Za početak je važno razgraničiti značenje termina povijest i prošlost, iako se jako često koriste kao sinonimni pojmovi. Najjednostavnije rečeno, povijest traži izbor i odabir u prošlosti kao objektu povijesti. Dakle, povijest tumači prošlost, prenosi je, raspoređuje i oblikuje. Slično tome, postmoderni povjesničar K. Dženkins u djelu „Promišljanje historije“ također razgraničava povijest od prošlosti navodeći kako je prošlost onaj dio svijeta koji je predmet povijesnog istraživanja, dok je povijest diskurs koji govori o prošlosti. Prema tome, prošlost je nešto što jeste samo po sebi, dok je povijest diskursna (re)konstrukcija onoga što se smatra da se desilo u prošlosti. Povijest je diskurs koji ne stvara svijet/prošlost, ali zato određuje njeno značenje, što direktno utiče da svijet/prošlost doživljavamo i percipiramo na diskurzivno determiniran način. Prema tome, prošlost jeste neutralna, ali povijest nije, jer je povijest forma, model, okvir, često ideološki, politički, teorijski definiran. Ova nas pretpostavka navodi da povijest razumijevamo ne kao nepobitan faktografski zapis, već kao interpretaciju koja je nužno kreativni, subjektivni čin pisanja o prošlosti iz okolnostima uvjetovane pozicije.

Dakako, činjenice se smatraju „kralježnicom povijesti“, i bez vjere u dokazivost činjenica povijest kao disciplina bi postala potpuno obesmišljena, ali ta kralježnica po svemu sudeći ne stoji više sasvim uspravno. E. H. Kar u knjizi „Što je povijest“ smatra kako je zabluda vjerovati da postoji čvrsta jezgra povijesnih činjenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesničara. Za Ničea, bilo da je riječ o povijesti, umjetnosti, filozofiji, ili bilo čemu drugom, ne postoje činjenice, već samo interpretacije. Povijest, prema Ničeu, ne može biti forenzička rekonstrukcija prošle zbilje već interpretacija koja podrazumijeva, kako kaže Niče „nasilje, uređivanje, krivotvorenje i sve ostalo što čini 'bit' svakog interpretiranja“. Pošto činjenice ne govore same za sebe, o značenju i kvaliteti činjenica u velikoj mjeri ovisi povjesničareva odluka koje činjenice će istaknuti, kojim redom, kakvim odnosima i kombinacijama, te u kakvom kontekstu. Rekonstrukcija povijesti, smatra Kar, ovisi o empirijskim dokazima, ali rekonstrukcija povijesti nije empirijski proces, već proces rekonstrukcije ovisi o odabiru i interpretaciji činjenica. Prema tome, povijesne činjenice do nas nikad ne dolaze „čiste“, već su uvijek odraz svijesti onog ko ih zapisuje. Zato, za Kara, „povijest je ono što napiše povjesničar“, a povjesničar jeste ustvari interpretator. Pošto je povjesničarev pristup uvijek posredan, dakle, povijesna „istina“ ostaje nepristupačna, ono što povjesničaru ostaje jeste tumačenje.

Semiotički govoreći, glavni znak (trag) povijesti jeste dokument kojeg je devetnaestostoljetni fetišizam činjenica smatrao formom apsolutne vjerodostojnosti, tačnosti, istinitosti i sigurnog pristupa prošlosti. Ali, Kar vjeruje kako niti jedan dokument ne može reći više od onoga što je autor dokumenta mislio da se dogodilo, da se trebalo dogoditi, da se moglo dogoditi, ili možda je autor dokumenta želio da drugi misle da je on sam mislio tako i tako, i slično. Mnogo više od onoga šta se zaista dogodilo, dokumenti govore šta se misli da se dogodilo, pa se dokument ustvari javlja kao tekst/interpretacija, a koji postaje dvostruka interpretacija jer ga i povjesničar interpretira. Koliko možemo znati o prošlosti koja nam dolazi iz ko zna koje (druge, treće, četvrte...) ruke? Povjesničar se približava književnosti ili književnoj interpretaciji i u aristotelovskom smislu govoreći ne o onome što je bilo, nego o onome što je moglo biti, što znači da povjesničar konstruiše i vrednuje određeni segmet prošlosti, jer je povijest „nauka“ prikupljanja rasute građe, te na osnovu toga formiranja neke cjelovite slike.

