Najstrašniji detalj iz tog rata je pokolj u jednom naselju na granici sa susjednom državom, gdje su vojnici za nekoliko dana pobili ogroman broj civila optužujući ih za suradnju s gerilcima iz njima protivničke vojske. U naselju se skupilo sve stanovništvo okolnog kraja, izbjeglo pred sukobima zaraćenih vojski. Vojnici su najprije razdvojili žene i muškarce. Muškarci su nakon ispitivanja brutalno pogubljeni na nekoliko lokacija oko naselja. I dan-danas ekshumiraju se ostaci žrtava koji leže po selu i obližnjim poljima. Bio je to najužasniji pokolj u novijoj povijesti kontinenta na kojem se nesretna država iz priče nalazi. Osim tog zločina, poznati su i brojni manji, ali ništa strašniji zločini koje su počinili razni plaćenici i vojnici koji su, istrenirani u stranim zemljama, došli boriti se u građanskom ratu. I dan-danas, negiraju se ti zločini i traže se opravdanja za njih, a počinitelji još uvijek nisu procesuirani.


Rat u toj zemlji je bio jako krvav, književnici koji su ga opisivali pisali su o „kletvi nasilja“ i „stoljetnoj mržnji“ na prostorima gdje se vodio. Završio je političkim pregovorima, nakon kojih nije bilo pobjednika. Mnogi su se emigranti tada vratili u zemlju puni nade u demokratsku tranziciju. Ali su se razočarali. Desila se politička promjena, ali ne i kulturna i promjena mentaliteta. Danas je država iz priče siromašna tranzicijska zemlja koja se zbog unutrašnjih nemira, posljedica građanskog rata, problema s pomirenjem, korupcije i ideološki manipuliranog obrazovanja slabo ili nikako razvija. Intelektualci iz te zemlje svjedoče o vladavini divljeg kapitalizma, o prijetnjama smrću koje im šalju nacionalisti zbog kritičkog pisanja, o potpunoj kontroli medija od strane političke moći. Njeni stanovnici žive od pomoći emigranata koji su za vrijeme i poslije rata otišli u bogatije zemlje. I dvadesetak godina po završetku rata stanje u zemlji je nesigurno zbog čestog nasilja, obračuna mafijaških klanova i uličnih bandi. Nakon završetka rata u državi se na vlasti smjenjuju nacionalisti i ljevičari.


Može se, naravno, u gore opisanom prepoznati i Bosna i Hercegovina, ali, za potrebe naše priče, gornji se opis ipak odnosi na jednu drugu državu. Radi se o El Salvadoru, maloj srednjoameričkoj državi u kojoj se 1980.-1992. vodio građanski rat između pristaša vojnog režima i ljevičarskih gerilaca. Salvadorska Srebrenica o kojoj je gore bilo riječi je selo El Mozote u blizini granice sa Hondurasom, a 10. prosinca datum koji se pamti kao dan najvećeg zločina u novijoj povijesti američkog kontinenta. Zločin su počinili pristaše vojnog režima, podržavanog od SAD-a, koje su negirale da se pokolj dogodio, dok strani mediji nisu iznijeli dokaze o zločinu. Rat je odnio oko 75.000 života, a milijun i pol stanovnika Salvadora je emigriralo.


Posebno tragična priča vezana za građanski rat u El Salvadoru jest sudbina brojne djece čije je roditelje vojni režim smaknuo, a onda djecu ili prodao u druge države ili su ih posvojili sami vojni komandanti koji su im ubili roditelje. Danas se otkrivaju porijekla mnoge djece bivših vojnih dužnosnika, i istraživači su često u nedoumici da li otkriti istinu i tako ugroziti identitet djece žrtava i razoriti obitelji u kojima sada žive, ili prešutjeti istinu i omogućiti da ubojice koji su tu djecu usvojili ostanu nekažnjeni. Koga zanima više o ratu u El Salvadoru, preporučio bih mu/joj odličan roman salvadorskog književnika Horacia Castellanosa Moye „Bezumlje“, te nagrađivani film „Nevini glasovi“ meksičkog redatelja Luisa Mandokija.


