Ibrahim-beg Firdus, hlivanjski muselim, g. 1835 sam je kupio zemljište za franjevačku kuću i crkvu u blizini Hlivna, i o tome je obavijestio svoje prijatelje franjevce pismom od 6. veljače 1835, koje ovako počinje:


«Lipa i plemenita pozdrav od mene Ibraim Bega Firdusa Capetana od Livna, mojim prijateglim Starczimu Tekii Fojniçhko(j), najpri momu Dujchpaka Svim ostalim Starczim u Tekij!


Ja sam uvik bio Vash priategl, bogli nego Ark'achim [„Arkaći“, podrugljivi naziv za tadašnje pravoslavce], kako che vam kazat i Fr. Mio Dujch, i uvik želim vishe dobro kerstianim nego Arkachim. Mislio sam da nachine jednu kuchu u Livnu za da pomolle Bogu, aliinie moglo mi izachi za rukom kako bi ja ottio. Sada mi izajde i uze misto zgodno kako su svi beghenisali, a beghenisachete i Vi. Etto daklem Schaglem vam sve oprave na iste kuche, kako vaglia ... »


Apostolski vikar fra Pavao Dragićević opisujući svoj pastirski pohod u župi Lašvi g.1742 zabilježio je, da se katolici iz okolice Travnika sastaju na vjerske čine u mjestu Dolac, na imanju uglednoga muslimana Ibrahimpašića, koje su mjesto njegovi pređi darežljivo dali katolicima, da se tu mogu sastajati na molitvu bez ikakve naplate i protuusluge.


Kada je apostolski vikar fra Marko Dobretić g. 1779 išao Bosnom, na mnogim mjestima muslimani su dolazili k njemu, moleći ga, da se i za njih moli i da im dadne vlastoručno pisane blagoslove. Tako Mustafa-beg, sin Alaj-bega Osmana u Skoplju, neka ugledna muslimanka u Grabovici, bolesne muslimanke u Rami, itd.


dom mandic_knjiga


U selu Rujanima kod Hlivna katolici su podigli oltar pred žitnicom bega Atlagića, i za vrijeme kiše biskup je dijelio krizmu na vratima te zgrade. Ovih vremena fojnički gvardijan pobratimio se je s Ali-bašom iz Bilalevca.


Iz ljubavi prema vjernom katoličkom narodu i rodnoj grudi franjevci bosanske provincije, rođeni u Hercegovini, dogovorili su se i odlučili, da u svom rodnom kraju podignu samostan i samostalnu franjevačku misiju. To im je Kongregacija za raširenje vjere odobrila svojim dekretom od 6. veljače 1844. Da se dobije odobrenje od turskih vlasti u Carigradu, Ali-paša Rizvanbegović, tadašnji vezir u Hercegovini, tri puta je vlastoručno pisao na Visoku portu, dok ferman nije ispostavljen i uručen biskupu Barišiću, koji se početkom g. 1844 nalazio u Carigradu zbog svoga spora s bosanskim franjevcima.


Pokretači su bili odlučili, da samostan podignu na Širokom Brijegu, uz staro katoličko groblje zaseoka Prbinovići, jer je to mjesto ležalo u sredini zapadne katoličke Hercegovine. Budući da je sve zemljište oko groblja pripadalo muslimanskim obiteljima Kurta i Bakamovića u Mostaru, ovi su, na molbu franjevca, poklonili potrebno zemljište za samostan i njegovu okolinu. Na spomen toga i danas se zove livada ispod samostana «Bakamuša». I na drugim mjestima u Hercegovini i Bosni domaći muslimani davali su svoja zemljišta za gradnju katoličkih crkava po župama i za osnivanje ili proširenje franjevačkih samostana.


| Iz knjige fra Dominika Mandića (Široki Brijeg, 1889 - Chicago, 1973) Bosna i Hercegovina: Povjesno kritička istraživanja, str. 450-452 |