Radeći intervju s Olofom Palmeom, David Frost ga je upitao kakvu sliku želi ostaviti o sebi, po čemu želi da ga ljudi pamte. Palme je odgovorio: „O tome nisam nikad razmišljao, a nadam se da nikada ni neću. Jer čim čovjek pođe razmišljati o tome šta će drugi misliti o njemu, postaje kukavica, ustručava se bilo šta učiniti i gubi energiju. Dok smo na ovom svijetu, osuđeni smo tu i živjeti i pokušati učiniti taj život što smislenijim. To je i osnova moje političke ideologije. Time se politika treba baviti.“

Olof Palme se rodio 1927. godine u Stockholmu, potječe iz bogataške obitelji, što će mu kasnije zamjeriti brojni konzervativci, a i mnogi drugi, zbog njegovog političkog opredjeljenja. Naučio je sam čitati s četiri godine, zvali su ga čudo od djeteta. U okviru njegove obitelji gajili su se osjećaji ka kulturi i umjetnosti, često su se vodile političke i književne polemike, organizirane su zabave na kojima je Olof recitirao pjesme. Sa sedam godina je ostao siroče, otac mu je umro. Školovao se u gimnaziji koju su pohađala plemićka i djeca više klase. Nakon završene gimnazije upisuje pravni fakultet (u duhu obiteljske tradicije) u SAD-u. Dolaskom u SAD upoznaje potpuno drugačije društvo od onoga koje je poznavao u Švedskoj. Školujući se razvija svoje oratorske sposobnosti i od strane profesora nosi epitet kao najtalentiraniji student. Završivši fakultet, odlučuje se na putovanje SAD-om. Za tri mjeseca je obišao 6500 km i to sve stopirajući. Poseban utjecaj na njega su ostavile siromašne četvrti na jugu i crnačka predgrađa od slamnatih kuća. Ovo putovanje je ostavilo jak utjecaj na njegovo političko opredjeljenje.

Sam Palme je tvrdio da su ga ideje socijaldemokracije počele zanimati dok je imao 18 godina, a u Socijaldemokratsku partiju (švedski: Sveriges socialdemokratiska arbetareparti – SAP/Socialdemokraterna) se učlanio kad je imao 21 godinu. Socijaldemokrati su vladali Švedskom od 1932. godine, obrazovanje je postalo dostupno svima, svi su imali pravo na tri tjedna odmora u godini, stvorena je jaka i stabilna ekonomija. Švedska je postala uzor za cijeli svijet kao moderno društvo. Palme je najprije angažiran u Međunarodnom studentskom pokretu, a za vrijeme boravka u Pragu je lažno oženio Jelenu Rennerovu, koja je bila progonjena od strane vlasti u Čehoslovačkoj. To je privuklo pažnju Šveđana, a posebno pažnju premijera Tagea Erlandera (premijer Švedske od 1945. do 1969.) Tage Erlander je Palmea zaposlio kao bilježnika i postepeno mu je Palme postajao desna ruka, jedan bez drugog nisu mogli funkcionirati, „procvjetali“ su jedan pored drugog. Mnogi kazuju da je Palme u Erlanderu vidio svog oca kojeg je izgubio kao dijete, a Erlander je rekao za Palmea da je najveći talent u švedskoj politici u 20. stoljeću. 1963. ulazi u švedsku vladu kao glasnogovornik premijera i postaje najmlađi član neke vlade u svijetu tada. U slijedećem sazivu vlade postaje ministar obrazovanja. Palmeovi govori su zvučali dosta intelektualno, otvoreno i emotivno, bio je previše karizmatičan za tadašnje norme švedskog političara. Izrazitu popularnost je stekao među intelektualcima.

