Godina 1943. počela je katastrofalno za nacističku Njemačku. Već propala ofenziva na Staljingrad završila je katastrofom opkoljene VI. armije i predajom njenog zapovjednika Friedricha Paulusa. Još katastrofalnije, bitka za Staljingrad označila je počekat ulaska nacističkog vodstva u totalnu iracionalnost. Kada se opkoljeni general Paulus radio vezom javio Hitleru s obavješću da su njegovi ljudi samo koji sat udaljeni od sloma i ponovo zatražio dozvolu da se preda, Hitler mu je uzvratio promaknućem u feldmaršala i opaskom da se nikad ni jedan njemački ili pruski feldmaršal nije predao. Do 2. februara VI. armija, izgladnjena i promrzla, bez naoružanja, opreme, lijekova, hrane, odjeće i nade u spas, se predala. Sovjetske trupe počele su vraćati teritoriju i do 16. februara vratile Kursk, Rostov i Kharkiv.

Na sjeveru Afrike „pustinjska lisica“, general Erwin Rommel također se nalazio pred kolapsom, opkoljen od Britanske i Američke armije. Dana 4. februara Romel je suprotno Hitlerovim naređenjima naredio povlačenje u Tunis. Nacistički iracionalizam rezultirao je slanjem svakog dostupnog transportnog zrakoplova u Njemačkoj da doprema pojačanja i snadbijevanje Rommelu, umjesto da evakuira njegovu armiju, što je dovelo gotovo do potpunog gubitka transportne zračne flote.

Slom se bližio i sa zapada. Saveznička kampanja bombardiranja isprva smatrana za napasno teroriziranje građana postajala je sustavno razaranje njemačke industrije i infrastrukture, povećavajući svoj opseg. Njemačke zračne snage nisu je mogle spriječiti. Jedini važniji saveznik, Japan, počeo je popuštati. Dana 7. februara Japanci su napustili Guadalkanal pred nadmoćnim američkim snagama. Saveznici su 24. januara zaključili Konferenciju u Casablanci izjavom da će prihvatiti samo bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke.

Ono što je karakteristično za sve ove februarske katastrofe je promjena u informiranju javnosti. Po prvi puta nacistička Njemačka domaćoj javnosti priznala je ratne poraze. Javnost je informirana o kolapsu u Staljingradu i povlačenju u Tunis, dok je sve jačih zračnih napada i sama postajala svjesna. Saveznički bombarderi počeli su dolijetati i do Berlina.

Toga dana je ovaj doktor filozofije i ekspert propagande doveo propagandu do vrhunca i uspio osigurati fatalnu podršku njemačkog naroda nacističkom totalnom ratnom naporu, podršku koja neće izblijedjeti do samog kraja rata

Svjesni da gube rat, nacisti su se odlučili za „Totaler Krieg“, totalni rat, borbu svim sredstvima, do kraja. Nacistički ministar propagande, Joseph Goebbels, organizirao je miting u dvorani Sportpalastrede 18. februara 1943. godine. Goebbels je skupio najprobraniju publiku, najodanije nacističke fanatike kakav je i sam bio. Albertu Speeru kasnije će reći kako je to bila najbolja publika koja se mogla pronaći u Njemačkoj. Uz desetke tisuća ljudi u dvorani, miting su slušali i milijuni Nijemaca preko radija i televizije. Upravo Goebbels je izmislio TV prijenos skupova i opskrbio svako njemačko domaćinstvo radiom. Zračeći nekom demonskom aurom i posjedujući slijepo povjerenje, kao „božanstvo propagande“, Joseph Goebbels uspeo se na govornicu. Govor je počeo opisujući „nesreće proteklih tjedana“ i „opasnost koja Europi prijeti s istoka od boljševika“. Nacistički šef propagande ovu djelatnost zaokrenuo je za 180 stupnjeva. Do tad, propaganda je prenosila pobjedničke izvještaje i slavila snagu njemačkih armija kao nepobjedivih. Sada je počela prikazivati opasnost od gubitka rata. I ne samo to, mogući njemački poraz počeo se prikazivati kao kraj civilizacije. Borba se prikazivala epskom i kataklizmičkom, nečime što uopće nije izbor već dužnost. Sam Goebbels je na početku sablasnog govora rekao: „Odbranit ćemo naše živote svim mjerama.“ Okupljenima je poručio kako su pred Njemačkom nezamislive opasnosti i ako ne poduzmu radikalne korake brzo, bit će prekasno. Pozvao je Nijemce da „skinu svilene rukavice“ i počnu borbu svim sredstvima. Iznad pozornice stajao je uz nacističku ikonografiju stajao natpis „Totalni rat- Najkraći rat“. Govoreći, nacistički ministar propagande izrekao je: „Englezi tvrde da njemački narod odbija politiku totalnog rata njegove vlade. Kažu da ne želi totalni rat već kapitulaciju.“ Masa je uzvikivala „NIKAD!“. Joseph Goebbels s govornice se proderao: „Pitam vas, ŽELITE LI TOTALNI RAT?!“ Masa je uskićeno ustala, ispružila desnu ruku u nacistički pozdrav i puna ponosa uzviknula „DA!!!“. - „Želite li, ako je potrebno, rat totalniji i radikalniji od bilo čega što ste ikada mogli zamisliti?“ „DA!“ - „Jeste li spremni slijediti Fuhrera kao falange domovine dok stojite i borite se uz njemačku armiju i sa najvećom odlučnošću kroz sve prepreke sudbine dok pobjeda ne bude naša?“ „DA!“