El Salvador je danas država koja ima jednu od najviših stopa ubojstava u svijetu. Stanje se djelomično popravilo s novom vladom koja je uspjela isposlovati primirje između zaraćenih uličnih bandi, obećavši njihovim vođama amnestiju i vrativši im zatvorene članove obitelji. Vođe bandi su pristale i na program integracije u društvo i obećale da neće više regrutirati nove članove u školama. U svrhu daljnjeg pomirenja prošlosti i društva, prvi demokratski izabrani predsjednik i prvi ljevičarski lider El Salvadora nakon rata, Mauricio Funes, prošle je godine zatražio oprost zbog masakra u El Mozoteu. To je uradio na 30. obljetnicu ubojstva salvadorskog biskupa Oscara Romera, kojemu je i posvećen ovaj rad, i to iz tri razloga.


Romero slika za tekst    

Prvi razlog vezan je za predavanje baskijskog teologa oslobođenja Jona Sobrina koje sam imao prilike slušati početkom ožujka ove godine u Beču, a u kojem je iz prve ruke govorio o svom prijatelju, pokojnom biskupu Romeru i o kontekstu u kojem je ovaj djelovao.


A upravo kontekst u kojem je djelovao biskup Romero, salvadorsko društvo, u mnogočemu me podsjetilo na Bosnu i Hercegovinu – što sam i demonstrirao uvodnikom ovog rada – i pomislio sam kako bi naša zemlja možda imala što naučiti iz primjera jedne njoj slične zemlje. I tu leži drugi razlog ovog rada.


Treći razlog je vezan za vjerske autoritete koji djeluju u državama kakve su Bosna i Hercegovina i El Salvador. Kako treba i kako može djelovati vjerski autoritet, poglavar vjerske zajednice u takvim neslobodnim tranzicijskim društvima, polariziranima između raznih nacionalnih i komunističke ideologije, opterećenima raznim ratovima i zločinima prošlosti, gdje novokapitalističke elite izrabljuju narod i po svaku cijenu nastoje manipulirati religijom i njenim službenicima kao sekundantima pljački koju provode?


U Bosni i Hercegovini vjerski autoriteti su pokazali vidnu dozu nesnalaženja u ovakvim uvjetima, kako u svom odnosu prema siromašnima za koje bi se trebali zauzimati a to ne čine nikad dovoljno konkretno i glasno, te u svom odnosu prema zločincima, te političkim i bogataškim elitama kojima se ne obraćaju s konkretnim kritičkim riječima, tako i u odnosu prema podređenim članovima vlastitih zajednica, koje ne promatraju kao braću i sestre, nego kao podanike i, poželjno, poslušnike.


Naši su vjerski poglavari u Bosni i Hercegovini ili nastojali pod cijenu šutnje o nepravdi održati dobre odnose sa svima, ili su i sami bili upleteni u razne nepravde i nečasne radnje, ili su pokazivali razne frustracije prošlošću i osvetoljubiva ponašanja, a prema podređenima u svojim zajednicama nastupali su uglavnom bespogovorno, s pozicija moći. I često se tu ne radi o zlim ljudima, „pijunima mračnih sila“, nego o ljudima koji su po svojoj osobnoj i teološkoj izgrađenosti nedorasli izazovima predvođenja vjerskih zajednica u ovom vremenu. Ili se u cijeloj priči radi i o krizom nagriženim vjerskim zajednicama u kojima je stanje duha tako loše i siromašno, da je onda i logičan izbor loših vjerskih poglavara koji te i takve zajednice predvode.


Ali, za razliku od vjerskih autoriteta u BiH, u El Salvadoru je postojao jedan vjerski poglavar koji ovima u BiH može poslužiti kao uzor ili kao ogledalo u njihovom djelovanju i predvođenju vlastitih zajednica. Riječ je o biskupu Oscaru Romeru, čiju priču ćemo ispričati u nekoliko sljedećih nastavaka.


Marijan Oršolić

Prometej.ba, 7/2013.