(Spomenik iznad fojbe u Bazovici)

Povjesničar Dino Šakanović posjetio je i analizirao šest memorijalnih kompleksa od Vukovara do Trsta. Selo Bazovica u kome je počinjen zločin nad talijanskim vojnicima i civilima nalazi se kraj Trsta.

Bazovica (Basovizza) je malo selo u današnjoj Italiji, smješteno u zaleđu Trsta. Kroz svoju suvremenu historiju uglavnom je bilo pošteđeno većih ratnih sukoba, sve do kapitulacije Italije 1943. godine kada na ovom prostoru jača partizanski pokret. U blizini Bazovice nalazi se jama nastala prilikom istraživanja mogućih nalazišta uglja 1910-ih, duboka oko 250 metara. S obzirom da se duboke prirodne jame karakteristične za krška područja u tom dijelu nazivaju fojbe, i jami u Bazovici je dato to ime.

Kada su na prostor Bazovice 1945. godine ušli jugoslovenski partizani, na dnu fojbe nalazila se uništena vojna oprema austro-ugarske vojske iz Prvog svjetskog rata, prije svega topovi i slična oprema koju je vojska prilikom povlačenja i raspada monarhije pobacala u fojbu.

Nakon dolaska na prostor Bazovice jugoslovenski partizani zarobljavaju i ubijaju fašiste, kolaboracioniste i nevine ljude optužene za fašizam i kolaboraciju. Točan broj ubijenih prilikom ovih zločina nikada nije utvrđen. Tijela smaknutih zločinaca i nevinih ljudi, zajedno sa tijelima ubijenih u borbama i civilima stradalim na razne načine, bacana su u fojbu.

Nakon kraja Drugog svjetskog rata, lokalno stanovništvo koristilo je ovu fojbu kao smetljište i u nju odlagalo različit otpad, prije svega građevinski materijal. Na ovaj način nastala su tri donekle izmiješana sloja u fojbi u Bazovici: austro-ugarska vojna oprema, ljudska tijela i te sloj otpada.

Problem predstavlja to što su u fojbu prema brošuri iz memorijala u Bazovici tijela bacali partizani 1945. godine, a ista brošura navodi kako je kompanija Cavazzoni 1953. i 1954. godine iz fojbe Bazovica vadila metal, a da nije naišla na ljudske ostatke. Ovime ostaje krajnje nedorečeno što se stvarno dogodilo vezano za ovu fojbu.

Nakon razgraničena poslije Drugog svjetskog rata Bazovica je pripala Italiji, a tema fojba bila je gotovo pa zaboravljena. Jama je, kako bi se zaustavilo odlaganje otpada, zatvorena pomičnim pokrovom, a do pokrova je postavljen spomenik koji prikazuje fojbu, različite slojeve u njoj, te s vrha u prikaz fojbe simbolično spušta lampu kao simbol svjetla i spasenja duša. Vremenom je memorijal nadograđivan različitim detaljima uz pomoć donacija talijanskih vojnih udruženja i organizacija Talijana izbjeglih iz Jugoslavije.

(Spomenik koji prikazuje slojeve fojbe i u jamu simbolično spušta lampu)


Usljed raspada Jugoslavije i zločina na jugoslovenskim prostorima, talijanska desnica i radikalna desnica, zajedno sa fašistima, ponovno je otvorila pitanje fojbi 1990-ih godina. Uz podršku udruženja Lega Nazionale u Bazovici je počelo iskapanje fojbe te je izgrađen memorijal. Prilikom iskapanja u fojbi Bazovica pronađeno je 97 tijela.

Na originalnu ploču su 2006. godine postavljeni metalni pokrov i spomenik s križem koji simbolizira kolica koja su se koristila za istraživanje fojbi. Cijeli kompleks fojbe Bazovica nadograđen je izgradnjom muzeja koji donosi postavku o fojbi, ali isključivo na talijanskom jeziku. Posjetiteljima koji ne govore talijanski, dostupna je samo loše tiskana brošura na drugim jezicima.

Sam kompleks memorijala odlično je uklopljen u krajolik putem betona, kamena i metala. Postavka je postavljena u objektu obloženom lokalnim kamenom, a cijeli kompleks ograđuje niski zid od istog tog kamena. Spomenik simbolično spušta svjetlo u mrak fojbe, a eksplicitno prikazuje slojeve u jami. Međutim, problem predstavlja poruka koju memorijal šalje. Prije svega, očigledno je kako je memorijal nastao uz snažan utjecaj talijanskog nacionalizma te da je namijenjen isključivo Talijanima i to ne za sjećanje na žrtve i komemoriranje već za slanje političkih poruka.

