Legenda o biskupu siromašnih (3): Javno djelovanje obraćenog biskupa Romera
U prvom smo nastavku upoznali biskupa Oscara Romera kao vrlo konzervativnog čovjeka, nesklonog promjenama u Crkvi i teologiji oslobođenja, a koji je održavao dobre odnose s vladajućim režimom. No ubojstvo njemu bliskog prijatelja, ali i jednog od njegovih neistomišljenika koji su djelovali na liniji zaključaka iz Medellina, isusovca Rutilia Grandea, otvorilo mu je oči.
Do dna duše potresen smrću prijatelja, Oscar Romero je pomislio, a kasnije i zapisao: „Ako su ga ubili za ono što je činio i radio, onda i ja moram poći istim putem. Rutilio mi je otvorio oči.“ Odmah nakon Grandeovog ubojstva, otkazao je suradnju s vladom sve dok se ne otkriju ubojice. Unatoč protivljenju vatikanskog nuncija i na iznenađenje vlasti, Romero je organizirao misu zadušnicu za Rutilia Grandea u katedrali u San Salvadoru i tamo okupio više od 100.000 ljudi.
Povučeni, plašljivi, u knjige i propise zatvoreni biskup Romero, odjednom postaje neobično hrabar i sklon sve češćim susretima s običnim ljudima i razgovorima o njihovim svakodnevnim problemima. U skladu s osnovnom porukom kršćanskog Boga koji je iz ljubavi prema ljudima u tolikoj mjeri podijelio sudbinu s njima da je i sam po Isusu Kristu postao čovjekom, Romero je počeo dijeliti sudbinu sa svojim vjernicima. Živio je i jeo skromno, stanujući ne više u biskupskoj palači nego u jednostavnoj sobi jedne bolnice za oboljele od raka. Na opće iznenađenje prekinuo je i daljnju gradnju katedrale u San Salvadoru, sve dok se u zemlji ne uspostave pravda i mir, a prestane ubijanje i nasilje.
Svoje svećenike je zapanjene pozvao na dijaloško razmišljanje u duhu Evanđelja i participativni model biskupske službe u kojemu je odluke donosio savjetujući se s njima, odrekavši se tako hijerarhijskog poimanja Crkve. Opet neočekivano, za najbliže savjetnike Romero je izabrao one teologe koje je samo nekoliko godina ranije prokazivao kao neprijateljske moderniste i inovatore koji rovare protiv Pape i Rima. Ispričao se svima koje je ranije osuđivao i sada je i sam često i rado citirao zaključke iz Medellina. Jon Sobrino, čovjek kojega je nekoć žestoko kritizirao, postao mu je jedan od najbližih suradnika. Radio je mnogo više i mnogo bliže narodu, a opet je djelovao puno uravnoteženije i mirnije nego ranije.
Naravno, zbog svega toga, poput svog pokojnog prijatelja Rutilia Grandea, stekao je brojne i opasne neprijatelje u najmoćnijim ljudima El Salvadora. Bogataši i moćnici koji su mu ranije laskali i nazivali ga prijateljem, sada su ga mrzili, okretali mu leđa, ili ga javno kritizirali. Raniji prijatelji iz konzervativnih crkvenih krugova obrušili su se s neviđenim kritikama i prigovorima na Romerov račun. Sumnjičili su ga između ostalog i da potiče na gerilsku borbu protiv vlasti i terorizam. Čak je u jednom časopisu predloženo da Papa provede egzorcizam nad Romerom. Preporođeni Romero više nije odgovarao ni prefektu rimske Kongregacije za biskupe koji ga je sada stalno sumnjičio radi brojnih sitnica iz njegovih propovijedi i javnih postupaka, te radi tobožnjeg miješanja u politiku zbog kojega zanemaruje svoje dušobrižničke dužnosti. Čak su iz Vatikana poslana tri vizitatora, kontrolora da nadziru Romerov rad.
