Nakon Račkog sve do prve polovice XX. nije bilo tendencija da se ovom povijesnom fenomenu udari hrvatski nacionalni pečat. Prvi takav pokušaj objelodanjen je 1918. u knjizi „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara. On u svom djelu cjelokupnu prošlost srednjovjekovne Bosne proglašava „derivatom hrvatske povijesti“. Između ostalog veli da je politička povijest srednjovjekovne Bosne rezultanta seobe hrvatske narodne stranke u unutrašnjost zemlje, „a to bijaše zbog oblika tla hrvatskih zemalja upravo Bosna i Hercegovina“, to je bila osnova na kojoj su nastali „bosanski bogumilski Hrvati“, nastanak srednjovjekovne bosanke države tek je „dugotna tvorevina hrvatskog naroda“, što znači da „po svojoj svijesti bijahu zato sredovječni Bosanci Hrvati“. Ovaj koncept „rasnog hrvatstva“, a time i „hrvatskog bogumilstva“ našao je svoga nastavljača u hercegovačkom franjevcu i povjesničaru Dominiku Mandiću. U svom djelu o Crkvi bosanskoj u kojoj je već u samom naslovu „Bogumilska Crkva bosanska bosanskih krstjana“ nastojao pomiriti bogumilizam i činjenicu da su se pripadnici te Crkve nazivali isključivo bosanskim krstjanima. Osim Pilara i Mandića značajno je spomenuti još neke „istraživače povijesti“ poput Leona Petrovića, koji kaže da su bosanski krstjani zapravo hrvatski benediktinci sa staroslavenskim bogoslužjem što su u Bosni našli utočište pred pritiscima kojima je u Hrvatskoj bila izložena upotreba glagoljice. Franjo Šanjek također iznosi tezu o pripadnosti Crkve bosanske „katarsko-patarenskom pokretu“ i bliskosti vjerovanja bosanskih krstjana „s naukom bugarskih bogumila“.


Srpska historiografija slično kao i hrvatska prisvojila je Crkvu bosansku, odnosno dokazivala je njezin pravoslavni karakter. Najdosljedniji historiografi ovog puta su dalmatinski Srbin Božidar Petranović te Vaso Glušec, koji vođen idejom dokazivanja pravoslavnog karaktera Crkve bosanske smjestio bosanske srednjovjekovne nadgrobne spomenike stećke u isti idejni kalup, ustvrdivši da su „naši stari Bošnjani … bili pravoslavne vere“, da se Crkva bosanska nakon nestanka bosanske države „utopila u velikoj vaseljenskoj patrijaršiji“, odnosno da je „pravoslavna 'Crkva bosanska' stara upravo toliko, koliko je staro i hrišćanstvo u Bosni i Hercegovini.


Osim „kroatizacije“ i „srbizacije“ Crkve bosanske, važnu ulogu u njezinoj bogumilizaciji imali su i strani autori, poput Engleza Arthura Evansa koji je razvio teoriju o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima. Budući da je Evans bio arheolog svjetskog glasa ova teorija je zaživjela u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Značajan doprinos razvoju iste dao je Janos von Asboth. Njegova knjiga o bosanskoj kulturi, s centralnom bogumilskom tezom, bila je i prva literatura o toj temi na stranim jezicima što je uvelike pridonijelo širenju bogumilskog mita, a bio joj je i naklonjen iznimno zaslužni bosanskohercegovački arheolog Ćiro Truhelka. Na ovu teoriju bogumilskog karaktera stećaka naslonila se teza o bogumilskom porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka.


Ulazak bogumilskog mita u bošnjačko-muslimansku historiografiju možemo promatrati od Austrougarske epohe, odnosno kroz autore i djela tog perioda, zatim kroz djela muslimanskih spisatelja između dva svjetska rata, te za vrijeme Titove Jugoslavije pa do naših dana. U prvom razdoblju austrougarske epohe (1878-1918) ističe se nekoliko autora koji su pridonijeli razvoju bogumilskog mita. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, tadašnji gradonačelnik Sarajeva, posegnuo je za „bogumilskom protokomponentom njihova postosmanskog identiteta, gradeći na tome historijski kontinuitet između srednjovjekovne i osmanske epohe“(D. Lovrenović). Osim njega jedan od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom XX. Safet-beg Bašagić – Redžepović zagovarao je duhovni kontinuitet između bogumilstva i islama, odnosno srednjovjekovne bosanske države i Osmanskog Carstva. Ova ideja pozdravljenja u „muslimanskom gornjem sloju“ (Srećko M. Džaja) ni izdaleka ne odgovara stanju povijesnih izvora. Sadržaj muslimansko-bošnjačkih usmenih predaja, koje se marginalno dotiču bosanskog srednjovjekovlja, govore da muslimansko-bošnjačko kolektivno historijsko pamćenje nema oslonac u bosanskom srednjovjekovlju, nego da započinje s osmanskim zaposjedanjem Bosne – najstarijim vremenom do kojeg dopire kolektivno sjećanje naroda.


U razdoblju između dva svjetska rata razvoj bogumilskog mita uglavnom se naslanjao na gore spomenute autore odnosno njihove teze, a nakon Drugog svjetskog rata snažan poticaj bogumilizaciji bosanskog srednjovjekovlja dao je Aleksandar Solojev, čiju je argumentaciju dalje razradio Muhamed Hadžijahić. Radi se o utvrđivanju duhovno-povijesnog kontinuiteta između navodnog bogumilstva i islama. U raspravama o dokazivanju kultnih mjesta bosanskih muslimana želi razne forme pučke pobožnosti muslimana povezati s tzv. bogumilskom tradicijom obavljanja običaja molitve. Osim njega značajno je spomenuti Salima Ćerića s tezom o prelasku bogumila na islam koju je elaborirao koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća, zatim Nedim Filipović i Adem Handžić koji se pozivajući na osmansku izvornu građu značajno razvili bogumilski mit srednjovjekovne Bosne. Novi val bogumilizacije bosanskog srednjovjekovlja započinje početkom zadnjeg rata na našim područjima i traje sve do danas. Jedan od najratobornijih pobornika bogumilskog mita je Muhamed Filipović. Osim njega aktualni zagovornici bogumilskog mita su Enver Imamović, Adil Zulfikarpašić, Šaćir Filandra, Rusmir Mahmutčehajić i dr. Vrijedan pažnje je Salih Jalimam, medijavelist, koji se ovisno o tome za koju publiku piše, veli Lovrenović, i o kojim se prigodama radi, služi različitim metodološkim postupcima, tako da ponekad primjenjuje bogumilizirajuću terminologiju, dok u drugim prigodama koristi jedino prikladan izraz bosanski krstjani, istina stavljajući krstjane u navodne znake.


Širenja ovog mita nastalog zbog zamršene i zamagljene slike stvorene zbog raznih vjerskih i političkih pretenzija na ovo područje, gdje se Crkva bosanska promatrala ili kao heretična organizacija koju treba vratiti na pravi put (katolički), ili kao organizacija kojoj ćemo, na osnovu pojedinih fragmenata, dokazivati njezin pravovjerni karakter (pravoslavni), ili kao organizacija iz kojeg je nastao jedan narod na ovim područjima (muslimanski), samo je korak unazad u sveukupnoj historiografiji naroda na ovim područjima. Bogumilski mit koji je, neosporno, zauzeo najviše prostora u bosanskohercegovačkoj historiografiji, čvrst je primjer neobjektivnog pristupa povijesnim izvorima. 


Prometej/Ivan Tučić


Prvi dio: Crkva bosanska i bogumilski mit