Umjetnički gledano, spomenik s lampom, metal i križ nisu toliko sporni, iako križ predstavlja sve ubijene i nameće im identitet kršćana koji oni nisu nužno imali. Iz spomenika se mogu vidjeti slojevi fojbe i dubine tih slojeva te simbolično svjetlo za stradale. Ono što se iz spomenika, izložbe i brošure ne može vidjeti jeste točan karakter zločina te tko su bili ubijeni.

Prije svega, brošura ogroman fokus stavlja na političke i vojne prilike, a žrtve spominje samo povremeno u smislu stradanja, a ne u smislu odavanja počasti. Govori o cijelom području Istre, a ne o Bazovici. Tako se iz brošure može saznati o vojnim operacijama, hapšenjima, protestima i razgraničenjima, ali niti jedan podatak o bilo kojoj žrtvi. Žrtve su svedene na broj.

Broj žrtava je iz brošure nejasan te se kreće od donošenja brojeva o stradalim u cijeloj Istri (217 pronađenih tijela iz 1943. godine i 865 pronađenih tijela iz 1945. godine), pa sve do davanja okvirnih brojeva od oko 15.000 stradalih. Fokus se stavlja na navodnu izdaju ango-američkih trupa koje nisu zaustavile partizane, inače njihove ratne saveznike. Samo na jednom mjestu navodi se kako su većina ekshumiranih iz fojbi bili talijanski i njemački vojnici, a ne civili. U ostatku brošure ne prave se razlike između civilnih i vojnih žrtava, onih stradalih u borbama ili usljed rata te smaknutih nakon zarobljavanja. Brošura ne razlikuje pogubljenja ratnih zločinaca od pogubljenja nevinih civila, sve ih svrstavajući u žrtve fojbi i kako navodi, „partizanskog masakra“.

Možda i najproblematičniji dio brošure, koja je jedina prevedena s talijanskog, jeste dio koji potpuno izjednačava fašistički teror, nacističke logore smrti i zločine jugoslovenskih partizana tvoreći tako kontinuitet nasilja i progona koji u stvarnosti nije postojao. Sama brošura daleko više govori o općem kontekstu i regiji nego što govori o fojbi u Bazovici uz koju se dijeli ta brošura.

Memorijal u Bazovici potpuno je propustio priliku da bilo šta precizno i točno kaže o partizanskim zločinima iz 1945. godine i smaknućima nevinih ljudi. Umjesto toga, ovaj memorijal se bavi politikom, nacionalizmom i historijskim revizionizmom. Žrtve svodi na broj, ne razlikuje vojne od civilnih žrtava, ne razlikuje pogubljene fašiste od nevino stradalih, ne donosi broj žrtava, nameće žrtvama identitete, a partizanske likvidacije izjednačava sa nacističkim logorima smrti. Donekle solidna umjetnička instalacija iznad fojbe ovakvim pristupom postavke potpuno gubi smisao i svodi se na usputni dio uz memorijal o talijanskom nacionalizmu u kome su Talijani prikazani kao žrtve progona. U memorijalu fojbe Bazovica žrtve i njihovo stradanje su sporedni i zanemareni, a o žrtvama ne možemo saznati bukvalno ništa. Barem ne prevedeno s talijanskog jezika.

Bazovica kao selo od 691 stanovnika danas nije važno samo kao mjesto komemoriranja žrtava fojbi, već i kao mjesto komemoriranja antifašističkog pokreta slovenske nacionalne manjine u Italiji. U istom selu nalazi se još jedan memorijal, spomenik šestorici slovenskih antifašista koji su smaknuti 6. 9. 1930. godine jer su u Trstu postavili bombu u uredništvo fašističkih novina Popolo di Trieste, kada je stradao jedan od urednika koji se spletom okolnosti duže zadržao u uredu.


(Spomenik ubijenim slovenskim antifašistima u Bazovici)


Spomenik postavljen na mjestu streljanja poprilično je jednostavan i sastoji se od stele s imenima te još 5 betonskih blokova u blizini spomenika. Za razliku od spomenika kod fojbe, spomenik antifašistima nije državni nacionalni spomenik. Slovenska manjina inzistira na tome da postane.

Spomenik ubijenim antifašistima i spomenik kod fojbe pričaju dvije potpuno različite priče o istom vremenu u istom kraju. S jedne strane se nalazi stradanje slovenske nacionalne manjine u današnjoj Italiji, a s druge strane stradanje Talijana od strane jugoslovenskih partizana, mahom Slovenaca. Tek posljednjih godina, nakon smirivanja početnog narativa o fojbama iz 1990-ih, dolazi do postupnog približavanja stavova. Talijanski predsjednik Sergio Mattarella i slovenski predsjednik Borut Pahor zajedno su 2020. godine, držeći se za ruke, posjetili oba spomenika i položili cvijeće.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba