Mitovi i legende po sebi nisu loši, naprotiv. Oni nam omogućuju da naslutimo malo više o tome kako su naši preci razumijevali sebe i svoj povijesni kontekst. U njima se može „čitati“ zamršenost individualne i kolektivne sudbine koja unatoč svim poteškoćama nije besmislena jer je njezin početak i kraj ovijen najčešće religijskim ruhom višeg smisla, za koji se u konačnici „isplati“ žrtvovati.


Veliki je broj takvih legendi i na našim prostorima. Jedna od njih je i ona o Divi Grabovčevoj. Ova je legenda dugo živjela u usmenoj predaji, posebno kod ramskih žena. Nažalost, prijeti realna opasnost da se prekine nit prijenosa ove predaje u izvornom smislu i značenju. Od devedesetih je na sceni pogubni ideološki narativ koji je može u potpunosti uništiti.


Treba najprije napomenuti da su dugo vremena franjevci u Rami bili potpuno skeptični i s mrzovoljom promatrali običaj štovanja anonimne djevojke od strane ramskih katolkinja. Određeni oblik štovanja također su prakticirale i ramske muslimanke, na svoj način, ali ne tako masovno kao katolkinje. U knjizi „Sedam dana po Bosni“ Ivan Lovrenović donosi poznatu anegdotu o fratarskom stavu o djevojačkom grobu i djevojci mučenici: „O tom fratarskom stavu dobro govori istinita anegdota, kada mlada žena govori fra Ivi kako se sprema na Kedžaru jer je nešto boli glava, a fratar joj se podsmjehuje: 'Samo ti hajde, a kad se vratiš, bolit će te i noga i glava'.“


Dalje Lovrenović piše ono što manje-više u Rami gotovo svi znaju. Naime, fratri su početkom 20. stoljeća angažirali poznatog arheologa dr. Ćiru Truhelku, šefa Zemaljskog muzeja u Sarajevu, da istraži grob na Kedžari. Na mjestu hodočašća pronađen je ljudski skelet, kojeg je Truhelka proučio i na temelju oblika lubanje zaključio da se zaista radi o mladoj djevojci izvanredne ljepote lica. Od tada i fratri bivaju sve više zainteresirani za Divu i Kedžaru. Nekoliko godina kasnije, Truhelka je na temelju legendarnog materijala kojeg se naslušao za boravka u Rami, napisao pripovijest Djevojački grob, koja je ponajviše utjecala na snažno oživljavanje legende, posebno od devedesetih.


Tragična kulminacijska točka za Divu se, prema Truhelkinoj pripovijesti, dogodila kada je njezin otac odbio prošnju Džafer-beg Kopčića, koji je Divu prosio za svoga sina Tahir-bega. Zbog toga ju Tahir-beg ubija. Ova se legenda danas tumači s izrazitih ideoloških pozicija kojima je osnovni cilj prikazati muslimansko-kršćanski antagonizam. Lovrenović zato napominje da je nekoliko krucijalnih momenata kod Truhelke koje treba imati na pameti: „Tu je, najprije podatak da narator ne navodi da je 'zgode po kojima je napisao ovu priču' čuo iz kršćanskih usta, nego od pripovjedača-muslimana, staroga Arslan-age Zukića. Zatim Tahir-begovu zaluđenost Divinom ljepotom Truhelka ne oblikuje stereotipno kao sirovu seksualnu pohotu bešćutnoga bega-gospodara, nego inzistira na dubokoj mladićevoj preobrazbi u doživljaju istinske i velike ljubavi, te na toj osnovi gradi šekspirijanski motiviranu neminovnost tragičnog završetka.“ Divu je, što za legendu nije nimalo nevažno, osvetio Arslanaga, koji je s Grabovcima bio u šišanom kumstvu.


Diva je glavni lik legende. Tragično je stradala zbog svoje ljepote, a ne zato što je bila katolkinja. Njezinu smrt skrivio je Tahir-beg, koji je u nju bio toliko zaljubljen da možemo slobodno pretpostaviti da je taj osjećaj u tom trenutku potpuno nadvladao trijezno razumsko promišljanje. Uostalom, mnoštvo je sličnih legendi u svjetskoj književnosti. Oni koji su sigurno bili „trijezni“, njegovi pomagači (kmetovi), nisu bili muslimani. Najpotreseniji Divinom tragičnom sudbinom bio je Arslanaga, koji osvećuje Divu i ubija Tahir-bega.


Stoga, prije svakog konfesionalnog i ideološkog instrumentalizirnja, možemo zaključiti da Divina tragična sudbina spada u red tragičnih ljudskih sudbina koje su svojstvene svakom vremenu i prostoru. Tragična sudbina djevojke koja je ubijena zbog svoje ljepote ponajviše je, kako smo vidjeli, pogodila Arslanagu. To znači da legenda tragediju doživljava na općeljudskoj razini, iznad i prije bilo kakvog svrstavanja. Zato možemo slobodno kazati da legenda o Divi ne pripada isključivo katolicima u Rami, što se danas vrlo oštro naglašava, nego također i muslimanima. I ostalima, naravno. Ona ne bi trebala biti mjesto razilaženja, nego susretanja.


Ostaje još pitanje zašto su Ramkinje odlazile na Kedžaru moliti se, same, bez ikakvih službenih religijskih ceremonija. Ustvari, što je u pozadini ove legende? Ivan Lovenović u spomenutoj knjizi veli da u pozadini „leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskog patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka, i u isto vrijeme izvoru grijeha i srama“. Lovenović zaključuje: „Ramkinje su ovamo dolazile [na Kedžaru] bez ikakve ceremonije, na svoju ruku i za svoju dušu. Lako je to oživjeti: kad apstrahiraš sav današnji namještaj, ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem – kao stvoren da bude hram u prirodi. Samo poduzeće dolaska ovamo kroz mrku planinu, potpuno nesvakodnevni trenuci prepuštanja začaranosti ovoga mjesta, humanizirani i pojačani djevojačkom legendnom, potom silazak natrag u svakodnevnicu – sve je to moralo samo po sebi imati najviši psihološko-simbolički katarzični učinak.“


Danas se u Rami jako puno govori o Divi, ali uglavnom na ideološki ostrašćen način. To sprječava pravilno razumijevanje biti same legende i motiva zbog kojih su Ramkinje godinama odlazile na Kedžaru. Današnje oživljavanje legende ima pozitivno značenje samo ukoliko postoji želja da se ona pravilno razumije i vrednuje.