Kinu često uzimamo „zdravo za gotovo“, smatrajući je takvom kakva jeste, ekonomskom velesilom u usponu, pod vlašću Komunističke partije. Osnovno poimanje Kine danas jest kao neke daleke države u usponu, možda buduće velesile, ali za sad ipak „druge lige“ u međunarodnoj politici. Međutim, ono što Kina danas pokušava biti na međunarodnoj sceni zapravo je samo pokušaj vraćanja stare, za zapad nezamislive, moći i ugleda te države.

Kineska država ponikla je oko 2500. godine prije Krista. Iako često mijenjajući dinastije i raspadajući se na manje države, cijelo vrijeme uspjela je održati nezavisnost od stranaca. Kina je bila značajan faktor regije i nenadmašna velesila u čije su se unutrašnje prilike i građanske ratove malobrojni usudili miješati. Kina je uvijek bila zatvoren sustav, moćan i sam sebi dovoljan. Ono što je zapadu Rimsko Carstvo, istoku je Kina. I više od toga. I ranije. Prva kineska dinastija nastaje oko 500 godina poslije Egipta kao prve države, a dinastije na čelu Kine opstat će još oko 1500 godina nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Put svile zapravo je predstavljao trgovinsku razmjenu između Kineskog i Rimskog Carstva, iako ove dvije velesile nikada nisu uspostavile direktno međusobni kontakt. Kineski dvor mitološki je vjerovao kako je Rimsko Carstvo „kontra-Kina“ na drugom kraju svijeta. Rimski dvor bio je maglovito svjestan postojanja Kine, a Kineze je vjerojatno smatrao mitološkom rasom patuljaka. Iako je razmijenjeno nekoliko diplomatskih misija, zbog dužine putovanja kontakt nikad nije uspostavljen. Dok bi jedna rimska misija stigla do Kine i nazad, u Carstvu se izmijenjalo nekoliko careva.

Kinesko carstvo prvi i jedini put bilo je zauzeto od stranaca 29. marta 1279. godine. Zauzeli su ga Mongoli. Ovim stepskim ratnicima bilo je potrebno preko 60 godina ratovanja kako bi pokorili Kinu. Sam Džingis kakan (kan nad kanovima), ujedinitelj Mongola, uspio je zauzeti tek najzapadniju i najmanju Xia dinastiju. Mongoli su prodirali južno od Velikog kineskog zida napravljenog da ih zadrži, ne usudivši se pokušati direktan napad na ovo čudo fortifikacione arhitekture dugo 21.000 kilometara i branjeno stotinama tisuća vojnika. Xia su kao najslabiji u Kini bili u stanju poslati na Džingisa armiju od 300.000 dobro obučenih vojnika, dok je dodatnih 150.000 branilo njihov glavni grad Yinchuan. Nakon pobjede nad glavnom armijom i šest mjeseci opsade korištenjem svih raspoloživih trikova poput pokušavanja potapanja grada i namamljivanja cara da se preda obećanjima o milosti, Mongoli su pokorili Xia dinastiju, sravnili Yinchuan sa zemljom i potpuno uništili Xia državu.

Tek su uz pomoć Xia inženjera i njihovih vojnih vještina usudili se napasti, u tada razjedinjenoj Kini, drugu po snazi Jin dinastiju. Mongolima naviklim na otvoreno ratovanje frustrirajuće je bilo opsjedati megalomanski utvrđene kineske metropole koje su branile stotine tisuća vojnika svaku. Dragocjenu pomoć pružili su novi Xia podanici, Jin prebjezi i najjača Song dinastija koja je bila u sukobu s Jin dinastijom. Mongoli su uspjeli zauzeti Peking i uništiti Jin dinastiju probivši se u sjevernu pokrajinu Mandžuriju kroz Kineski zid. Jin dinastija pala je zbog toga što je mnoštvo etničkih Han Kineza prebjeglo Mongolima jer su Jin bili entički Mandžurci.

