Nadbiskupi Stadler i Šarić - sustvaratelji Jugoslavije

Ovim tekstom želim istaknuti nekoliko detalja iz njihova predratnoga nadbiskupskog života koji govore o ulozi, ali i o njihovome crkvenome, društvenom i političkom djelovanju u vremenima stvaranja Kraljevine SHS, tzv. „Stare“ Jugoslavije, i njihovu odnosu prema ondašnjim vladarima i vlastima. A to je posebno potrebno znati danas da bismo temeljem što preciznijih informacija mogli iz naše današnje perspektive donositi što cjelovitije ocjene o djelovanju tako važnih osoba u povijesti Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.

Ufam se stoga da oni koji su uključeni u proces beatifikacije, odnosno kanonizacije ove dvojice crkvenih ljudi imaju i moje već objavljeno rukopisanje pred sobom („Vjerske i crkvene prilike u Bosni i Hercegovini nakon Prvog svjetskog rata“ // Fra Didak Buntić - čovjek i djelo / Tadić, Stipe; Šakota, Marinko (ur.). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009. Str. 87-115.), iz kojeg je uzet i ovaj dio.

Kako je sve počelo?

(…)

Stvaranjem novih državnih zajednica kako Države SHS tako i Kraljevine SHS nastajali su i novi odnosi političkih snaga. Ti su odnosi, s druge strane, određivali kakav će biti odnos države prema nekoj od etabliranih, povijesnih crkava. Službena su politička stajališta bila veoma "rastezljiva", pa je svakodnevna državo-religijska zbilja izgledala sasvim drukčije od one koja je bila proklamirana službenim državnim aktima. Također, i stav pojedinih religijskih zajednica prema novim državnim tvorbama mijenjao se zavisno od toga što je koja od njih očekivala da u toj državnoj zajednici može postići za sebe i svoje interese. Kako su se crkveni interesi u najvećem dijelu "preklapali" s nacionalnim interesima, u djelovanju "zakonskih" religijskih zajednica može se prepoznati pokušaje preuzimanja vodećih uloga u određivanju ne samo vjerskih nego i nacionalnih prioriteta. Očekivanja mnogih od njih bila su velika.

Katolička crkva i nova država

Iako mnogi nisu bili „ushićeni“ stvaranjem nove jugoslavenske države, potrebno je sasvim jasno kazati, a to potvrđuje i Božo Goluža u svojoj knjizi Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, „da su na poslu oko konsolidiranja te nove države radili mnogi biskupi Katoličke crkve, a i jedan dio njezinoga svećenstva“¹, pozivajući se pri tom na iskaz prof. dr. Ive Banca kako je „unatoč teškim nagovještajima Katolička crkva prihvatila stvaranje Jugoslavije kao nepovratan razvoj stvari i pošteno je nastojala da svoju privremenu nelagodu pretvori u stanovitu priliku za sebe“². Čak su, navodi dalje Banac, neki visoki predstavnici Katoličke akcije smatrali kako je stvaranje Države SHS izuzetno pozitivan i dobar čin, jer se njime stvaraju pretpostavke toliko željenog ujedinjenja dviju crkava – Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Pozivajući se na Ivana Mužića³, Goluža navodi kako je u svezi sa stvaranjem nove države katoličko svećenstvo u Hrvatskoj i BiH bilo razjedinjeno do te mjere da je Sveta Stolica zbog takve situacije novu državu priznala tek godinu dana nakon njezina utemeljenja. No usprkos protivljenjima ujedinjenju, ipak je 29. listopada 1918. nekolicina uglednih svećenika iz Sarajeva poslalo izjavu u kojoj pozdravljaju ujedinjenje ističući kako se „narod ne treba plašiti od Srba, koji su dio našega naroda, koji živu s nama, a na koje smo upućeni za svu budućnost, kao što su oni upućeni na nas“.⁴

Katolički biskupi su u svojim obraćanjima svećenstvu i vjernicima poticali na lojalnost novoj državi. Tako je nadbiskup JosipStadler, navodi dr. Goluža, poslao 12. studenoga 1918. godine svojim svećenicima pastirsku poslanicu od sedam točaka. Od svojih svećenika tražio je da svojim vjernicima trebaju objasniti kako je do promjene vlasti (misleći ovdje na Vrhovno narodno vijeće u Zagrebu i na Glavni odbor Narodnoga vijeća u Sarajevu) došlo na sasvim zakonit način i da je stvaranje nove - jugoslavenske – države južnoslavenskim narodima (a time naravno i hrvatskom narodu u cjelini) donijelo „istinsko oslobođenje“ i da je nova država dobra osnova za rješenje južnoslavenskoga nacionalnog pitanja, kao što je godinu dana ranije rješenje tog istog pitanja vidio u trijalizmu unutar Austro-Ugarske Monarhije.⁵  U toj poslanici nalazi se i sljedeći Stadlerov stav:

„Napokon nam se smilova Promisao Božji i dokrajči vrijeme ove neiskazane kušnje. Megjusobna mržanja i klanje stišava se i narodi se spremaju da se izmire. Budimo zahvalni vječnomu Ocu, što je milostivim okom pogledao na našu beskrajnu bijedu i uslišao naše vapaje i molbe! A više nego i jedan drugi, dužan je naš hrvatski narod da od sveg srca zahvaljuje Gospodinu Bogu, koji se u svojoj nedokučivoj providnosti i dobroti udostoja, da upotrebi sadašnji megjunarodni rat i opću nesreću za naš spas i za našu slobodu. Usred općeg meteža i rvanja sinula je našemu narodu zraka sunca; ono, za čim su naši oci i praoci uzdisali, ovih se dana ostvaruje pred našim očima: narod naš dobiva svoju vlastitu, samostalnu i neovisnu državu“⁶

U istoj poslanici, zaokupljen idejom ujedinjenja kršćanskih crkava, Stadler u bezrezervnom prihvaćanju nove države i ne videći nikakvu opasnost od promicatelja velikosrpskih ideja, iako mu nije moglo biti strano i nepoznato stajalište srpskih političara o stvaranju nove države, kaže:

„U neka mjesta naše nadbiskupije dolazi u zadnje vrijeme srpska vojska. Neka se narod od toga ne plaši. Rastumačiti mu treba, da nije to nikakva neprijateljska okupacija, već da su došle srpske čete na molbu naših oblasti, da zapriječe pljačkanja i druga bezakonja, što su se u nekim mjestima dogagjala.⁷

U tome slavljeničkom ozračju poslali su nakon toga i drugi hrvatski biskupi pastirska pisma svojim svećenicima i vjernicima. U vrijeme dok je delegacija Narodnoga vijeća boravila u Beogradu gdje se pripremalo ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca hrvatski biskupi su s biskupskih konferencija održanih od 27. do 29. studenoga 1918. uputili katoličkim vjernicima novu poslanicu. U poslanici hrvatskih i slovenskih biskupa upućenoj „časnom svećenstvu i vjernom puku“ nakon završetka krvavoga Prvoga svjetskog rata kaže se:

„Ovako je sveti promisao Božji, koji upravlja narodima, dosudio, da i jugoslavenski narod Hrvata, Slovenaca i Srba nakon patnja od toliko vjekova dođe do svoje slobode. Popucali su lanci koji su nas sapinjali, porušila se tamnica, u kojoj smo čamili i mi izlazimo na slobodu, na svijetlo sunca Božjega. (…)"

Potom se u istom stilu nastavlja:

„Predragi vjernici! Da se uzmogne naša nova država urediti na pravdi i ljubavi, da postane jaka i sretna treba saradnje svih nas. Treba da za tu svrhu upotrebimo sva naravna i svrhunaravna sredstva. Ponajprije valja da svi i svaki pojedinac upotrebi sve svoje naravne sposobnosti, da posvuda u zemlji opet zavlada red i mir, jer inače nismo ni vrijedni slobode. Župnici, učitelji i drugi zreliji i pametniji ljudi imali bi se po svim mjestima složiti u odbore, te neukiji narod poučiti o promijenjenim prilikama, i osobito o tom, kako je svaki dužan najsavjesnije se pokoravati odredbama vlasti, plaćati porez i povrh toga prema silama doprinositi novčane prinose za velike potrebe nove naše slobodne države.“⁸

Nakon toga slijedi posebna molba vjernicima radi ispunjavanja njihove dužnosti:

„Predragi vjernici! Ne možemo da vam osobitim načinom ne privežemo na dušu još jednu dužnost, koju vam nalaže kršćanski zakon ljubavi. Već smo i prije živjeli, a pogotove živiti ćemo odslije u novoj našoj državi izmiješani s braćom koja govore s nama isti jezik, u kojima teče ista krv, koji su jedno s nama, ali nisu iste vjere s nama; a to su poimenice braća naša Srbi i Muslimani. (…) sada smo jedni u slobodi i svojoj državi, neka dakle nestane svega, što je tuđin među nas postavio, a molimo se Gospodu, da nas ujedini u potpunoj slozi i ljubavi; kako je ono bilo kad smo primili Kristovu vjeru svetu“.