Nakon izabiranja Ivana Pavla II. za papu Romero se susreo s njim u Rimu, ali nije naišao na razumijevanje za svoj rad i za tešku situaciju u salvadorskoj Crkvi. Papa mu je, da li jednostrano negativno informiran ili neraspoložen prema njegovim proročko-kritičkim stavovima o socijalnoj pravdi, dao savjet da se potrudi oko boljih odnosa s vladom svoje zemlje.
I Romerove su se propovijedi promijenile: više nisu bile apstraktne i nepovezane sa svakodnevnim životom vjernika, nego su bile žive, konkretne i nudile su vjernicima nadahnuće, orijentaciju i nadu. Kritizirao je i one koji mnogo mole, ali ostaju izolirani od stvarnosti i ništa ne poduzimaju da se isprave i izmjene nepravde u sredinama gdje žive, očekujući od Boga da napravi ono što bi oni sami trebali napraviti.
Ali, kritizirao je i prakticiranje kršćanstva koje se ograničava samo na politički angažman. Što ne znači da je od političkog angažmana bježao. Nije se svrstavao uz stranke ili ideološke pokrete, ali je sve glasnije i češće pozivao na promjenu socijalnih, političkih i gospodarskih struktura i za više pravde u društvu. Sve to nije bilo moguće bez postavljanja neugodnih pitanja o uzrocima siromaštva i nepravde, o socijalnim mehanizmima koji tlače i ponižavaju radnika i seljaka.
Naglašavao je da kršćanin može biti samo onaj koji će u ovim pitanjima stati na stranu siromašnih i marginaliziranih, a da kršćani ne smiju biti suučesnici vladajućeg nepravednog sustava. U starozavjetnom proročkom nadahnuću koje ga je zahvatilo, sve je češće govorio i o idolopoklonstvu kao najvećem neprijatelju kršćanstva, idolopoklonstvo koje na mjesto Boga života stavlja idole smrti, to jest, apsolutizirane materijalne stvarnosti: bogatstvo, moć, nacija.
Romero je promijenio i svoj stav prema marksizmu. Umjesto dotadašnjeg oštrog i agresivnog obračunavanja s marksizmom i komunizmom, sada je smatrao kako kršćani imaju što naučiti iz marksističke kritike. Npr., kada marksisti kažu kako je religija opijum za narod, to je često znalo biti i istina, jer je Crkva umjesto poticanja potlačenog naroda na organiziranje i borbu za pravdu, tješila ljude životom na drugom svijetu i poticala ih da se mire s nepravdom i „nose svoj križ“. Sve to ipak ne znači da je usvojio i metode kojima se praktično ostvarivao marksizam. Naprotiv, ove je kritizirao zbog nasilnosti i govorio je o „kršćanskom idealu nenasilja“. Romero je postao otvoren za sve one koji se zauzimaju za pravdu iz bilo kojih motiva, pa i ako ti motivi uopće nisu vjerski.
Preporođeni Romero je sada prozreo nepravedne društvene i vjerske strukture koje su svako zalaganje za pravdu i siromašne nazivali komunizmom. Kao što je rekao brazilski biskup Dom Helder Camara: „Kad dajem hranu siromašnima zovu me svecem. Kada pitam zašto su siromašni zovu me komunistom.“ Ukratko, Crkva je dobra dok podržava postojeće strukture, a njena briga za siromašne je dobra dok se ograničava na Caritas. Govor o Bogu je dobar dok ne ugrozi političke i gospodarske strukture, koje su zapravo pravi bogovi kojima se ljudi upleteni u njih klanjaju. Što se tiče siromašnih: država je tu da proizvodi siromašne i obespravljene, a Crkva je tu da ih tješi i daje im mrvice.
I to je otprilike sažetak najvažnijih točaka iz Romerova djelovanja nakon smrti prijatelja Rutilia Grandea. Poput Isusovog, i Romerovo javno djelovanje koje se zalagalo za siromašne i pravdu, a koje su vjerski i državni autoriteti smatrali subverzivnim i nedopustivim, trajalo je tri godine a onda je završilo nasilnom smrću. O tome u sljedećem, završnom nastavku ove priče.
Marijan Oršolić
Prometej.ba | 09/2013
Legenda o biskupu siromašnih (1): O nepoznatom blizancu Bosne i Hercegovine