U doba srpskih ustanaka i ratova za oslobođenje od Osmanlija u 19. i početkom 20. stoljeća imenom “četnici” nazivali su se elitni gerilski odredi. Termin „četnik“ je postojao i u hrvatskom službenom jeziku: tradicionalno je „četnik“ bio vojnik u četi, a termin se koristio već potkraj 17. stoljeća.1  Polovicom 19. stoljeća „četništvom“ se trebalo u Hrvatskoj nazvati zemaljsku policiju.2  U monarhističkoj Jugoslaviji četništvo je preraslo u radikalni srpskonacionalistički pokret. Prvu četničku organizaciju – Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine, osnovali su ratni veterani u Beogradu 1921. godine. Prema statutu cilj im je bio „borba protiv svih neprijatelja postojećeg državnog i političkog sistema”. Ubrzo su se (1924) rascijepili, ali potom opet ujedinili. Tada ih je predvodio Puniša Račić, kasnije atentator na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini. Četnicima su se nazivale i neke elitne vojne jedinice u okviru kraljevske jugoslavenske vojske. Organizirali su se i na prečanskim prostorima, u krajevima naseljenima srpskim stanovništvom. Sebe su smatrali glavnim osloncem monarhističkog poretka i srpske dominacije u Jugoslaviji, pa prema tome i budnim stražarima nad nepouzdanim krajevima i narodima zapadno od Drine, u kojoj moraju biti «čuvari ugroženog srpstva». Neki su četnici podupirali velikosrpsko, drugi pak, integralnojugoslavensko krilo. Među tim drugima bio je i određen broj pripadnika nesrpskih naroda, pa i Hrvata i Muslimana-Bošnjaka.3


Za vrijeme diktature (od 1929) kralj Aleksandar zabranio je djelovanje svih nacionalnih organizacija, pa je tako zabranjen i rad "Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić - za Kralja i Otadžbinu". Međutim "Udruženje četnika za slobodu u čast Otadžbine" nastavlja legalno djelovati, na temelju toga što su zastupali "jugoslavenski nacionalizam".


U travnju 1940. jugoslavenska vlada osniva četničku komandu s ciljem da vodi gerilski rat u slučaju napada Njemačke. Ubrzo nakon osnivanja Četnička komanda uspijeva stvoriti šest potpunih bataljona i jedan nepotpuni sastavljena od dobrovoljaca iz regularne vojske.


Prvi četnički zločin zabilježen je već 15. travnja 1941. kada je na povlačenju pred ustašama koji su preuzimali vlast u Mostaru jedan četnički odred u obližnjim selima Cim i Ilići pobio nekoliko desetaka hrvatskih civila i zapalio veći broj kuća. Jugoslavenski su oficiri ubili u Crikvenici Petra Milutina Kvaternika (1882-1941), Slavkova brata, koji je u tom kraju prema bratovu nalogu, trebao preuzeti vlast. Izgreda s nekoliko ljudskih žrtava bilo je tih travanjskih dana i u kraju oko Bjelovara. I u okolici Knina je «pri padu stare Jugoslavije bilo nekih ispada i napada na neke Hrvate».4


Tijekom 1941. bilo je još nekoliko sličnih pojedinačnih slučajeva, dok su masovnije genocidne akcije četnici počeli provoditi tek kada su raskinuli s partizanima potkraj 1941. i tijekom kasnijih godina. Najviše je četničkih žrtava uopće u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo među Muslimanima u istočnoj i jugoistočnoj Bosni. Kako slikovito svjedoči rođeni Mostarac, književnik i publicist, pristaša HSS-a, jasenovački uznik Ilija Jakovljević (1898-1948), koji je, pod nerazjašnjenim okolnostima, umro u kaznionici, „postradalo je dosta katoličke i muslimanske djece po krajevima u koje se zaletješe četnički condottieri. Te su bande znale isto tako stručno nabosti na nož dijete kao i ustaški heroji!”5


Četnički je pokret promicao ideju o „velikoj” i „homogenoj” Srbiji koja je podrazumijevala stvaranje nacionalno i vjerski čiste i kompaktne cjeline, „očišćene” od nesrpskih naroda i nacionalnih manjina. Okupljanje svih Srba proglašavalo se najprečim zadatkom, kako bi se osvetilo za navodno zabijanje „noža u leđa” u travnju 1941. godine. Srbija se prema tim projekcijama trebala proširiti na cijelu BiH, veliki dio Hrvatske, sve do linije Virovitica – Karlovac – Gospić – Karlobag (čak se planiralo i „uspostaviti neposrednu zajedničku granicu sa Slovenijom… čišćenjem hrvatskog življa”). Osim toga, trebalo je „ispraviti” i granice s Rumunjskom, Bugarskom, Albanijom i Mađarskom. Četnici su smatrali da bi dostizanjem tih ciljeva Srbija postala vodeća država na širem prostoru, što bi omogućilo da se i federativno veže s „osakaćenom” Hrvatskom, pošto se prethodno, tijekom rata, navodno izmire računi. Na tim se postavkama temelji Memorandum Stevana Moljevića (1888-1946), člana Mihailovićeva Nacionalnog komiteta.6