Posvećujući po zagovoru prečiste Bogorodice „sebe i obitelji naše, domovinu našu presvetom Srcu Božanskog Spasitelja našega" Okružnicu su u Zagrebu, 29. studenoga 1918. godine, samo nekoliko dana uoči osnivanja Kraljevine SHS, potpisali, kako navodi dr. Goluža,  biskup Garić (osobno), zatim fra Jerko Boras uime biskupa Mišića te dr. Ivan Šarić uime nadbiskupa Stadlera.

Popis onih koji su bili previđeni vlastoručno potpisati Okružnicu hrvatskih i slovenskih biskupa od 29. studenoga 1918. u povodu osnivanja Države SHS, u: Vrhbosna, br. 22-24. iz 1918., str. 279.

Ti i tako „posloženi“ naputci upućeni katoličkim vjernicima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sasvim zorno pokazuju da je vrh Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini s neskrivenim zadovoljstvom dočekao ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Slanje takvih poruka nastavit će se i nakon Stadlerove smrti, 8. prosinca 1918. Koliko su velika bila očekivanja katoličkog svećenstva od nove države, pokazuju i mnogobrojni međusobni posjeti visokih crkvenih i državnih dužnosnika, što su uslijedili nakon ujedinjenja, toliko i molitva koju su biskupi preporučili da se moli prigodom službe Božje na državne blagdane:

„Spasena učini, Gospode, kralja našega Petra
(… prijestolonasljednika i regenta našega Aleksandra).
I sa Siona brani njega.
Ništa ne napredovao neprijatelj u njemu.
Ni sin opačine ne usudio se nauditi njemu.
Gospodine, usliši molitvu moju.
I vapaj moj neka Tebi dođe.
Pomolimo se: Bože, koga svaka vlast i dostojanstvo sluša, podaj, molimo te, slugi Tvome, kralju našemu Petru (prijestolonasljedniku i regentu našemu Aleksandru) čestiti napredak njegovom dostojanstvu, da se vazda boji i Tebi ugoditi sveđer uznastoji. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.“⁹

Ni novointronizirani jugoslavenski vladar – kralj Aleksandar – nije štedio lijepe riječi kojima je zahvaljivao katoličkim velikodostojnicima iz Bosne i Hercegovine. Nakon što mu je dr. Ivan Šarić, biskup i kapitularni vikar, uputio rođendansku čestitku sljedećeg sadržaja:

«Povodom rođenog dana Vašeg Kraljevskog Visočanstva prinosim u vjernosti i odanosti Vašemu Kraljevskom Visočanstvu smjerne čestitke ispred Kaptola Vrhbosanskog i u ime svega svećenstva nadbiskupije Vrhbosanske. Svevišnji neka poživi i uzdrži Vaše Kraljevsko Visočanstvo do skrajnih granica ljudskog života na diku, sreću i ponos naše cijele Jugoslavije».¹⁰

Kralj Aleksandar se zahvalio na čestitci. U dopisu-zahvalnici pokazao je uz ostalo i dobro poznavanje unutarcrkvenih prilika u Bosni i Hercegovini (kao što je odnos crkvene hijerarhije prema franjevcima) i na hrvatskom jeziku napisao sljedeće:

„Hvalim Vam na pozdravu, što ste mi ga upravili u ime svega svećenstva Vrhbosanske nadbiskupije. Primite moj pozdrav i isporučite ga svemu svom svećenstvu uz želju, da svjetovno svećenstvo radi složno ruku o ruku sa sinovima sv. Franje na prosvjeti i napretku širokih narodnih krugova. Budite uvjereni, gospodine biskupe, da ćemo slobodu i ravnopravnost iznad svega poštivati. – Aleksandar.“¹¹

Kralj Aleksandar je, zatim, odgovarajući biskupu Mišiću na čestitci u povodu proglašenja ujedinjenja i stvaranja Kraljevine Jugoslavije poručio:

„Ja i moj uzvišeni otac poštovat ćemo iznad svega ravnopravnost svih vjera i svih triju plemena i ostalih. Isporučite, gospodine biskupe, svim hercegovačkim Hrvatima moj kraljevski pozdrav i naklon.“¹²

