onako kako je to Krist želio. Sve jače neprijateljstvo koje su vojna vlada i viši slojevi društva pokazivali prema biskupu Romeru on je prihvatio kao sudbinu svakoga tko poradi zalaganja za dobro trpi progonstvo, i na koncu najčešće biva i ubijen. Ubrzo je Romero počeo dobivati sve više prijetnji smrću. Jedan pokušaj atentata bombom nije uspio. Kao da je poput Isusa predvidio svoju smrt zbog svog zalaganja za pravdu, Romero je dva tjedna prije smrti u jednom intervjuu rekao da će, ako bude ubijen, „uskrsnuti u salvadorskom narodu“.


Kapi koji su prelile čašu bile su njegovo pismo Jimmyju Carteru da prestane vojno pomagati salvadorski režim, te apel u propovijedi vojnicima da prestanu ubijati svoje sugrađane. Dana 24. ožujka 1980. Oscar Romero je ubijen za vrijeme svete mise koju je služio, odmah nakon propovijedi hicem u srce. Propovijed je bila o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo bogat rod.


Njegovom je pokopu prisustvovalo 250 tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Vojska je čak pucala na narod za vrijeme sprovoda, da bi na kraju Romerovo tijelo bilo na brzinu pokopano u lađi crkve. Istraga o njegovom ubojstvu nikad nije provedena zbog temeljitih opstrukcija od strane vlasti. Kasnije se saznalo da je nalogodavac njegovog ubojstva bio uvaženi desničarski političar Roberto D'Aubuisson, koji nikada nije izveden pred sud, nego je kasnije čak postao predsjednik parlamenta, da bi 1992. umro od raka grla.


Pucnjava na Romerovom sprovodu, koja je rezultirala s više od 40 poginulih i par stotina ranjenih, bila je kap koja je prelila čašu strpljenja salvadorskog naroda. Ubrzo nakon ovih događaja počeo je krvav građanski rat između vlade i ljevičarskih pobunjenika. Umjesto da saslušaju biskupa Romera, SAD su tijekom rata financirale vojni režim s više od tri milijarde dolara.


Tijekom rata vojni je režim nasilno pokušavao izbrisati Romera iz narodnog pamćenja. Dovoljno je bilo da se u raciji u nekoj kolibi nađe Romerova slika pa da se sve stanare kolibe poubija. U održavanju uspomene na biskupa Romera nije pomogao ni Vatikan. Iako je Ivan Pavao II. prilikom dvaju posjeta Salvadoru posjetio Romerov grob u katedrali i na njemu se pomolio, iako je pokrenuo i postupak proglašavanja Romera blaženim, to se do danas nije dogodilo. Zašto? Navodno: zato što Kongregacija za svece treba još malo razmotriti njegov slučaj, kako je za pontifikata Benedikta XVI. glasilo službeno obrazloženje iz Crkve. Prava je istina: zato što mnogi u službenoj Crkvi nisu bili spremni proglasiti blaženim čovjeka bliskog teolozima oslobođenja, koji se zalagao za socijalnu pravdu i za nehijerarhijski model Crkve, i koji je kritizirao današnju Crkvu koja živi u trijumfalizmu i pompoznosti, i ne solidarizira se sa siromašnima. Nakon Romerove smrti samo je još njegov nasljednik Arturo Rivera y Damas bio jedan od onih koji su ga podupirali, a onda je uslijedilo imenovanje konzervativnih biskupa koji su redom bili u dobrim odnosima s vojnom vladom.


Ali ako službena Crkva nije bila spremna prepoznati važnost i veličinu biskupa Romera, mnogi teolozi jesu. Karl Rahner se često pozivao na njega kao uzor mučenika, Jürgen Moltmann je njega i Dietricha Bonhoeffera isticao kao primjere modernih mučenika, a Jon Sobrino je dao svoj prilog sjećanju na Romera poznatim radom „Isus Galilejac iz salvadorskog konteksta“. Romerovu veličinu prepoznale su i mnoge civilne udruge koje ga, uz Bonhoeffera, Martina L. Kinga, Gandhija i Maximiliana Kolbea ubrajaju među najveće borce za pravdu 20.st. Američki redatelj Oliver Stone je režirao i film „Salvador“ u sjećanje na Romera.