Toga dana je ovaj doktor filozofije i ekspert propagande doveo propagandu do vrhunca i uspio osigurati fatalnu podršku njemačkog naroda nacističkom totalnom ratnom naporu, podršku koja neće izblijedjeti do samog kraja rata. Toga dana njemački narod, zaslijepljen propagandom, izabrao je podržati ovu fatalnu politiku i nije je se odrekao do kraja rata, osjećajući svojom dužnošću da „brani Europu od boljševika“.

Politiku totalnog rata praktično je primijetio ministar naoružanja Albert Speer. On je bio realni glas razuma i administrativni genije koji je omogućio neviđen uzlet i reorganizaciju ratne proizvodnje. Njemačka vojna proizvodnja, nasuprot sve većem zračnom bombardiranju i sve većoj nestašici sirovina, ubrzano je rasla sve do sredine 1944. godine. Praktično je u Njemačkoj ukinut civilni život, a kompletno društvo stavljeno na raspolaganje vojsci. Prekinuti su civilni zračni letovi, ograničen transport, zatvoreni restorani i kino dvorane, do granica gladi smanjena civilna proizvodnja. Opća nestašica svega svaljena je na leđa civila dok su resursi preusmjeravani u vojne potrebe. Speer je kao realan čovjek kontrolirao nacističku iracionalnost koja je zahvatila cjelokupno političko vodstvo. Sprječavao je nerealne projekte poput tenka „Ratte“ od 1.000 tona ili pokušaja da se proizvede atomska bomba, a „gurao“ realne projekte poput mlaznih aviona. Odmah je nastavio sve ranije prekinute istraživačke projekte, posebno u avijaciji. Raselio je kompletne industrijske grane kako bi spriječio fatalna uništenja u bombardiranjima. Uz koncentracione logore otvorene su i proširene radionice, a robovski rad korišten je i u izgradnju sustava utvrda „Atlantski bedem“ i podzemnih kompleksa tvornica u Kohnsteinu.

Kako je stanje na frontovima bivalo sve gore po nacističku Njemačku, radikalizam, iracionalizam i ideja „totalnog rata“ su se pojačavali. Do 1945. godine rasformirana je „pomoćna armija“ - raspuštene su vojne škole i sav pomoćni vojni personal poslan na frontove. Kako je kolaps bio sve bliže, istraživanja su postajala potpuno stihijska. Svaki mogući prototip bio bi poslan u upotrebu bez testiranja. Goebbels je nastavio propagandu „totalnog rata“ pozivajući Nijemce da izdrže sve patnje dajući im nadu najavama proizvodnje „Wunderwaffena“, „čudesnog oružja“ koje samo što nije proizvedeno i koje će preokrenuti tijek rata.

Izvor fotografije: http://bilder4.n-tv.de/

Totalni radikalizam preliven je i u vojne komande, ne po uvjerenju komandanata već po zapovjedima s vrha. Njemačka vojska sav svoj kapacitet da vodi aktivnu odbranu potrošila je u serijama sve suludijih i sve propalijih ofanziva kako je rat odmicao.

Pred sam kraj rata, vojna politika nacista slobodno bi se mogla nazvati „očajna odbrana“. U vojsku su mobilizirana djeca od 12 godina, ratni vojni invalidi, starci, raspuštene su i vojne bolnice, a personal poslan na front koji je 20. aprila stigao do Berlina. Nacisti su zabranili evakuaciju grada. Još ranije Hitler je naredio politiku „spaljene zemlje“ i uništavanje svega što bi moglo koristiti neprijatelju. Speer je kasnije na suđenju tvrdio kako je ometao provedbu ovog naređenja. Međutim, ipak su uništeni kilometri pruga, cesta, mostovi, elektro-turbine, crpne stanice za vodu... Njemačka se tehnološki vraćala u stadij srednjeg vijeka.

