"Porto Re"
U ljeto 2010. godine avionom, iz Izraela u Hrvatsku, stiglo je dvadesetak sijedih i blijedih staraca. Svi do jednog, pričali su čudnim hrvatskim jezikom, miješajući štokavicu i ekavicu. Bila je to skupina dobroćudnih Židova, a njihov tajnoviti dolazak imao je samo jedan cilj - posjetiti maleno primorsko mjesto Kraljevicu gdje su, za vrijeme 2. svjetskog rata, privremeno živjeli. Točnije, boravili su na proplanku uz more (Carovo), u talijanskom koncentracionom logoru "Porto Re".
O ovom povijesnom mjestu, od kojeg bi maštoviti Amerikanci, kada bi ga imali, napravili čudo, jako se malo zna. Čak ni mještani, koji svakodnevno gledaju ostatke ovog logora, nemaju nekog pojma o njemu. Nažalost, još nikome nije palo na pamet napraviti nešto na tom mjestu, barem jednom tabelom odati počast svim preživjelima. Mi ćemo to ovom reportažom, ipak malo, promijeniti. Došlo je vrijeme kako bismo vas, malo pobliže, upoznali s još jednim zoološkim vrtom poremećenog brkonje Adolfa Hitlera, iza čije žice nisu bile životinje, već ljudi, stanovnici logora "Porto Re".
Bolesni umovi, gladni krvi i ljudske patnje, logor su osnovali sredinom 1942. godine i u njega, najprije, potrpali nevine partizanske obitelji s područja Gorskog kotara, Ogulina, Vrbovskog i Delnica. Nakon njih, 1. studenog 1942. godine, na veselje Talijana, u logor ulaze Židovi, skupljeni s područja Kraljevice, Novog Vinodolskog, Crikvenice, Senja i drugih primorskih mjesta. Apotekari, bankari, profesori, umjetnici, industrijalci i ostali, bilo ih je sveukupno oko 1200, boravili su u 12 baraka koje su nosile oznake M1, M2, M3 itd. Muške barake s drvenim dvokatnim ležajevima primale su 160 osoba, dok o ženskim barakama, unutar kojih su se nalazila i djeca, nema naročitih podataka.
Zimi su se pokrivali samo dekama koje im, naravno, nisu bile dovoljne jer su zbog velike hladnoće zadobili ozebline i akutni cistitis radi kojeg su noću često morali obavljati nuždu. Za tu potrebu koristili su razne boce kako ne bi morali izlaziti van na još niže stupnjeve temperature.
Ovaj logor je zaista bio pravi zoološki vrt! Ljeti, ljudi koji su dolazili na obližnu plažu, kroz bodljikavu žicu, čudili su se užasima čovječanstva i zurili u izgladnjele logoraše, a glad je među njima, itekako prevladavala. Za doručak su dobivali nezaslađeni surogat kave, za ručak šaku riže ili tjestenine s komadićem kruha, a za večeru samo začinjenu toplu vodu. Naravno, to je bilo premalo energije za preživjeti logorske uvjete, stoga je bilo i onih, koji bi potajice noću, krali ostatke hrane od drugih logoraša. Često je zbog onih lopova, koje bi se otkrilo, dolazilo do svađa i tučnjava. Mlaki Talijani voljeli su gledati njihove sukobe, a na kraju bi ih, zbog tih nereda, opako kaznili. No, nije baš uvijek sve bilo toliko crno.
U inat Talijanima i njihovom ubilačkom režimu, inteligentni i napredni Židovi su, najprije kako se ne bi intelektualno unazadili te kako bi im život u logoru bio podnošljiviji, organizirali dječji vrtić, ambulantu, bogoslužje, ljekarnu, orkestar, školu pa čak i gimnaziju. I u danima agonije oni su znali iskoristiti vrijeme koje je vrlo sporo prolazilo. 14. srpnja 1943. godine, ovi ljudi su, starim trabakulima, bili prebačeni na otok Rab u zloglasni logor "Kampor".
Više od pola stoljeća nakon toga, na proplanku gdje su nekada boravili logoraši i gdje je prevladavala glad, jad i bijeda, danas je naselje i dječje igralište. Od logora, ostali su samo temelji baraka, zidine i ova reportaža koja je, nažalost, jedna od rijetkih spisa o logoru uopće. ■
Prenosimo s prijateljskog portala črčkarije.com
Tekst i crtež: Marko Sladić
Izvor slika: Branko Polić "Imao sam sreće"