Tage Erlander i Olof Palme

Godine 1968. kritikovao je američko bombardiranje Demokratske Republike Vijetnama i učestvovao u štokholmskom prosvjedu protiv bombardiranja zajedno s ambasadorom DR Vijetnama, izazvavši burno negodovanje SAD-a. Iste godine dolazi i do studentske bune protiv vlade, studenti razočarani u aktualnu vlast su blokirali Rektorat. Uvidjevši problem Palme je došao i održao govor u Rektoratu, nakon čega je uslijedio dijalog između njega i studenata, oni su postavljali pitanja, a on je odgovarao. Održavši završnu riječ izmamio je aplauze, a Rektorat je odblokiran i nastavljen je redovan rad.

Palme je bio oženjen s Lisbet Beck-Friis, imali su trojicu sinova. Smatrali su ih švedskim Kennedyjima. Odmore s obitelji je provodio na vikendici, isključen od civiliziranog svijeta. Najviše je vremena provodio sa djecom čitajući priče, a kako je vrijeme odmicalo i kako je stario, sve je manje vremena imao za djecu i djelovao je sve iscrpljenije. Bio je veliki obožavatelj kave i cigareta.

Socijaldemokratska partija je sa Palmeom jačala, a to je kulminiralo 1968, kada je partija dobila iznad 50% glasova. Palme se nikad nije želio isticati, cijenio je timski rad: „U Švedskoj je premijer dio tima, a mnogo je bitnije biti dobar član tima.“ 1969. je izabran za predsjednika partije i postaje premijer. Za to vrijeme u Švedskoj je najmanja stopa nezaposlenosti u svijetu, Šveđani imaju visok životni standard, u roku od dvije godine rast zarade iznosi 30%, jača socijalna država, zdravstveni sistem omogućava zdravstveno osiguranje svim građanima, razvedeni roditelji su dužni zajedno se brinuti o svojoj djeci, povećana su prava radnika, ojačan je radnički sindikat, provedeni su redistribucijski programi koji su pomagali osobama kao što su osobe s invaliditetom, imigrantima, siromašnima, obiteljima s jednim roditeljem i starcima. Olof Palme je gajio poseban odnos prema radničkoj klasi, bio je mišljenja da radnička klasa zaslužuje poseban status u društvu, smatrao ih je pokretačima društva. Mnogi njegovi poznanici tvrde da je imao isuviše romantičarski stav prema radničkoj klasi.

Palme je poznat po iznošenju brojnih mišljenja zbog kojih je dobivao razne osude, ali se na njih nije obazirao. 1972. je ponovno bombardiranje Vijetnama osudio, nazvao ga zločinom i usporedio ga s bombardiranjem Guernice (Pablo Picasso je naslikao na sebi svojstven način bombardiranje Guernice) i s nacističkim logorima u II. svjetskom ratu. Sljedeće dvije godine su povučeni ambasadori SAD-a iz Švedske i švedski ambasadori iz SAD-a, američke vlasti su osudile kritike premijera Palmea i prozvale ga kao rušitelja neutralne vanjske politike po kojoj je Švedska bila poznata. Ali kad je Palme osuđivao režime istočne Europe i intervenciju SSSR-a u Čehoslovačkoj, tada američka vlada nije prigovarala o neutralnosti. Na Palmea se obrušila i švedska opozicija. Kritikovao je vojni udar i svrgavanje legitimnog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea, kritikovao je i vojne hunte na jugu Europe (Portugal, Španjolska, Grčka). Jedan je od rijetkih zapadnih državnika koji su osuđivali aparthejd u Južnoj Africi. Posjetom Kubi, 1975. godine, postaje prvi zapadni državnik koji je kročio na kubansko tlo od dolaska Fidela Castra na vlast. Palme je posjetio socijalističkog lidera Daniela Ortegu u Nikaragavi, kao prvi zapadni državnik koji je to učinio.