Tek će Džingis Kanov unuk Kublaj Kan uz pomoć kineskih vojnika početi napadati južnu i najjaču Song dinastiju koja se žilavo opirala. Opsada Xiangyanga pokazat će se ključnom u ovom ratu koji će trajati 40 godina. Xiangyang se nalazio na rijeci Han preko koje su ga mostovi spajali s gradom blizancem Fenchengom. Zidine debele 7 metara i duge 5 kilometara ljeti su štitili vodeni opkopi koji su se zimi pretvarali u neprohodne močvare. Grad su okruživale kineske tvrđave. Mongoli su opsadu postavili sa preko 100.000 vojnika i dovukli preko 5.000 opsadnih sprava. Song dinastija očekivala je opsadu pa je gradove dobro opskrbila i opremila. Rijeka je proširena na 150 metara širine, a zidine su prekrivene mrežama kako bi se odbili projektili s katapulta. Mnogoli su prvo pokušali napad rijekom, poslavši 5.000 brodova i 70.000 marinaca na pet kamenih platformi koje su štitile rijeku. Song posade opremljene samostrijelima odbile su sve napade. Nakon toga Mongoli su oko kineskih utvrda izgradili svoje utvrde i počeli izgladnjivati gradove. Propali su svi pokušaji Song trupa da deblokiraju opsjednute gradove. Kinezi su za odbranu koristili tek otkrivene topove, prve puške i preteče ručnih granata, a Mongolima je pomoć stigla sa zapada u vidu muslimanskih inženjera koje je poslao Mongolski Ilkanat s Bliskog Istoka. Tek uz pomoć opsadnih strojeva pristiglih iz Ilkanata i 20.000 dodatnih kineskih pješaka koje je Kublaj Kan poslao Mongoli su uspjeli zauzeti najjaču Song utvrdu, Xiangyang, nakon 6 godina opsade. Svo to vrijeme Song dinastija se nalazila u rasulu i nije mogla koristeći sve resurse južne Kine poslati značajniju pomoć u Xiangyang. Nakon pada Xiangyanga, najjače utvrde, Mongoli su bez većih problema krenuli južno i skršili Song državu.

Song dinastija pokušala je spasiti se koristeći flotu. Preko 200.000 vojnika i dvorjana ukrcano je na 1.000 brodova povezanih lancima. Iako u omjeru 10:1 spram mongolske mornarice, Song flota doživljava katastrofalan poraz u općem metežu i rasulu zbog mongolskog napada. Vidjevši kako je situacija beznadežna Song premijer Lu Xiufu uzeo je devetogodišnjeg cara Huaizonga i skočio u more. Za njim su na isti način samoubojstvo izvršili mnoštvo dvorske elite, eunuha i konkubina, okončavši Song dinastiju 29. marta 1279. Kina se prvi i jedini put u svojoj povijesti našla pod okupacijom stranaca, Mongola, koji su se međutim i dalje morali oslanjati na podanike Kineze kao vojnike i birokrate te su uspostavili Yuan dinastiju. Upravo na dvor Kublaj Kana doputovat će Marko Polo i nazad u Europu donijeti prve vjerodostojnije vijesti o Kini. Europljani će ostati zadivljeni i šokirani moći i bogatstvom kineskih vladara, prostranstvima ove države i naprednom tehnologijom. Kina će za europska shvaćanja biti moćna nad-zemlja, nezamislivo jaka, nezamislivo bogata, ali daleka i nedostupna.

Do 1368. godine Mongolsko carstvo će se raspasti. Vladari Yuan dinastije izgubit će svaki utjecaj izvan Kine, drugi Mongoli će na njih gledati kao na Kineze, a njihova vlast u Kini će ubrzano propadati zbog loše uprave i serije suša, poplava i gladnih godina uzrokovanih zapuštanjem ogromnog sustava navodnjavanja na rijeci Yangtze. Opći ustanak zbacit će Yuan dinastiju u Kini. Grupe pobunjenika u međusobnim borbama za vlast oko toga tko ima pravo uspostaviti novu dinastiju dovest će do najveće pomorske bitke u povijesti čovječanstva. U Bitci na jezeru Poyang u kojoj će se boriti 850.000 ljudi pobjeđuje Zhu Yuanzhang i uspostavlja Ming dinastiju koja će vladati sljedećih stoljeća.

