U kultnoj sceni iz filma „I cento passi“ (stotinu koraka) o njegovom životu, Giuseppe „Peppino“ Impastato hvata pod ruku svog brata Giovannija i vodi ga stotinu koraka od njihovog kućnog praga—pod prozore gospodara života i smrti u Cinisiju, moćnog don Tana Badalamentija. „On živi stotinu koraka od nas“, kaže Peppino, „gospodar Cinisija. I naš otac mu se ulizuje kao i svi drugi. Nije on staromodan, on je mafijaš kao i svi drugi! Moramo se pobuniti dok nije prekasno, dok se nismo navikli na njihova lica, dok nismo ostali potpuno slijepi.“ Sve oko Giuseppea „Peppina“ Impastata je bila mafija: cijeli se gradić Cinisi vrtio oko osovine koju su činili Peppinovi susjedi, rođaci, poznanici; Peppinov je ujak bio glava mafije u Cinisiju prije Badalamentija.

Peppino, kao i mnogi u njegovoj generaciji, odrastajući u zemlji koja je netom izašla iz rata i koja nakon pada fašizma i monarhije vidi priliku za novu slobodu, ne može da prihvati život u šaci mafije. Korumpirani gradski oci, mafiji odana policija, veliki građevinski projekti koji služe isključivo bogaćenju i jačanju nekoliko prezimena koja se šapuću po Cinisiju iza zatvorenih vrata: to je bila realnost na koju Peppino nije pristajao. Pokrenuo je list Socijalistička ideja (L'idea socialista), omladinski kružok Muzika i kultura (Musica e cultura), a zatim i radio-stanicu Radio Aut. Na radiju Aut svakog petka Peppino i drugovi su Cinisiju i okolici pričali o Mafiopolju, izmišljenom gradiću kojim vlada Tano Koji Sjedi. Naravno, ništa nije bilo izmišljeno.

Mada se Peppinov otac nije slagao sa stavovima svog sina (teško mu je bilo prihvatiti Peppinovu borbu protiv mafije, a još teže njegove socijalističke ideale), ipak je mladi novinar, pjesnik i neumorni borac s radija Aut imao nekakvu zaštitu pred Badalamentijevim gangsterima. Nakon pogibije njegovog oca pod sumnjivim okolnostima, Peppino ostaje sam pred Tanom i njegovom spregom politike i policije. U proljeće 1978. godine, odlučuje se kandidirati za gradskusku pštinu ispred Proleterske demokratije (Democrazia Proletaria). Izbori su bili zakazani za 11. maj.

U noći s osmog na deveti maj, Peppino Impastato je svirepo ubijen; tijelo mu je razneseno u razornoj eksploziji na lokalnoj željezničkoj pruzi. Događaj je potresao Siciliju, ali ne i ostatak Italije: devetog maja je pronađen i leš Alda Mora, kojeg su Crvene brigade otele 2 mjeseca ranije. Međutim, Peppinov Cinisi nije imao kad razmišljati o bivšem državnom premijeru. Desetog maja omladina Cinisija je izašla na ulice da isprati Impastata u legendu, s crvenim zastavama, transparentima i uzdignutim pesnicama. Jedanaestog su maja opet izašli, ovaj put na birališta: Peppina su izabrali u gradsku skupštinu i poručili da ideje i hrabrost Peppina Impastata i dalje žive u Cinisiju.

Mafija nije mirovala: od početka istrage, Tanovi kadrovi u policiji su pokušavali dokazati da se radilo o samoubistvu. Međutim, Peppinova porodica se nije mirila s podmetanjem dokaza: Badalamenti je osuđen kao nalogodavac ubistva 24 godine kasnije.

Dok pišem ovaj tekst gonjen nesanicom u rano jutro 9. maja (baš u onim trenucima kad su ubili Peppina), u pozadini svira radio 100 Passi. Nasljednik radija Aut, 100 Passi se emitira iz nekadašnje kuće Tana Badalamentija, 100 koraka od kuće Peppina Impastata i razbija tišinu Sicilije. S tišinom se ne mire, jer je i Peppino znao reći: La mafia uccide, il silenzio pure (mafija ubija, a ubija i tišina).

Harun Šiljak, Prometej.ba