Da ne bi UDBE, rijetki bi iz Europe, Kanade, Južne ili Sjeverne Amerike početkom devedesetih došli u Zagreb, na Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Sad se, naravno, postavlja pitanje, što je UDBA imala s tim? I ako je imala, što u tome ima loše? Naravno da nema ništa loše. Samo želim konstatirati kakva je bila društvena, politička i povijesna situacija vremena kada se to zbilo. Želim, dakle, reći da su okvir za društveno djelovanje čak i početkom devedesetih davale ondašnje vlasti predvođene članovima Saveza komunista, a kamoli da okvire djelovanja nisu davale četrdeset godina ranije. Dakle, zahvaljujući UDBI moglo se bez ikakva straha sudjelovati na Prvome općem saboru HDZ-a, održanom u Dvorani Lisinski 24. i 25. veljače 1990. Dakle, točno u dan, četrdeset godina nakon utemeljivanja „Dobroga Pastira“ (25. siječnja 1950). Sjetite se samo licâ iz prvih redova na tome Saboru: od generala JNA, imenom Franjo Tuđman, do udbaša „svjetskoga kova“, kakav je bio Josip Manolić. Za njihovu partizanštinu i udbaštvo protiv njih nitko u novoj Hrvatskoj nije podignuo optužnicu. Druge sudionike udbaškoga miljea na tome Saboru da i ne spominjem. Ti drugi zacijelo su bdjeli da sve proteče u najboljem redu.


U svojemu batrganju u lažima, a sve da bi dokazao razloge svoga bavljenja bosanskim franjevcima, Juro Krišto kaza i sljedeće: „Objavio sam dokument Službe državne bezbjednosti (SDB), nekadašnje UDB-e, za BiH, u kojem se jasno navodi da je “Dobri Pastir” osnovala UDB-a, da njime upravlja i da članovi toga udruženja predstavljaju ‘najviši oblik obaveštajnog rada’. Naravno da sam istaknuo da nisu svi članovi bili voljni suradnici i da su mnogi upotrebljavali to komunističko udruženje za bolje pastoriziranje povjerenog im puka. Upravljački vrh tog udruženja, međutim, bio je voljan i agilan suradnik i samo je o njima riječ.“


Zar se ne bi moglo naći sličan dokument i za Prvi opći sabor HDZ-a? Od kada su to dokumenti UDBA-e postali vjerodostojni izvori podataka, ako su njihova izvješća uvijek do sada bila krivotvorba?


Dragi i vrli Juro! A kad bi sve to i bila istina za „Dobri Pastir“, zar ne bi danas bilo korektno zahtijevati od Franjevačke provincije „Bosne Srebrene“ da već sljedeće godine, u dan Gospodnji, 25. siječnja 2013., upriliči u Sarajevu, u povodu 63. godišnjice osnivanja Dobroga Pastira, jednu veliku svečanu akademiju na kojoj bi se još uvijek agilnim agentima UDBA-e, uručilo zahvalnice, ispisane zlatnim slovima, što su u najtežim poslijeratnim trenucima utemeljili Udruženje katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ pomoću i preko kojeg su bosanski franjevci uspjeli pastorizirati katolički puk u Bosni i time osigurati normalan rad svome Sjemeništu u Visokom i Bogosloviji u Sarajevu. Osnivanje „Dobroga Pastira“ čin je za svaku pohvalu i trebalo bi uistinu svake godine slaviti obljetnicu njegova utemeljivanja. Nažalost, svi oni svećenici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, među kojima naravno prednjače najviši pastiri (pastir = čobanin) koji su slijepo slijedili vatikanski antikomunistički „zov divljine“, gurali su vlastiti narod u uvijek sve veću provaliju. U svojoj slijepoj poslušnosti Vatikanu ostali su bez ikakvih osjećaja za novonastalu poslijeratnu balkansku zbilju. A kad je Vatikanu zatrebalo ostvarivanje „istočne politike“, svi su odjednom zaboravili Alojzija Stepinca i njegovu žrtvu. Samo desetak godina nakon njegove smrti (1960), Tito je 1971. bio primljen u Vatikanu na najvišoj državničkoj razini. Blaženome kardinalu Alojziju Stepincu kosti su se mogle prevrtati u grobu! A te iste godine, u prosincu 1971., nakon sjednice u Karađorđevu, Hrvatsko proljeće se ugasi, i muk u Crkvi hrvatskoj zavlada. Bojim se da to sve je bilo po nalogu iz Vatikana.