Ming vladari veoma brzo su obnovili staru moć Kine i uspostavili uređen državni poredak. Obnovljen je ogromni sustav navodnjavanja kao i kineska proizvodnja visoko kvalitetnih roba. Proizvodnja svile i čuvene ming keramike bez premca su po kvaliteti i količini. Ming dinastija bez imalo sumnje bila je najmoćnija država svijeta u 15. stoljeću. Kineska tehnologija ponovno je bila vodeća, razvijajući vatreno oružje, pomorsku navigaciju, papir i mnoštvo drugih tada naprednih izuma koje će Europa početi upoznavati tek sljedećih stoljeća. U prvom periodu Ming dinastije državu su vodili dvorski eunusi. Ova klasa dvorske posluge i činovnika dvora smišljeno je stvarana od strane vladajuće dinastije. Kako eunusi nisu mogli imati potomstvo, nisu predstavljali prijetnju dinastiji. Njihov uspjeh bio je vezan za uspjeh dinastije, a bili su posvećeni sadašnjem trenutku, bogatsvu i slavi.

Pod utjecajem eunuha Ming vladari su opremili niz ekspedicija morem i započeli pomorska istraživanja. Ove ekspedicije nisu bile ni slične portugalskim istraživanjima s drugog kraja svijeta. Portugalske flote bile su striktno istraživačke i trgovačke, od po nekoliko brodova. Kineski oceanski brodovi bili su dugi preko 100 metara, a široki preko 50 metara. Flota je bila dobro naoružana i nakrcana bogatstvima kako bi svijetu pokazala kinesku moć. Serija od 7 ekspedicija stigla je sve do Istočne Afrike, putem uništavala manje države i pirate, a vraćala se sa nizom poslanika vladara koji su bili spremni priznati kinesku vlast i plaćati danak. Ming dinastija pogonjena jakom proizvodnjom počela je stvarati pomorsko carstvo. Vrlo lako se moglo dogoditi da Kina otkrije Europu, a ne Europa Kinu. Jednako je vrijedilo za Ameriku. Kina bi svakako kao ujedinjena država, mnogoljudnija od cijele Europe, mnogo uspješnije mogla voditi kolonizaciju i biti „centar svijeta“.

Ali tada se dogodio preokret unutar Ming dvora. Primat na dvoru je preuzela civilna birokracija smijenivši utjecaj eunuha. Civilni birokrati nisu bili zainteresirani za „bogatstva svijeta“ i istraživanje već prije svega za osobni probitak kao i probitak svog potomstva. Ne želeći rasipati resurse na istraživanja prekinuli su ih i efikasno zatvorili Kinu za ostatak svijeta. Jednostavno Kina je bila prebogata da bi imala interesa za istraživanjem, trgovanjem i osvajanjem po svijetu, za razliku od, za kineske standarde, sirotinjskog Portugala i Španjolske s druge strane svijeta. Moć Ming dinastije nije narušio ni najsmrtonosniji potres u povijesti, koji je pogodio Shaanxi regiju ubivši preko 800.000 ljudi, 60% populacije regije. Sve pomorske ekspedicije bit će obustavljene 1433. godine, oko 50 godina prije nego su portugalci uspjeli stići do Indije, a Španjolci do Amerike.