Razvoj događaja koji neposredno predstoji pokolju u Rami valja pratiti od ljeta 1942. godine. Naime, 24. lipnja pokrenule su se u pravcu sjeverozapada četiri brigade pod neposrednom komandom Josipa Broza Tita iz pograničnog dijela istočne Hercegovine i Crne Gore te su u širini od 60 kilometara napale područje pruge Mostar–Sarajevo, koje su držali dijelom ustaše, dijelom domobrani, a dijelom oružnici, uništili tračnice, zaplijenili veliku količinu oružja i ratnog materijala te hrane, koja je, što je bilo najvažnije, omogućavala puko preživljavanje. Pošto su zauzele Konjic i prešle Neretvu, partizanske su se snage razvile u široku frontu i brzo napredovale prema sjeverozapadu te zauzele Prozor, Kreševo, Gornji Vakuf, Šuicu, Tomislavgrad i Glamoč. Tito je znalački iskoristio činjenicu da se taj prostor nalazi na rubovima njemačke i talijanske okupacijske zone, da su Talijani već bili demoralizirani i dezorganizirani te da su se tih mjeseci ionako počeli, u nemogućnosti da pariraju sve jačim partizanima, sustavno povlačiti prema jugu, prema jadranskoj obali i koncentrirati u veće garnizone. S druge strane, ni Nijemci ni Talijani vlastima NDH nisu dozvoljavali koncentraciju većih jedinica. Njemački su zapovjednici na terenu već 3. srpnja svojim višim komandama javljali kako prema sjeverozapadu „maršira velika vojna sila“,7  ali su te vojne komande smatrale da su njemačke snage potrebnije na drugim frontovima. Na taj su način nesuradnja ili nekoordiniranost između Nijemaca, Talijana i vlasti NDH, te nezrelost i slabost četničkih jedinica (pod talijanskim vrhovništvom, pod imenom Antikomunistička dobrovoljačka milicija – MVAC), olakšali su partizansko napredovanje. Primjerice, strateški važan Prozor, zauzet 13. srpnja, u partizanskim je rukama ostao sve do početka listopada. Početkom kolovoza partizani su zauzeli Livno te Posušje i neke druge gradove koji su bili čisto hrvatski (s malenim brojem Bošnjaka, a praktički bez Srba) i u kojima većina stanovništva nije simpatizirala partizansku stranu. Jedinice NDH u toj su partizanskoj ofenzivi uspjele obraniti samo Kupres, jer su na tom prostoru ustaške jedinice, osobito Crna legija, pružile snažan otpor.8  U bici za Livno, kojom je Tito neposredno rukovodio, zarobljena su dva bataljona ustaša i domobrana, kao i naoružana grupa radnika i službenika jednog velikog njemačkog poduzeća. Ustaše su povratile Livno u listopadu, ali su ga partizani ponovno zauzeli u prosincu.
U drugoj polovici kolovoza glavnina partizanskih snaga već se našla u okolici Glamoča, potom se partizanske snage koncentriraju na pravcu prema Jajcu i Mrkonjić Gradu, a onda i prema Bihaću, gdje se potkraj studenog organizira prvo zasjedanje AVNOJ-a.


Namik Čehić koji je kao partizan ušao 1942. u Prozor četiri desetljeća kasnije o tome, naravno, govori kao o „jednom od najsvjetlijih datuma u viševjekovnoj istoriji grada“, o „sreći, zadivljenosti i zadovoljstvu građana“.9  Splićanin Nedjeljko Nališ, tada školski nadzornik NDH-aških vlasti u Prozoru, napisao je vrlo odmjeren izvještaj o događajima u Prozoru i okolici od srpnja do listopada 1942. godine, pa onda i o pokolju koji su u okolici grada u listopadu počinili četnici. Partizani su dan po oslobođenju Prozora strijeljali dvadesetak Prozorčana koji su, tvrdi Nališ, „bili istaknuti protivnici partizanstva“. Čehić pojašnjava da su „osuđeni bili osvjedočeni ustaški zločinci“, kao primjerice hadži Mulo Omanović koji je navodno prokazivao ilegalce i partizanske aktiviste. A hadži Mulo je bio jedan od najbogatijih Prozorčana, imao je oko 1000 ovaca, tvrdi fra Vinko Petrović. Fra Vinko dodaje i da su žene onih koji su osuđeni na smrt žalile legendarnom Savi Kovačeviću da im poštedi muževe, ali da im je on rekao kako su za to nadležni lokalni partizani i kako ne može ništa napraviti. Naposljetku, fra Vinko zaključuje kako strijeljani nisu imali veze s ustašama i kako se strijeljalo za krivu riječ.10