Olof Palme i Fidel Castro

Sredinom 70-ih dolazi do opadanja popularnosti, kako socijaldemokrata, tako i Olofa Palmea. U govorima je postao sve grublji i dosta je vrijeđao političke suparnike, što je za švedske prilike neprihvatljivo, došao je u sukob i sa intelektualcima i kulturnom elitom zbog plana razvoja nuklearne energije, također mu je na pad popularnosti utjecala afera prisluškivanja ekstremnih ljevičara od strane vladajućih socijaldemokrata. Sve je to rezultiralo porazom na parlamentarnim izborima 1976. godine; prvi put od 1932. godine na vlasti nisu bili socijaldemokrati. Vladavina konzervativaca je obilježena brojnim krizama i nemirima. Djelujući u opoziciji, Palme se zalagao za osnivanje fondova za plaće, prema kojem bi dobit fabrika bila preusmjerena za plaće radnika. Mnogi njegovi suradnici tvrde da ni sam Palme nije vjerovao u tu ideju, ali da je na neki način morao vratiti izgubljeno povjerenje naroda. 1982. je ponovno došao na vlast. U to vrijeme je u Švedskoj rasla netrpeljivost prema doseljenicima crne rase i prema samom Palmeu, a Palme je bio borac za jednakost stranaca, zagovarao je pravo na raznolikost.

Život Olofa Palme je završen 28. februara 1986. godine. Na povratku kući iz kina, upucan je u leđa od strane napadača. Za ubojstvo je krivim proglašen Christer Pettersson, ali je dvije godine kasnije oslobođen. Postoje razne teorije o tome tko se nalazi iza ubojstva Palmea, te teorije navode sljedeće počinitelje ubojstva: UDBA, desničarske skupine u Švedskoj, desno krilo policije, ekstremni ljevičari, CIA i mnogi drugi.

Olof Palme je svoje političko uvjerenje predočio cijelom svijetu 1982. godine: „Ja sam demokratski socijalist. Ponosan sam na to i sretan sam zbog toga. Postao sam to kada sam obilazeći SAD vidio bijedu. Kada sam se kao mali suočio sa neslobodom i ugnjetavanjem u komunističkim zemljama. Potvrdio sam svoje uvjerenje kada sam obišao cijeli svijet, kada sam vidio ratove, trku u naoružavanju, nezaposlenost i jaz među ljudima. Uvjerio sam se da sam u pravu kada sam vidio i da je u našoj zemlji nepravda sve veća, da se širi nezaposlenost, da ima sve više prevara i kada sam vidio kako visoka politika gura sve više ljudi u nezaposlenost. Ja sam demokratski socijalist i ponosan sam na to!“

Olof Palme obilježio je jednu eru u Švedskoj, ali i u svijetu. Dok je svijet bio žestoko podijeljen između dva ekonomsko-društvena sistema, Palme je u Švedskoj, možemo reći, prionuo ka kombinaciji i stvorio zajedno sa svojim prethodnikom i partijom modernu i socijalnu državu koja se temelji na visokim porezima i na solidarnosti. Iako ne postoji idealni tip države u praksi, možemo reći da je Palme uspio postići jedan veliki dio tog ostvarenja. Palme je bio antiimperijalist, antirasist, borac za slobodu potlačenih i obespravljenih, borac za radnička prava i jednakost bez obzira na vjeru i rasu, socijalist u punom smislu te riječi. Cijelom svijetu i nama dobro bi došao jedan Olof Palme. Svjedoci smo popularnosti i zastupljenosti ljevičarskih pokreta u Latinskoj Americi i rasta popularnosti istih u Europi. Mnogi kritikuju europsku socijaldemokraciju da se utopila u neoliberalne pokrete, a nove europske ljevičarske snage svoj program isključivo temelje na populizmu (SYRIZA), bez trenutno konkretnih rezultata. Ostaje još vremena da vidimo hoće li ljevičarski pokreti ostvariti svoje programe i ciljeve, hoće li se europska socijaldemokracija vratiti svojim osnovnim idealima i načelima, a možda i izroditi nekoga kao što je bio Olof Palme. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ovdje je ljevica na samome dnu, najprije zbog toga što nije ljevica u punom smislu te riječi, te zbog razjedinjenosti i koaliranja sa strankama desne orijentacije, koje su uništile ekonomiju i gospodarstvo Bosne i Hercegovine, te zbog samog uređenja države koje se zasniva na etno-nacionalnom principu.

Pripremio: Danijel Rajić/Prometej.ba