiH sve je više nepovjerenja između Hrvata i Muslimana.
Najkatastrofalniji potez hrvatske ratne politike u BiH i posljednji klin koji je razderao suradnju Hrvata i Muslimana u BIH je Sporazum Boban-Karadžić u Grazu.
Tim Sporazumom napravljene su pretpostavke (iako Sporazum nije isključivi i jedini krivac za pad Bosanske Posavine) za gubitak Koridora, gubitak cjelovite HZ Bosanske Posavine, ali i mnogo više.
Da bismo bolje razumjeli značenje tog Sporazuma za ukupnost rata u BiH, trebamo dobro razumjeti ulogu tzv. Koridora u ratu u BiH. Tzv. Koridor, cestovni pravac: Banja Luka, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina, bio je ključan za pobjedu srpskih snaga u ratu u Bosanskoj Posavini, a u velikoj mjeri i u cijeloj BiH. Zašto? Pa zbog cjelovitosti teritorija Republike Srpske i njezine povezanosti sa Srbijom, bio je to put života, žila kucavica, put opstanka, kako su ga nazivali zapadni bh. Srbi i hrvatski Srbi iz SAO Krajine. Bez cestovne povezanosti Knina, Banjaluke, Beograda i Pala, srpske snage u BiH bi teže, ili nikako, dobile rat.
Nastavlja se...
Prethodno: DOSSIER – 20 GODINA HRVATSKE POLITIKE U BIH ZA POČETNIKE #1