11. septembar 1973. ušao je u povijest kao dan koji je presudno promijenio povijest Čilea. Toga dana sektor vojske predvođen generalom Augustom Pinochetom – uz svesrdnu pomoć SAD-a – izvršio je državni udar i sa vlasti zbacio legalno izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea. Predsjednik Allende ubio se kada je vojska ušla u predsjedničku palaču La Moneda u Santiagu. Taj dan označio je početak progona, mučenja i ubojstava pristalica Narodnog jedinstva i drugih ljevičarskih partija i organizacija. Procjenjuje se da je do decembra 1973. diktatura privela više od 250 000 osoba. Budući je režim trebao velike građevine kako bi u njih smjestio svoje neprijatelje, dva stadiona u Santiagu služila su kao koncentracioni logori. Nacionalni stadion Čile i sportski kompleks Stadion Čile (koji danas nosi ime po pjevaču Víctoru Jari koji je mučen i ubijen u spomenutom kompleksu) stoga su bili mjesta gdje je novi režim mučio i ubijao zatvorenike.

Tih dana, krajem septembra i početkom oktobra trebale su biti odigrane utakmice baraža za Svjetsko nogometno prvenstvo 1974. u Zapadnoj Njemačkoj između predstavnika UEFA-e i CONMEBOL-a. Pobjednik grupe 9 u UEFA-inim kvalifikacijama za Mundijal bio je Sovjetski Savez, dok je pobjednik grupe 3 u CONMEBOL-ovim kvalifikacijama bio Čile, koji je u majstorici odigranoj u Montevideu u augustu 1973. pobijedio Peru 2-0. Stoga su o posljednjem učesniku Mundijala trebali odlučivati Sovjetski Savez i Čile.

Iako su Sovjetski Savez i Čile imali dobre odnose za vrijeme Allendeove vlade, stvari su se naglo promijenile poslije državnog udara kada reakcionarna čileanska diktatura naglo mijenja kurs zemlje i prekida veze sa Sovjetskim Savezom i Kubom. Deseci mrtvih tijela bili su poredani u skladištima stadiona, svjedočio je golman tadašnje reprezentacije Čilea Juan Olivares. Vojska je bila posvuda, a ljudi su počeli nestajati.

Takva politička situacija utjecala je i na neke čileanske nogometaše i članove reprezentativnog tima. Jasno, one koji su se poistovjećivali sa lijevim idejama. Jedan od najboljih čileanskih nogometaša ikada i napadač Carlos Caszely bio je pristalica predsjednika Allendea i Narodnog jedinstva. Njegovu majku snage sigurnosti nove države oteli su i pretukli za vrijeme prve godine diktature. Sa problemima se suočio i Leonardo Véliz, tada također ljevičar i Allendeov pristalica, dok je najgore prošao reprezentativni liječnik Alfonso Reyes koji je proveo 11 mjeseci u Pinochetovom zatvoru.

Iako je izlazak iz zemlje dekretom bio zabranjen svim Čileancima, nogometašima je dopušteno da odu u Sovjetski Savez kako bi odigrali prvu utakmicu doigravanja za Svjetsko prvenstvo. Utakmica odigrana na Centralnom Lenjinovom stadionu u Moskvi završila je 0-0. Leonardo Véliz kaže da su čileanski štoperi u toj utakmici odigrali jako dobru utakmicu i da su čistili sve ispred sebe. Ipak, još jedna stvar išla je u prilog reprezentaciji Čilea: suđenje. Sudac na toj utakmici bio je Brazilac Armando Marques. Prema svjedočenjima samih protagonista događaja, prije utakmice, Armando Marques susreo je Francisca Fluxu Ginarta, predsjednika Nogometnog saveza Čilea u moskovskom hotelu Ukrajina. Nakon nekoliko razmjenjenih riječi, razgovor je odveo ka temi aktualnih političkih dešavanja u Čileu. Marques je tada rekao: „Hvala bogu da je Allendeova vlada pala.“ Marques je bio žestoki antikomunist koji je (navodno) lako prelazio preko grubih startova čileanskih nogometaša. Elías Figueroa, Čileanac koji je nastupao za brazilski Internacional također je upitao suca: „Kao Brazilac, koga ćeš ovdje favorizirati? Tim iz Europe ili Južne Amerike?“. Utakmica je tako završila neriješeno i mjesto za Mundijal trebalo je biti popunjeno nakon uzvratne utakmice.

Druga utakmica ostat će upamćena kao jedna od najsramotnijih utakmica u povijesti nogometa. Navedena utakmica zakazana je za 21. oktobar na Nacionalnom stadionu Čile u Santiagu. No, ona nikada nije odigrana. Barem ne u formatu u kojemu se dvije ekipe natječu jedna protiv druge.