„Totalni rat“ će na kraju izazvati tragične posljedice i za njegove tvorce i njihove obitelji. Povučeno u zapovjedni bunker ispod zgrade Ureda kancelara u Berlinu nacističko vodstvo zapalo je u potpunu agoniju. Sam Hitler prelazio je iz stanja potpune depresije u stanje apsolutne euforije iz dana u dan. S velikim oduševljenjem dočekana je smrt američkog predsjednika Roosvelta vjerujući da će se ponoviti povijest iz 1762. kada je smrt ruske carice Elizavete Petronove spasila već poraženog pruskog kralja Friedricha II. Intrige i smicalice bili su na vrhuncu. Goebbels je uspio diskreditirati Hermana Göringa i izazvati njegovu smjenu s mjesta zapovjednika tada već nepostojećeg zrakoplovstva.

Goebbels je već 19. aprila spalio svoja osobna dokumenta. Zaluđeni i opsjednuti mišlju da je kraj nacizma stvarno i kraj civilizacije, najfanatičniji nacisti počinili su samoubojstva. Hitler se ubio 30. aprila 1945. zajedno sa svojom ljubavnicom i netom vjenčanom suprugom Evom Braun. Svoj zadnji dan proveo je u zapovjednoj sobi pokušavajući upravljati nepostojećim jedinicama te diktirajući testament koji se svodio na optužbe protiv Jevreja. Za nasljednika kao kancelara imenovao je Goebbelsa. On je 1. maja pokušao sklopiti primirje sa Sovjetima koji su to odbili. Iste večeri zajedno sa suprugom Magdom ubrizgao je vlastitoj djeci injekcije morfija. Kada su djeca zaspala, Magda ih je ubila kapsulama cijanida. Najstarije od šestero djece imalo je 13, a najmlađe 5 godina. Nakon ubojstva djece, Goebbles i supruga su izašli u dvorište Ureda kancelara i počinili samoubojstvo. Hitlerov primjer slijedili su mnogi visoki dužnosnici kao i obični vojnici, službenici i građani. Nacistička njemačka kapitulirala je 8. maja 1945. Kapitulaciju je potpisala Glavna komanda armije jer se političko vodstvo poubijalo ili pobjeglo.

Politika „totalnog rata“ na koju je njemački narod u euforiji pristao slijepo vjerujući svom vodstvu odvela je Njemačku do potpunog razaranja, ogromnih ljudskih žrtava i tragičnog uzaludnog napora. Baš ta politika i njen rezultat poslužili su kao katarza Nijemcima. Ova politika pokazala je koliko je propaganda devastirajuća, a ideološko sljepilo opasno. Malo je primjera u povijesti da se neki sustav odlučio na takav uzaludan otpor i borbu do kraja u izgubljenom ratu, zaluđen svojom ideologijom, dovodeći se do totalnog uništenja, samo da se ne preda i samo da nanese što više štete protivnicima. Fascinantno je i zastrašujuće što je Goebbels s propagandom uspio izazvati kod njemačkog naroda; takvu neracionalnu odlučnost i slijepu podršku. Vojska nije dezertirala, piloti su se s preostalim avionima i gorivom borili do kraja, mornarica nije isplovila da se preda, civili se nisu pobunili, nacistička stranka do samog kraja ostala je vjerna svom dugogodišnjem vodstvu. Sve ovo može se promatrati i kao ispunjenje Hitlerovog obećanja prije dolaska na vlast da se kapitulacija iz 1918. nikada neće ponoviti. I nije se ponovila, na uštrb milijuna života koji su mogli biti spašeni kapitulacijom 1943. ili 1944. godine. Slušajući Goebbelsov govor u Sportpalastredu nije teško shvatiti kako su Nijemci prihvatili ovakvu kataklizmičku propagandu kao realnost i upali u psihozu slijepo podržavajući propadajući Treći Reich do zadnjeg dana. Njemački izbor da vodi „totalni rat“ do kraja je od Njemačke napravio zgarište. Možda se tek pred kraj rata u surovom sudaru s realnošću osjetilo popuštanje, kada su piloti odbijali samoubilačke napade, a civili odbili voditi gerilski rat. Ipak, do zadnjeg dana Nijemci su odbijali kapitulaciju koja je 1943. ili 1944. mogla spasiti milijune života i infrastrukturu Njemačke, pa čak i sam civilni život koji je uništen. Na kraju rata 1945. godine Nijemci su gladovali.

Autor: Dino Šakanović