Ovakva zatvorena i sve više ksenofobična Kina dočekat će na svojim obalama prve europske brodove. Portugalci su stigli do obala Kine 1513. godine s 8 brodova i pokušali uspostaviti trgovačke odnose pregovarajući preko muslimanskih trgovaca koji su znali kineski jezik. Ming dužnosnici reagirali su sumnjičavo na svaki gest. Portugalci su ispalili topovske hitce u zrak kao gest pozdrava što su kinezi protumačili kao prijetnju. Daljnje sumnje izazvale su informacije kako su portugalci zbacili kralja Malake, lojalnog kineskog vazala koji je već tradicionalno plaćao danak. Portugalci su samo pogoršali stvari objašnjavajući kako su zbacivši kralja zapravo pomagali kineskim trgovcima u Malaki. Nisu znali kako je ksenofobična Ming dinastija striktno zabranila trgovanje izvan Kine. Predrasude su kulminirale kineskim uvjerenjem kako nasilni portugalci otimaju kinesku djecu i jedu ih. Ming mornarica počela je napadati portugalske brodove i pogubljivati zarobljenike zbog pljačkanja i kanibalizma. Normalni odnosi nisu uspostavljeni sve do 1557. godine kada je Ming dvor konačno dopustio portugalcima uspostavu trgovačke postaje u Macau, nakon što su Portugalci pomogli uništiti obalne pirate.

Dolazak europljana označit će početak kineskog izvoza u zamjenu za američko srebro. Kina je portugalcima i kasnije španjolcima prodavala porculan i svilu koju su ovi mijenjali za američko i japansko srebro. Ming dvor počeo se polagano suočavati sa sve više pitanja uzrokovanih dolaskom europljana. Europski zahtjevi prvobitno su bili orijentirani na trgovinu i pokušaje otvaranja Kine za njihove trgovce što je dvor bez većih problema odbijao ili ograničavao, ovisno od raspoloženja. Nakon dolaska trgovaca, počeli su dolaziti kršćanski misionari uzrokujući dodatne unutrašnje probleme pokušajima misionarenja i međusobnim nadmetanjima što će međutim tek kasnije imati katastrofalne posljedice. Vrhunac neprilika Ming dinastiji prouzrokovat će VOC, nizozemska istočno indijska kompanija koja će „napasti“ Kinu. Radilo se zapravo o seriji manjih sukoba uz obalu kojima je VOC pokušao ishoditi trgovačke privilegije. Ming vojska je bez većih poteškoća pobijedila i protjerala VOC iz Kine. U ovom periodu Kina je bez ikakve sumnje bila velesila regije koju se itekako moralo poštovati, čak i strahopoštovati. Europljani su se trudili odobrovoljiti kineski dvor.

Dolazak europljana ipak će pospješiti krah Ming dinastije. Filip V. Španjolski ograničio je švercanje srebra iz današnjeg Meksika u Kinu, a sve ksenofobičniji japanski šogunat zbog sve većeg nedostatka srebra u Japanu također je zabranio izvoz srebra. Prestanak pristizanja srebra prouzrokovat će ekonomske probleme u Kini koje će samo dodatno pogoršati „malo ledeno doba“ oko 1650. što će uzdrmati kinesku poljoprivredu i dovesti do ustanka seljaka koji ionako nisu mogli plaćati porez zbog nedostatka srebra u državi. Ming dinastija kolabirat će početkom 17. stoljeća u seriji fiskalnih problema koji su uzrokovali pobune seljaka.

Posljednji Ming vladar, car Chongzhen, suočen s nadirućim pobunjenicima okupit će vladarsku obitelj, osim sinova, i osobno je pobiti mačem. Carica se objesila sama, a car Chongzen će se objesiti u vrtu o drvo koje će preživjeti sve do 1960-ih godina kada će biti iščupano u „Kulturnoj revoluciji“ Mao ZeDonga. Kolaps Ming dinastije iskoristit će sjeverna Mandžurska dinastija koja proglašava kako dolazi u Kinu osvetiti cara i ugušiti pobunu, čime je privukla na svoju stranu dio Ming lojalista. Mandžurci će 1644. proglasiti Qing dinastiju, kao drugu ne-Han kinesku dinastiju. Ipak se Mandžurci nisu smatrali potpunim strancima jer su odavno bili upleteni u kinesku unutrašnju politiku.