Nališ, nadalje, tvrdi da je po dolasku partizana „ustanovljena na svoj način i uprava, koja se brinula za podjelu hrane, odjeće i ostalog narodu. Provedene su i konfiskacije kod bogatijih ljudi. Manji broj mještana surađivao je s partizanima, dok je ostali narod bio zadovoljan, jer mu se režim činio snošljivim. Katolička sela bila su u cijelosti prema partizanima posve rezervirana, dok su muslimanska sela kao siromašnija bila više naklonjena režimu.“11  I sam sastav Prozorske čete, osnovane ubrzo po ulasku partizana u grad, u kojoj je bio 41 Musliman i samo jedan Hrvat, govori i sklonosti Muslimana partizanima i rezerviranosti Hrvata.12  Uostalom, tako je bilo 1942. u gotovo svim sredinama u Bosni i Hercegovini.


U svojim izvještajima organi Velike župe Pliva i Rama kao i Kotarske oblasti Prozor govore kako su partizani imali „dosta odmjeren takt prema seljačkom dijelu naroda i da su ga uspjeli uglavnom neutralizirati, a gradsko pučanstvo mahom za sebe i svoju ideologiju pridobiti“.13 I četnički izvještaji tvrde kako su „partizani zaveli naš narod“, pri čemu se očigledno ne misli samo na Srbe, nego i na Hrvate i Muslimane.14


Kako se glavnina partizanskih snaga već od srpnja, a pogotovo u kasnijim mjesecima, koncentrirala prema sjeverozapadnoj Bosni, na prostor istočne i srednje Bosne ulaze četnici - sa ili bez neposrednog talijanskog pokroviteljstva. Pošto su ušli u Foču 19. kolovoza, izvršili su pokolj oko 3000 osoba, većinom žena i djece.15 Bio je to jedan od najvećih pojedinačnih četničkih zločina u njihovim genocidnim akcijama tijekom Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Regionalni četnički komandant, vojvoda i predratni odvjetnik Petar Baćović tvrdi da su njegove jedinice „oduzele Foču od ustaša“ te da je „tom prilikom poginulo 1200 ustaša u uniformi i oko 1000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali samo 4 mrtva i 5 ranjenih“.16  Već i brojke koje Baćović donosi odnosno nerazmjer između vlastitih i protivničkih gubitaka jasno govori o tome što se događalo – da su masovno ubijani zarobljeni civili. Jer što zapravo znači biti „kompromitovani musliman“?


Četnici su u srpnju i kolovozu 1942. pod talijanskim pokroviteljstvo temeljito „čistili“ istočnu Hercegovinu od Hrvata i Muslimana. Petar Baćović to jasno kaže: „očistili smo ovaj teren od partizana“, a onda najavljuje da, kada četnici osvoje „Fazlagića Kulu, tu posljednju muslimansku tvrđavu u Hercegovini, u njoj više neće biti ni jednog muslimana na selu“. Uistinu, tisuće izbjeglica (povjesničar i političar, franjevac Dominik Mandić tvrdi „oko 15.000 Hrvata“) s prostora istočno od Neretve upravo su u ljeto 1942. bili prisiljeni na bijeg prema zapadu i sjeveru, jer bi njihov ostanak na tom prostoru značio gotovo sigurnu smrt. Po izvještaju iz Čapljinskog kotara broj onih koji su izbjegli to ljeto bio je čak 20.000, a još je 5 do 6 tisuća izbjeglo početkom listopada iz Stoca „čime je lieva obala Neretve od Mostara do mora čista od hrvatskog življa“.17