Prema tome, povjesničarev posao nije ništa drugo nego interpretacija. Naočigled paradoksalno, povijest možemo razumjeti kao uzrokom sadašnjosti. Ova tvrdnja podrazumijeva da povijest nije kazivanje o prošlosti, nego interpretiranje prošlosti putem dostupnih tekstualnih tragova za koje se samo pretpostavlja da su pouzdani. Niče smatra kako je promatranje prošlosti moguće isključivo sa stanovišta sadašnjosti, pa se povijest javlja kao produkt sadašnjosti, sadašnjosti koja je retroaktivna sila. Ničeovo shvatanje zaoštrit će Bergson tvrdnjom kako se prošlost ne samo otkriva, već i stvara, što će snažno otvoriti put ka postmodernoj koncepciji povijesti zasnovanoj na epistemološkom skepticizmu. Ipak, povjesničar mora vjerovati da prošlost jeste onakva kakvu saznaje, jer bi u protivnom postao književni/tekstualni kritičar, a to je ipak daleko od nauke kojom smatra da se, kao povjesničar bavi. Izgleda kako povijest nije kompatibilna sa onim što predstavlja, što je donekle približava fikcionalnom diskursu, dakle književnosti. I historiografija proizvodi jedan oblik literature. Pred povjesničara se javljaju slična pitanja i zahtjevi kao i pred ostalim proizvođačima teksta. Historiograf će rekonstruirati neki događaj ne samo na osnovu dokumenata, nego i na osnovu vlastitog shvaćanja, stava i perspektive prema onome što se desilo. Tako rekonstrukcija postaje ustvari konstrukcija ili, drugačije rečeno, kako veli I. Berlin, povijest je ono što povjesničar od nje napravi.

Povjesničar će metodama (re)konstrukcije i polaznim osnovama koje zauzima, određenoj prošlosti nametnuti smisao koji ona kao takva možda uopće nema. Tu se opet vraćamo na povjesničara kao interpretatora, jer interpretator, htio ne htio, upisuje određeno značenje tekstu koji tumači, daje mu stanoviti smisao. Zbog „otvorenosti“ upisivanja smisla na temelju povijesnih „činjenica“ kao polisemičnih znakova ili tragova, povijest jeste izrazito problematičan diskurs, može se reči naknadan diskurs nastao najmanje iz druge ruke, posredno, a koji je zbog čovjekovog stalnog nastojanja upisivanja smisla, razloga, uzroka tamo gdje ih u osnovi nema, podložan beskonačnim upotrebama i zloupotrebama koje općenito korespondiraju sa različitim ideološkim nakanama, političkim sistemima, centrima moći koji (re)struktuiraju i distribuiraju značenja i smislove. E. Hobsbaum snažno brani stanovište da je ono što povjesničari istražuju istinito i objektivno, te da se fikcija i fakcija mogu razlikovi. Bez te distinkcije, onoga što jeste i onoga što nije, povijesti ne može biti. Rim je porazio i uništijo Kartaginu u punskim ratovima, a ne obrnuto. A to kako skupljamo i interpretiramo izabrani uzorak provjerljivih činjenica, jeste posve druga stvar. Dakle, Hobsbaum nema epistemološki relativistički stav prema povjesnim činjenicama, „Elvis Prisli je mrtav ili nije mrtav“, ali priznaje da se prošlost masovno zloupotrebljava. Postmoderni povjesničar K. Dženkins u knjizi „Promišljanje historije“ ističe kako je koristio iskustva iz filozofije i književne teorije, jer ako se u bavljenju poviješću radi o tome kako čitamo i osmišljavamo prošlost i sadašnjost, onda se čini važnim baviti diskursima koji kao glavno područje interesa imaju „čitanja“ i „konstrukcije značenja“. Polazeći od razumijevanja povijesti kao diskursa, dakle kao jezičko-ideološke konstrukcije, Dženkins ne vjeruje u mogućnost pouzdanog pristupa stvarnosti/prošlosti, jer „historija je teorija, teorija je ideološka, a ideologija su samo materijalni interesi. Ideologija prožima svaki kutak historije“. Dženskins želi sugerisati da povijest koju formiraju centri moći ne prihvatimo zdravo za gotovo, da uvijek sa rezervom uzimamo svijest o tome da povijest predočava pouzdane istine o prošlosti/stvarnosti. Prihvatanjem ideje o povijesti kao tekstu ili pripovijesti zapravo ostvarujemo pretpostavku da dekonstruiramo njenu kvazipouzdanost, da prošlost/stvarnost razumijevamo kao fikcionalnu tvorevinu koja ima elemente istine, ali sa uplivom domišljatosti, kreativne moći čovjeka da na osnovu postojećih činjenica projicira njihovo značenje. Prošlost se, protivno hegelijanskom mišljenju, ne može racionalno protumačiti, niti, protivno pozitivističkom mišljenju, rekonstruirati prema preciznim, univerzalnim ili prirodnim zakonima. Sama po sebi prošlost nema smisao, ona je odsutnost koja postaje prisutnost upisivanjem značenja. A upisivanje značenja prošlosti definicija je povijesti.

Ahmed Isanović, Prometej.ba