Izvor fotografije: britannica.com

Qing dinastiji trebat će još 44 godine da pokori ostatke Ming dinastije, pod cijenu gubitka 25 milijuna života. Godine 1689. u malom graničnom ratu Qing vojska pobijedit će ruske trupe. Na svom vrhunci Qing dinastija upravljat će 1/3 svjetske populacije i najvećom ekonomijom na svijetu. Qing vlasti striktno su se držale mandžurskog ceremonijala. Svi viši dužnosnici bili su Mandžurci i morali su nositi mandžursku odjeću. Službene spise dinastija vodi na mandžurskom jeziku.

Car Yongzheng uništit će liberalnije konfucijanske sekte i propagirati ortodoksno konfucijanstvo. Yongzheng će zabrinut sve većim utjecajem europljana potpuno zatvoriti Kinu za vanjski svijet porukom trgovcima: Imamo sve što nam treba, nemate nam što ponuditi. Kršćanstvo je proglašeno nelegalnim, a misionari protjerani 1723. godine. Kao reformator Yongzheng će prije svega biti okrenut „unutrašnjem savršenstvu Kine“. Reformom birokracije stvorit će vladu. Reformirao je zemljišne odnose i ubiranje poreza. Ponovo je popisao posjede i odbacio stare falsificirane zemljišne knjige. Elita je izgubila većinu privilegija. Sustav imperijalnih državnih ispita za primanje i ostanak službenika u državnoj službi, koji se redovno provodio još od 1540. godine, striktno je poštovan. Yongzhengov sin, car Qianlong proširit će kinesku vlast u unutrašnjost, preko Mongolije i Sinkinga do ruske granice.

Na svom vrhuncu Qing dinastija provest će ambiciozne kulturne projekte i početi popisivati i katalogizirati kinesku povijesti u 3600 knjiga i 79.000 poglavlja. Kulturna politika bila je striktno konzervativna i samo je car imao pravo tumačenja događaja. Svaki sarkastični komentar prema dinastiji rezultirat će progonom. Qing vladari izgradili su romantičarsko-konzervativnu sliku Kine i dinastije. Car je bio neprikosnoven, a država savršeno uređena, sama sebi dovoljna, jaka i nepobjediva, bez ikakve potrebe da se u svom savršenstvu miješa sa strancima. Uspješna birokracija skupljat će porez, vojska „8 barjaka“ štitit će carstvo, mornarica će braniti rijeke i mora, hramovi će naučavati kako dinastija Qing ima „Mandat s neba“, vjerovanje kako su bogovi zadovoljni vladarima pa nema katastrofa, nesreća i sve je uredu u državi.

Populacija će se tokom 18. stoljeća povećati sa 100 milijuna na 300 milijuna pa je i sam car Qianlong primijetio: „Populacija je porasla, ali zemlja nije.“ Gotovo svaki obradivi hektar bio je obrađen, a stvar više nisu mogli popraviti niti nove kulture poput krompira donešenog iz Amerike. Qing je strogo zabranjivao miješanje „barjaka“, prelazak ljudi iz jedne oblasti u drugu. Ipak pod pritiskom sve veće populacije Han Kineza Qing dvor morao je popustiti i dopustiti Han Kinezima naseljavanje „Mandžurskog“ i „Mongolskog barjaka“.

„Unutrašnje savršenstvo“ Qing konzervativne imperijalne velesile narušit će pobuna religijske grupe Bijelih lotosa, 1794. godine, tražeći obnovu Han dinastije i opirući se konzervativnoj vlasti Mandžurske dinastije. Iako je pobuna lako ugušena, označit će početak problema za Qing dvor, dinastiju i Kinu.

O Qing poimanju svijeta najbolje svjedoči što Kina uopće nije imala ministra vanjskih poslova. Dok su Europljani nadirali i polako osvajali Indiju, jugoistočnu Aziju, Filipine, Maleziju, Australiju i Sibir, Kina je i dalje bila zatvorena u sebe, još dodatno se zatvorivši 1756 uvođenjem „Sistema Canton“, koji je svu trgovinu ograničio na taj grad.

Nastavlja se...

Autor: Dino Šakanović/Prometej.ba