Istodobno su četnici nakanili pod talijanskim vrhovništvom i zaštitom etničko čišćenje provesti i na prostoru koji je omeđen Neretvom na istoku, Prozorom na sjeverozapadu te Splitom na jugozapadu. Na tom prostoru, pogotovo bliže moru te na srednjodalmatinskim otocima partizanski je pokret tih mjeseci bio sve snažniji: Talijani su to, naravno, uočavali, i željeli su se obračunati s partizanima. U tom smislu su se njihovi ciljevi podudarali s četničkima. Međutim, četnici su imali i dodatan motiv i cilj: prvo, trebalo je opljačkati ovaj kraj, dotad netaknut ratnim razaranjima, a početkom listopada još dobro opskrbljen ljetnim i jesenskim plodovima. Na to se logično nadograđuju elementi genocidnog plana – uništiti egzistenciju, masovno protjerati ali i ubiti Hrvate te Muslimane. Stoga posljednjih dana kolovoza i početkom rujna četnici ubijaju oko 160 civila u selima Raštane i Kozica na Biokovu, tobože jer traže partizane u njima. „Zadatak ove ekspedicije bio je potpuno uništenje partizana i ustaša“, tvrdio je u izvještaju Baćović – „naši četnici prešli su te krajeve s pjesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadranskog mora gdje su na obali poboli našu zastavu...“ Naposljetku, Baćovićevi podaci o gubicima svjedoče o pravom karakteru ove ekspedicije – „preko 1000 ustaša pobijeno je, dok mi nijesmo imali niti jednog mrtvog ni ranjenog“. Dodao je i da su „naši četnici zbog velikog ogorčenja za nedjela koja su ustaše počinili prema Srbima, između Ljubuškog i Vrgorca oderali živa tri katolička svećenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i djeca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno“.18  Ovako detaljna i jasna priznanja za zločin u Rami ne postoje, ali opisi svjedoka govore da se sve odigravalo po istom obrascu.


Potom se 10. i 21. rujna vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, po Draži Mihailoviću imenovan za komandanta oblasti Dalmacije, Like, Korduna i Primorja, sastaje s generalom Marijom Roattom, zapovjednikom talijanske Druge armije u Jugoslaviji, te ga požuruje da „što je moguće prije“ poduzme veliku operaciju i istjera partizane s područja Prozor-Livno, nudeći mu kao pomoć 7500 četnika pod uvjetom da dobiju oružje i opskrbu. Tako se počela pokretati akcija prema Rami.19  Istovremeno Petar Baćović skicira zajedničku akciju Talijana, domobrana i četnika s ciljem uništenja partizanskih snaga na prostoru sjeverno i sjeverozapadno od Prozora.20 U međuvremenu, sa sličnim motivima, i na sličan način, kao i hercegovački četnici pod Baćevićevim vodstvom, dalmatinski četnici pod vodstvom Mane Rokvića prvih dana listopada ubijaju oko 200 Hrvata u selima u dolini Cetine – Gatima, Zvečanju, Čisli, pa preko Poljica sve do Dugopolja u zaleđu Splita. Događalo se to svega nekoliko dana prije ramskog masakra. Dana 21. listopada, tjedan dana poslije ramskog masakra, četnici u selima Biteliću i Otišiću sjeverozapadno od Sinja, prema Kninu, ubijaju 35 hrvatskih civila.21


(Nastavlja se...)
___________________________


1 V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, 2. izdanje, t. I, Zagreb 1975, 168.

2 Vidi, „Naputci o službi za zemaljsko četničtvo“, Beč 1851, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDA), fond 68, Banska vlada, 1851, kut. 41, 109.
3 J. Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1979, 113-118.

4 Ljetopis samostana sv. Ante u Kninu 1904-1963, prir. P. Bezina, Zagreb 1998, 178.

5 I. Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb 1999, 99.

6 Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, 156-159; opširno, Lj. Antić, Velikosrpski nacionalni programi, Ishodišta i posljedice, Zagreb 2007, 197-216; vidi i Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 353-354; Moljevićev tekst vidi u: Radikalizacija društva u Srbiji – prilozi i dokumenti, Beograd 1997, 230-233.

7 K. Schmider, Partisanenkrieg in Jugoslawien 1941-1944, Hamburg – Berlin – Bonn 2002, 152; V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita II, Rijeka - Zagreb 1981, 603-605; N. Malcolm, Povijest Bosne – kratki pregled, Zagreb – Sarajevo 1995, 245; Z. Dizdar – M. Sobolevski, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945, Zagreb 1999, 437.

8 D. Marijan, Borbe za Kupres 1942, Zagreb 1999, na raznim mj.

9 N. Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, Prozor 1985, 223

10 Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 363; Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 232.

11 Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 363.

12 Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 272-273.

13 Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 223-224.

14 Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini , 323-324.

15 Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 128-129; vidi i N. Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb 2001, 196. i d.

16 Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 323.

17 Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 197.

18 Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 323-325, 370.

19 Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, 211-212; Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 295.a

20 Z. Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, Zagreb 2002, 111.

21 F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Zagreb 1986., 162-163; Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini , na raznim mj.


| Prometej.ba/19.10.2012. |

Boldiranje: Prometej.ba

Fotografija: Milorad Popović, četnički komandant Nevesinjskog korpusa u društvu talijanskog oficira. Prozor, listopad 1942, operacija "ALFA"

Iz kolekcije fra Tomislava Brkovića