Čelnici Nogometnog saveza Sovjetskog Saveza odlučili su odbiti odigrati utakmicu na stadionu na kojemu se (do prije koji dan) mučilo i ubijalo zatvorenike. Iako su iz Čileanskog nogometnog saveza sugerirali da bi se utakmica mogla odigrati na nekom drugom stadionu, vojna hunta inzistirala je na demonstraciji „normalnosti“ i porazu komunizma na vlastitom koncentracijskom kampu. Iako se travu šišalo pred utakmicu, na tribinama represivne snage još uvijek su bile zatvorenike kojih je u tom trenutku na stadionu bilo preko 7000. Stoga je Sovjetski Savez tražio promjenu mjesta odigravanja utakmice.

Nakon toga, FIFA je osnovala komisiju koja je trebala ocijeniti stanje na Nacionalnom stadionu Čile. Jedan od zatočenika na stadionu, Gregorio Mena Barrales, socijalistički guverner u komuni Puente Alto kasnije je ovako opisao posjetu ljudi iz FIFA-e: „Ta je komisija posjetila stadion, prošetala se terenom, gledala nezainteresirano u zatvorenike i odlučila: na ovome stadionu se može igrati.“ Komisija je cinično zaključila da se „život vratio u normalu“. SSSR odbio je igrati tu utakmicu: „Iz moralnih razloga, sovjetski sportaši u ovom trenutku ne mogu igrati na stadionu natopljenom krvlju čileanskih patriota“, stojalo je u prioćenju za javnost Nogometnog saveza SSSR-a.

FIFA-u nije bilo briga. Odlučeno je da će se utakmica odigrati. A ta utakmica ostala je upamćena kao „utakmica duhova“. Gomila vojske bila je prisutna na tribinama. Stadion kapaciteta 40 000 za tu priliku primio je 16 000 ljudi, od kojih su mnogi došli na njega kako bi potražili svoje bližnje ili saznali nešto o njima.

Na stadion je izašao samo jedan tim: onaj čileanski. Intonirana je također samo jedna himna. Nakon toga, započela je utakmica koja je trajala svega trideset sekundi. Toliko je naime trebalo Čileancima da se izdodaju do „sovjetskog“ šesnaesterca i zabiju gol. Čak je i sudac na toj utakmici bio Čileanac. No, tu nije bio kraj apsurdima: utakmica „između“ Čilea i SSSR-a se završava i otpočinje nova: kako bi publika koja je došla na stadion dobila i utakmicu 11 protiv 11, na stadion izlazi Santos. Utakmica završava 0-5 za Santos.

Utakmicu protiv SSSR-a spomenuti Carlos Caszely nazvao je teatrom apsurda, kazavši da je to najsirovija i najjadnija nogometna predstava čijim je dijelom bio. Leonardo Véliz, u to vrijeme ljevičar, a koji je kasnije počeo podržavati desničarskog predsjednika Sebastiana Piñeru kazao je da je to bila potpuno sramotna utakmica koja se nije smjela održati. „FIFA nam je rekla da se moramo pojaviti u svojim dresovima, izvesti početni udarac i zabiti gol, iako nismo imali protivnika. Šta su mislili ti ljudi koji su to gledali? Možda su nam se došli smijati. Da sam tada bio potpuno svjestan svega što se tada događalo, kao što sam svjestan sada, nikada ne bih igrao. Odustao bih od nogometa“, rekao je Véliz, dodavši da je njegov prijatelj bio zatočen na stadionu za vrijeme utakmice, čuvši čak i posjetitelje sa mjesta gdje je bio zatočen.

Na kraju, Čile se ovom „pobjedom“ kvalificirao na Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj 1974., a prije odlaska na Mundijal, Pinochet je ugostio nogometaše u jednom kulturnom centru u Santiagu kako bi im poželio sreću. Tom prilikom, Pinochet se pojedinačno rukovao sa nogometašima, a Carlos Caszely odbio se rukovati s njim. Caszely je u tom trenutku stavio ruke iza leđa i zatvorio oči. Makar to nije bio njegov posljednji susret sa Pinochetom. Poslije toga su se sreli pred odlazak nogometaša Čilea na Copa Américu. Njegova supruga preporučila mu je da za tu priliku obuče crvenu kravatu. Nakon što je vidio dodatak na njegovom odijelu, Pinochet mu je poručio da će mu tu kravatu odrezati. Caszely mu je odgovorio da slobodno i da on ima više crvenih kravata u svojoj kući. Onda ga je Pinochet upitao, zna li da mu on može odrezati sve crvene kravate koje ima u kući. Suočen s ovim riječima, Caszely mu je odgovorio da su „vrata moje kuće otvorena svima i da možete doći odrezati mi sve kravate, ali moje srce i dalje će ostati crveno“.

Čile je na Mundijalu 1974. završio treći u grupi iza Istočne i Zapadne Njemačke i nije se kvalificirao u drugi krug. Ipak, ovdje nije bio kraj FIFA-inom cinizmu. Samo četiri godine kasnije, Svjetsko nogometno prvenstvo održano je u Argentini kojom je tada vladala brutalna vojna hunta koju je kasnije Argentinski sud osudio zbog zločina protiv čovječnosti.

Darko Vujica, Prometej.ba