oscar romero_salvador-2


Nije ga nikad zaboravio ni narod Salvadora, koji ga i dan danas zove „San Romero“ („sveti Romero“), i dalje čuvajući njegove slike u svojim sirotinjskim kućicama. Biskup Romero je ipak svojim životom, a posebno poslije svoje smrti, uspio privući pogled međunarodne javnosti na teško stanje u Salvadoru. Posvuda po svijetu osnivale su se grupe solidarnosti i pomoći za nekoć široj javnosti nepoznatu zemlju. Kad bi barem i mi građani BiH dobili nekog svog Romera koji bi barem nakratko skrenuo pogled svjetske javnosti na našu zemlju kojoj prijeti polagano pretvaranje u izoliranu crnu rupu Europe! Dodajmo ipak na kraju priče o sjećanju na Romera da je jedan od prvih poteza novog pape Franje bilo ponovno pokretanje (odnosno, čak „deblokiranje“, kako je rekao nadbiskup Paglia) beatifikacijskog procesa biskupa Romera.


U ne tako davno pročitanoj knjizi američkog komunikologa Philipa Yanceya „Isus kakvog nisam poznavao“ naišao sam i na sljedeći citat: „Dvije riječi ne bismo nikad mogli primijeniti na Isusa iz evanđelja: dosadan i predvidljiv. Kako se onda dogodilo da je crkva ukrotila takvu ličnost – i uspjela, kako je to rekla Dorothy Sayers, 'vrlo djelotvorno obrezati pandže Lavu Judinu, pretvorivši ga u pristalog kućnog ljubimca za blijede kapelane i pobožne stare gospođe'?“ Tri godine djelovanja Oscara Romera, tri godine na strani siromašnih i obespravljenih, predstavljaju snažan izazov djelovanju današnjih vjerskih autoriteta koji su anestezirali beskompromisne glasove Isusa i starozavjetnih proroka. A njegovo obraćenje tek u šezdesetoj godini života poruka je kako nikada nije kasno za bolji, kršćanskiji život, te za bolje, kršćanskije društvo i Crkvu.


Slika Isusa koju danas naviješta Crkva više odgovara slici Vulkanca Spocka iz „Zvjezdanih staza“: čovjek koji ostaje hladnokrvan, logičan, miran, staložen, sabran, besprijekorno discipliniran, intelektualno i duhovno nadmoćan, koji ima kontrolu nad emocijama i svijetom s kojim je pomiren, i koji je u korektnim odnosima sa svima, iznad i izvan konflikata i emocija kojima se razdiru opterećeni, siromašni, nezadovoljni... Da li to odgovara biblijskom Isusu?


Dovoljno je otvoriti Evanđelje i tamo sresti emotivnog čovjeka, osjetljiva na nepravdu, razočarana tvrdoglavošću i razbješnjena samoopravdavanjem i licemjerjem svojih sunarodnjaka, oduševljena jednostavnom vjerom, čovjeka koji poradi kraljevstva Božjeg, svijeta novih i boljih međuljudskih odnosa, beziznimno govori istinu i suprotstavlja se nepravdi i strukturama koje ju proizvode, što ga dovodi do nasilne smrti. Koja ipak nije kraj. Što pokazuju izvještaji o Isusovom uskrsnuću, ali i brojni primjeri njegovih učenika koji su zbog svoje velike ljudskosti i borbe za pravdu i siromašne nadživjeli smrt koju su im priredili protagonisti nepravednih društvenih struktura. Duboko svjestan toga bio je i Oscar Romero, izjavivši malo prije svoje smrti: „Ovog sam tjedna dobio obavijest da sam na listi onih koji će sljedećih tjedana biti ubijeni. Želim, međutim, jasno reći da glas pravde nitko ne može ubiti.“


Neka ove gornje riječi posluže kao ohrabrenje i nada svima onima koji su, bilo iz religioznih bilo iz nereligioznih motiva, zbog zalaganja za pravdu i istinu doživjeli poniženje, šikaniranje i represiju. A neka posluže i kao ozbiljna opomena onima koji su pokušali nasilno ušutkati glas pravednika, kao i onima koji su iz straha i interesa stali na stranu nepravednih nasilnika.


~ KRAJ ~


Marijan Oršolić

Prometej.ba | 10/2013


Legenda o biskupu siromašnih (1): O nepoznatom blizancu Bosne i Hercegovine

Legenda o biskupu siromašnih (2): Biskup Romero, neprijatelj naprednih vjerskih časopisa i teologa oslobođenja

Legenda o biskupu siromašnih (3): Javno djelovanje obraćenog biskupa Romera