Optužbe za obredno umorstvo počele su se javljati u kršćanskom svijetu od dvanaestog stoljeća. Prema brojanju povjesničara, bilo je 154 slučaja optužbi protiv Židova, 45 u Njemačkoj, 20 u Poljskoj, 16 u Austriji, 14 u Rumunjskoj, 12 u Italiji, 9 u Rusiji i 7 u Francuskoj. Ponekad bi prilikom javnog montiranog sudskog procesa nakon optužbe za obredno umorstvo dolazilo do nasilja raspaljene svjetine nad Židovima, jer je svjetina vjerovala da su sud i njegova odluka istiniti i pravedni. Prva optužba za obredno umorstvo zbila se 1144. godine kada je neki pokršteni Židov, Theobald iz Cambridgea u St. Norwichu u Velikoj Britaniji, svjedočio da Židovi svake godine u Europi kolju kršćansko dijete za Pesah. Te je godine tamo pronađen neki ubijeni dječak, a antisemiti su iskoristili priliku da napadnu Židove. Čak su dječaka proglasili svetim, te je postao sv. Vilim. Dvije godine kasnije počeo je Drugi križarski rat, a križari su iskoristili tu optužbu za obedno umorstvo kako bi napali Židove. Tri godine kasnije, u Würzburgu u Njemačkoj, otkriveno je 24. adara, oko tri tjedna prije Pesaha, tijelo kršćanina koji se utopio u rijeci. Židovi su optuženi za ubojstvo radi uzimanja krvi za Pesah. Tri dana ubijali su Židove u Würzburgu, a nakon toga su križari ubijali Židove svih židovskih zajednica na tome području, neprekidno oko pedeset dana, sve do Šavuota.


 

Godine 1171. podignute su optužbe u Francuskoj. U Lyonu su u požaru poginuli svi Židovi u gradu, cijela zajednica. Ovu optužbu je odbacio papa 1247. Godine 1236. podignuta je optužba za obredno umorstvo u Fuldi u Njemačkoj. Godine 1264, na Pesah, ponovno su podignute optužbe za obredno umorstvo u Engleskoj. U Londonu je ubijeno oko 1.500 Židova, ostali su pobjegli, a njihova imovina je opljačkana. Tako je život Židova postao svačije vlasništvo, do njihova izgona, dvadeset sedam godina kasnije. Godine 1389. u Pragu, na posljednji dan Pesaha, svjetina je ubila nekoliko tisuća Židova. Mnogo godina kasnije, u Pragu su ponovno zabilježeni slučajevi optužbi protiv Židova za obredna umorstva. To je bilo vrijeme Maharala iz Praga (Judah Loew ben Bezalel, oko 1520 - 1609), koji je činio čuda. Jedno od njih bilo je stvaranje Golema, kako bi spasio svoju zajednicu.


Poznata je optužba iz gradića nedaleko od Trsta u Italiji. Dvogodišnji dječak nestao je prvoga dana Pesaha. Tijelo mu je nađeno u rijeci, blizu kuće nekog Židova. Po naredbi biskupa uhićeni su predstavnici židovske zajednice i mučeni dok nisu priznali da "su oni ubili dječaka kako bi jeli njegovu krv". Ta se priča brzo proširila na području Italije i Njemačke, zbog čega su mnogi Židovi ubijeni i spaljeni. U to doba zatvorili su rabina Maharija iz Verone, rabina općine u Regensburgu. On je na kraju spašen. Napisao je da je onaj dječak postao sv. Simon, posvećen krvlju mnogih Židova. Izgrađena je i crkva s njegovim imenom. Nakon nekog vremena papa se predomislio i poništio posvećenje tog dječaka, a crkva je dobila drugo ime. No to nije pomoglo ubijenima i spaljenima. Godine 1598. u Poljskoj, u gradu Lublinu, u vrijeme Pesaha, nađeno je u jednoj od močvara pokraj grada tijelo nežidovskog dječaka. Odmah je uhićeno pet Židova, koji su morali priznati da "su pili vino s krvlju dječaka, te da su krv stavili i u maces". Lublinski sud ocijenio ih je krivima, te su obješeni na trgu preko puta sinagoge. Dječak je pokopan u najvećoj gradskoj crkvi i proglašen je svecem. Čak je i poljski kralj August II. prije oko 300 godina rekao da "Židovi nevjernici prolijevaju krv kršćanske djece za potrebe blagdana beskvasnog kruha".


Krajem srednjeg vijeka i u doba renesanse bilo je dosta optužaba za obredno umorstvo i u Turskoj, Egiptu i Siriji, pa čak i u Izraelu, u Hebronu. Podigli su ih muslimani, premda je takvih slučajeva bilo malo u usporedbi s onima koje su pokrenuli kršćani, osobito svećenici tijekom dugoga razdoblja i na različitim mjestima. Osobito je poznata optužba za obredno umorstvo u Damasku, 1840. godine, kada su Židovi optuženi za ubojstvo kršćanskog redovnika. Protiv ove optužbe očitovale su se poznate židovske ličnosti: Moses Montefiore (1784-1885), obitelj Rotschild i Adolphe Crémieux (1796-1880), a pridružile su im se i vlade Engleske i Austrije, kako bi pobili besmislenu optužbu. Prevara je razotkrivena, a turske vlasti izdale su odredbu za zaštitu Židova pred optužbom za obrednom umorstvo. Ova je optužba ujedinila Židove i dovela do solidarnosti cijelog židovskog naroda i u drugim slučajevima. Bilo je još optužbi koje su privukle svjetsku pozornost, poput one u Tiszla Eszlaru, u Mađarskoj, 1882. godine, kada se ponavlja ista priča: pred Pesah su našli mrtvu kršćansku djevojku, a Židovi su optuženi za njezino ubojstvo radi uzimanja krvi. Godine 1913. saznalo se za optužbu protiv Mendela Beilisa iz Kijeva u Ukrajini. Treba naglasiti da su se protiv ove optužbe Židovima pridružili i kršćanski vjerski vođe.


I nacisti su konstruirali propaganda suđenja s dokazima i "znanstvenim" publikacijama protiv Židova, preuzimajući sve što im je odgovaralo iz tragične povijesti europskog antisemitizma. Spomenimo i zanimljiv nedavni slučaj. U Egiptu je 1962. izišlo novo izdanje knjige Ljudske žrtve u Talmudu. Ova knjiga "objašnjava" i "potvrđuje" da se Židovi koriste krvlju u bogosluženju. Duga povijest židovskog naroda, nažalost, poznaje mnogo takvih slučajeva, a i na hrvatskome području povijest ih je zabilježila nekoliko. Usprkos brojnim kršćanskim najvišim autoritetima koji su javno izjavili da je optužba Židova za obredno umorstvo besmislena, ova se predrasuda uvijek iznova javljala u doba mržnje, kada je služila kao opravdanje za nasilje nad Židovima. Najčudnije je što su već Rimljani, u neznanju, optuživali i Židove i kršćane zajedno (!) za slična obredna umorstva.


Iz teksta Kotela DaDona Odnosi između Židova i kršćana na temelju tumačenja Isusove smrti: Kratko razmišljanje u povodu knjige Jacoba Neusnera Rabin razgovara s Isusom - za židovsko-kršćanski dijalog

Boldiranje: Prometej.ba