 

Međutim da čitatelji portala Prometej.ba ne bi bili u nedoumici što je to uistinu bio „Dobri Pastir“, ovdje donosim tekst natuknice „Dobri Pastir“ u Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine, sv. I. (A-Đ) (2009). Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, str. 585.

 

„DOBRI PASTIR, udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine. Nakon II. svj. rata u komunističkom svijetu pa tako i u Jugoslaviji pojavila su se razna svećenička udruženja: pravoslavna, muslimanska pa i katolička – u Istri, Sloveniji i Bosni (25. I. 1950). Bosansko udruženje Dobri Pastir imalo je na početku 197 članova: od toga broja 57% bili su bosanski, 29% hercegovački franjevci, a 14% članovi dijecezanskog klera. Prije njegova osnivanja svoj pristanak na taj čin dale su uprave Sarajevske i Banjalučke biskupije; Mostarska je to uskratila. U travnju 1950. Biskupska konferencija Jugoslavije izjavila je da članstvo u udruženjima nije probitačno (nonexpedit), da bi već 1952. odlučila da ono nije ni dopušteno (nonlicet). Sva tri tadašnja katolička udruženja imala su po smislu istovjetna pravila, ali nijedno od njih nije bilo zabranjeno. Prema tome, ni Udruženje Dobri Pastir u Bosni nije bilo zabranjeno, jer crkvene uprave u Sarajevu i Banjoj Luci nisu proglasile tu zabranu. Tako je Dobri Pastir nastavio svoj rad, iako su neki (osobito iz dijecezanskog klera) iz njega istupili.


Dobri Pastir je svojim postojanjem i radom stvarao bolje ozračje između katoličkih svećenika i komunističkih vlasti; želio je pokazati da je Bosna i Hercegovina njihova zemlja i da je katoličkim svećenicima stalo do obnove vlastite zemlje, što su profesori i studenti Franjevačke teologije u Sarajevu i profesori i đaci Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog pokazali vlastitim sudjelovanjem na radnim akcijama. Na temelju toga Dobri Pastir mogao je tražiti da javne ustanove i privatnici napuste zaposjednute župne stanove i samostane, da se ne zabrani rad sjemeništa, da se porez odmjerava pravedno, da se vrate matice, da se dopusti vjeronauk u crkvenim prostorijama, da se pomogne utamničenima, da se odobre popravci i novogradnje crkvenih zgrada, da se dobije zdravstveno i mirovinsko osiguranje crkvenih osoba itd. Dobri Pastir omogućio je tiskanje potrebnih vjerskih knjiga (npr. Katekizma, Novog zavjeta, molitvenika, pučkog vjerskog kalendara i dr.) u vrijeme kada toga nije bilo.


Strah biskupa na početku toga razvoja pokazao se neopravdanim: Dobri Pastir nije stvorio neku zasebnu narodnu crkvu i nije ni u čemu oslabio crkvenu stegu, nego je u Bosni omogućio koegzistenciju i blagotvorno djelovanje Crkve. U nedostatku hrvatskih nacionalnih institucija u Bosni i Hercegovini u tom poslijeratnom razdoblju, Dobri Pastir je svojim djelovanjem na kulturnom i vjerskom polju čuvao i očuvao ne samo katoličku vjeru nego i hrvatsku nacionalnu svijest i hrvatski jezik. Njegovo je značenje nemjerljivo za očuvanje kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata. I. Gavran / I. Markešić“

 

 

I da zaključim: Bosanski franjevci, ili kako tvrdi Juro Krišto, UDBA, osnovaše Udruženje katoličkih svećenika „Dobri Pastir“. U redu! Samo bih dodao: svaka čast onome tko je to uradio – fratri ili UDBA, ili oboje zajedno. Učinio je dobro djelo. Pa, moj Juro, nek' su svi ti utemeljivači „Dobroga Pastira“ i bili udbaši, kakve to veze ima. Nikome nisu nanijeli zlo. Svome narodu učinili su dobro. I Svetoj Majci Crkvi našoj.


Kao i mnogi od onih (hrvatskih i katoličkih) udbaša koji bijahu na Prvome općem saboru HDZ-a, u Lisinskom, ali sa zakašnjenjem od četrdeset godina nakon utemeljivanja Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“. Dakle, razlika je u samo četrdeset godina. Zamisli, Juro, koliko su bosanski pratri bili vidoviti(ji) i napredni(ji). Aferim im bilo!

 

 

| 15.12.2012.|