Na sličan će način, u nadi da će kralj potvrditi njegovo imenovanje vrhbosanskim nadbiskupom, biskup Šarić upućivati višeputno hvalospjeve kralju Aleksandru. Uvijek mu je čestitao rođendane. U jednoj takvoj rođendanskoj čestitci stoji:

„Svevišnji neka poživi i uzdrži vaše Kraljevsko Visočanstvo do skrajnih granica ljudskog života na diku, sreću i ponos naše cijele Jugoslavije“.¹³

Biskup Šarić će biranim riječima pozdraviti regenta Aleksandra i u sarajevskoj prvostolnici, 20. rujna 1920. godine, prigodom njegova posjeta Sarajevu:

„Ja u ime svega katoličkog svećenstva i pučanstva u Crkvi Vrhbosanskoj velim evo Vašemu Kraljevskom Visočanstvu: Tvoji smo, o Aleksandre, i s Tobom, sine slavnoga Velikog Vožda Karađorđa! Tvoji smo i s Tobom uvijek: u radosti i žalosti, u zgodi i nezgodi, u sreći i nesreći! S Tobom uvijek za što ljepši procvat i za što veću slavu naše mlade i drage Kraljevine, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca!“¹⁴

Kralju i njegovoj vladi nije ni trebalo ništa drugo. Usprkos zornim činjenicama koje su govorile o velikosrpskom protežiranju pravoslavlja na štetu katoličanstva i islama, mnogi su uglednici, među kojima i zagrebački biskup Bauer, ostali i dalje korifeji jugoslavenstva i jugoslavenske ideje. Ne čudi stoga činjenica što je u vrijeme nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature biskup Bauer dobio čak i visoko državno odličje. U to se uklapa, navodi Goluža, i izjava katoličkog svećenika Svetozara Rittiga "da za nas, Hrvate druge obećane zemlje nema nego Jugoslavija“.

Ovakvim podaničkim odnosom katoličkog svećenstva i slijepom vjerom u dobre namjere velikosrpskih političara nisu bili zadovoljni mnogi hrvatski političari, posebice Stjepan Radić, koji je još u studenome 1918. na sjednici Narodnog vijeća, dižući svoj glas protiv centralističko-hegemonističkog načina ujedinjenja južnoslavenskih zemalja, rekao: „Srljate kao guske u maglu!“ Njegovu desetogodišnju kritiku političkih poteza ondašnjega katoličkog crkvenog vrha koji je gotovo u cijelosti podržavao jugoslavensku orijentaciju hrvatske političke elite službeni su predstavnici Katoličke crkve i niže svećenstvo proglašavali nevjernikom, ateistom. Ne čudi, stoga, navodi dalje Goluža, da „upada u oči da crkvene novine nisu ni izdaleka pisale žalopojke nad Radićevom tragedijom, koja se dogodila 8. kolovoza 1928., kao nad pogibijom kralja Aleksandra u Mareseilleu, 9. listopada 1934. U Vrhbosni je u povodu Aleksandrove smrti objavljen članak, u kojem piše:

„Više međutim nego itko drugi osuđuje ovaj zločin katoličko svećenstvo. U ime vječnih, nepromjenljivih principa, koje je ono uvijek beskompromisno propovijedalo i naglašavalo, ono osuđuje krvavo ovo djelo (…)

Zato u ovim teškim vremenima velike narodne tragedije mi dižemo svoje oči i svoja srca Kralju svih Kraljeva.

Dižemo ih prije svega stoga, da On, Otac milosrđa bude dobrostiv duši kralja, koji je život svoj dao služeći dobru svoga naroda“.¹⁵

Potrebno je istaknuti da ćeto isto svećenstvo na čelu s nadbiskupom dr. Ivanom Šarićem samo nekoliko godina kasnije bezrezervnu potporu dati Vladku Mačeku, a potom i ustaškom režimu dr. Ante Pavelića kojemu će biskup Šarić također sastavljati rođendanske prigodnice. Poduprijet će upravo one koji su ubili kralja Aleksandra, nad čijim je ubojstvom netom prije toga lamentirao. Čudi, međutim, činjenica zašto je dr. Ivan Šarić, kad je trebalo ostati živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, ostavio svoje vjerničko stado koje je indoktrinirao svojim hvalospjevima kako kralju Aleksandru i njegovoj Jugoslaviji tako i dr. Mačeku i Banovini Hrvatskoj i dr. Anti Paveliću i njegovoj NDH, i pobjegao u inozemstvo?“

(…)
Kako na početku rekoh, ovo je samo djelić onoga čime možemo proširiti naše obzore spoznaje o tome koliko su „velik i važan“ doprinos stvaranju ondašnje jugoslavenske države dali katolički nadbiskupi Stadler i Šarić. Iz navedenoga teksta je također vidljivo da nadbiskupu Stadleru kao ni nekim drugim katoličkim (nad)biskupima toga vremena nije bila mrska ideja stvaranja jugoslavenske države pa, slijedom toga, ta država za njih i nije mogla biti opreka očuvanju hrvatskoga identiteta, ako tko bude težio za njim. Zapravo, kad su u pitanju crkveni interesi, nacionalno i nije bilo toliko bitno koliko ono katoličko. Iako je to teško i gotovo nemoguće potvrditi, ipak mnoge činjenice govore u prilog tezi da je nadbiskup Stadler uspostavom redovite crkvene hijerarhije dao religijsku legitimaciju autrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine. Osim toga, vidljivo je također da u njegovim ali ni u obraćanjima Ivana Šarića ondašnjim (staro)jugoslavenskim vlastima nema ni jedne jedine riječi o potrebi stvaranja bilo kakve posebne hrvatske države.

Stoga se, unatoč mnogim prigovorima, susret fra Anđela Zvizdovića sa sultanom u XV. stoljeću i njegovo primanje Ahdname doimaju veličanstveno, a to znači – kršćanski uvjerljivo, i što je jako, jako važno: domovinski i narodski odgovorno. Međutim, njegovu kanonizaciju nitko i ne spominje. A zaslužio je biti proglašen novim zaštitnikom Bosne. Neka ovo bude skroman prijedlog.

| Ivan MARKEŠIĆ |

Prometej.ba | 09.05.2013.

__________________________________________

¹Goluža, Božo (1995): Katolička crkva u Bosni i Hercegovini 1918. – 1941. Bosna i Hercegovina - zemlja katolika, pravoslavaca i muslimana. Mostar, Teološki institut Mostar, str. 61.

²Banac, Ivo (1984): Nacionalno pitanje u Jugoslaviji – porijeklo, povijest, politika. Zagreb, Globus, str. 381-382.

³Mužić, Ivan (1969): Hrvatska politika i jugoslavenska ideja. Split, str. 191-194.

⁴Mužić, Ivan (1969): Hrvatska politika i jugoslavenska ideja. Split, Vlastita naklada autora, str. 193.

⁵Goluža, B.: nav. dj., str. 62.

⁶Josip Stadler, „Okružnica Nadbiskupskog ordinarijata“, u: Vrhbosna, br. 22-24, Sarajevo 1918., str. 274.

⁷Josip Stadler, „Okružnica Nadbiskupskog ordinarijata“, u: Goluža, B.: nav. dj., str. 63.

⁸„Okružnica hrvatskih i slovenskih biskupa“, u: Vrhbosna, br. 22-24, Sarajevo 1918., str. 278., u: Goluža, B.: nav. dj., str. 64.

⁹„Molitva za kralja“, u: Vrhbosna, br. 19-22, Sarajevo 1919., str. 214., u: Goluža, B.: nav. dj., str. 65.

¹⁰„Pozdrav Vrhbosanskoga Kapitularnog vikara, biskupa, dr. Ivana Šarića – regentu Aleksandru“, u Vrhbosna, br. 22., 23. i 24. od 20. prosinca 1918., str. 292.

¹¹«Odgovor Njegova kraljevskog Visočanstva regenta Aleksandra biskupu dr. Ivanu Šariću», u: Katolički list, br. 1. Zagreb, 1. siječnja 1919., str. 11.; isto u Vrhbosna, br. 22., 23. i 24. od 20. prosinca 1918., str. 292.

¹²Usp. Katolički list, br. 51, 1918., str. 590

¹³„Pozdrav Vrhbosanskoga Kapitularnog Vikara biskupa Dr. Ivana Šarića – regentu Aleksandru“, u: Vrhbosna, br. 22-24, Sarajevo 1918., str. 292., u: Goluža, B.: nav. dj., str. 68., fsn. 123.

¹⁴„Regent Aleksandar u našoj katedrali“, u: Vrhbosna, br. 19-20, Sarajevo 1920., str. 225., u: Goluža, B.: nav. dj., str. 68., fsn. 123.

¹⁵Vrhbosna, br. 8-9, Sarajevo 1934., str. 174.

__________________________________________