(Unutrašnje dvorište logora Risiera di San Sabba danas)

Povjesničar Dino Šakanović posjetio je i analizirao šest memorijalnih kompleksa od Vukovara do Trsta. Ovo je posljednji tekst u tom serijalu.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, njemačka vojska brzo uspostavlja kontrolu nad prostorom sjevernog Jadrana. Odmah po uspostavljanju svoje vlasti, Njemačka je i na ovom području počela s formiranjem logora za Jevreje, Rome, Slavene, političke protivnike i različite druge kategorije ljudi.

Za lokaciju logora nacisti su izabrali bivšu fabriku za preradu riže u Trstu – Risiera di San Sabba. Ovaj veliki industrijski kompleks prvo je još ranijih godina kao kasarnu preuzela talijanska vojska. Nalazio se odmah pokraj Trsta, u blizini komunikacija, postojali su natkriveni objekti, a kompleks je bio ograđen zidom od crvene cigle. Upravo su to bili razlozi zbog kojih je SS odredio Risieru di San Sabba kao mjesto za novi sabirni, transportni i logor smrti. Logor je službeno bio označen kao policijski pritvorski centar.

Nakon formiranja logora krajem 1943. godine, SS je postojeću garažu pretvorio u mjesto za smaknuća zatvorenika, a već postojeće industrijske peći u krematorijume u kojima su spaljivana tijela pogubljenih logoraša. Krematorij je radio 13 mjeseci, od septembra 1943. godine do kraja rata 1945. godine, čime je Risiera di San Sabba postala jedan od zadnjih oslobođenih logora. Logor je bio organiziran kao logor smrti za protivnike nacističkog režima i kao tranzitni logor za Jevreje koji su iz Risiere di San Sabba otpremani najčešće u Auschwitz.

Unutar postojećih industrijskih objekata Risiere podignute su ćelije koje su na taj način postale zatvor u zatvoru. Radilo se o malim ćelijama bez svjetla i zraka, a mali prozor se otvarao samo kada se zatvorenima dostavljala oskudna hrana. U drugim objektima podignute su različite radionice u kojima su logoraši izrađivali predmete ili razvrstavali robe koje su nacisti oduzimali od novopristiglih zatvorenika i ostalog stanovništva.

Ubijanje zatvorenika vršilo se najčešće noću, u garaži, tako što bi nacisti davili zatvorenike ispušnim plinovima motora. Kako bi prikrili smaknuća, nacisti su za vrijeme smaknuća puštali glasnu muziku i poticali pse da laju. Nakon ubojstava, tijela bi odmah bila odvlačena do krematorija gdje su bila spaljivana. Pepeo su nacisti prosipali u more. Osim ispušnim plinovima, SS i ukrajinski vojnici koji su bili zaduženi za čuvanje logora, ubijali su zatvorenike vješanjem, strijeljanjem i premlaćivanjem. Dio zatvorenika umro je od neljudskih uslova života u logoru, usljed gladi, žeđi i bolesti.

O tome što se dešava u Risieri jugoslovenski partizani su imali neke informacije putem svojih doušnika. Zatvorenici i lokalno stanovništvo su također bili svjesni da je Risiera di San Sabba logor smrti. Nisu čuli pogubljenja, ali su mogli osjetiti smrad krematorija, spaljenih tijela i spaljene ljudske kose. Nakon rata dio zatvorenika i mještana se prisjećao upravo tog smrada koji je izazivao očaj, jezu i suze. Jedna od logorašica se prisjetila kako je za dvije noći u tami izbrojala više od 150 ubijenih. Treću noć od šoka više nije brojala. Većina ubijenih bili su slovenski, hrvatski i talijanski partizani.

Točan broj žrtava danas nije poznat jer su nacisti uništili arhivu nakon povlačenja iz Trsta. Poimeničan popis žrtava iznosi 349 potvrđenih imena, ali se pretpostavlja da je stvarni broj žrtava između 2.000 i 5.000 ljudi. Logor su oslobodili jugoslovenski partizani kada su 1945. godine ušli u Trst. Prilikom povlačenja nacisti su uništili i krematorije.

Logor Risiera di San Sabba nije imao drvene stražarske tornjeve, bodljikavu žicu, gasne komore, uniforme za logoraše i namjenski izgrađene krematorije. Međutim, zbog toga nije bio manje užasan. Nacisti su iskoristili već postojeću arhitekturu i preuredili je u „tvornicu smrti“. Nakon rata logor je kratko bio izbjeglički kamp za Talijane izbjegle iz Jugoslavije, a nakon toga je prostor zapušten te su ga koristili različiti ljudi kao prinudni smještaj.

Risiera di San Saba prvo je 1965. godine proglašena nacionalnim spomenikom, a današnji oblik je dobila 1975. godine reinterpretacijom prostora od strane talijanskog arhitekte Romana Boicoa. Njegova intervencija u prostor jedan je od najkontroverznijih memorijala koji obilježavaju nacističke logore. Naime, Boico je gotovo potpuno izmijenio prostor ovog logora smrti koji je nakon rata bio gotovo potpuno sačuvan.

Kompleks Risiera di San Sabba se širenjem grada našao u sklopu Trsta te je gradu trebao prostor. O tome da li je moralno opravdano imati parking, tržni centar, poslovnu zonu i stambene zgrade na prostoru bivšeg logora moglo bi se mnogo toga reći. S jedne strane, grad ne može biti rob prošlosti i imati ogroman industrijski memorijalni kompleks usred gradskih zona. S druge strane, i zbog žrtava i zbog budućih generacija, sjećanje na logor smrti je moralo biti sačuvano. Loše bi bilo imati i stanove i poslovne zgrade koje nadvisuju logor i gledaju u njega iz udobnih kancelarija i dnevnih soba, ali i srušiti logor kako bi se na tom istom mjestu podizale te iste udobne kancelarije i dnevne sobe. Ono što je Romano Boico uradio bilo je kompromisno rješenje, reinterpretacija prostora i izgradnja memorijala kako bi se oslobodio prostor, ali i sačuvala uspomena na logor.

Boico je u sklopu svoje umjetničke intervencije srušio 3/4 bivšeg logora. Rušenje je izvršeno u sklopu reinterpretacije prostora i izgradnje memorijala. Nekada zatvoreno unutrašnje dvorište logora ovim rušenjem postalo je otvoreno. Kako bi prikazao strahotu logora i predočio osjećaj beznađa i bezizlaznosti koji je postojao kod zatvorenika, Boico je dvorište ponovno zatvorio, ali ovoga puta betonskim zidom od 11 metara koji potpuno zaklanja pogled iz logora na vanjski svijet i iz vanjskog svijeta u logor.

Time je kompromisno riješen problem nadvisivanja logora novim građevinama. Na sličan način je i bivša garaža kao mjesto smaknuća ograđena betonskim zidom i zatvorena od pogleda. Danas se do ovih odaja može doći kroz originalni prolaz iz glavnog dvorišta, ali je prostor garaže ograđen betonskim zidom od 11 metara. Istim zidom ograđen je ulaz u logor.

Shvativši kako je rekonstrukcija originalnih peći za spaljivanje tijela nemoguća, Boico je na mjestu bivšeg krematorija postavio simboličku umjetničku instalaciju. Tlo centralnog dvorišta je popločao betonskim pločama, a na mjestu krematorija tlo je pokrio metalnim pločama koje simboliziraju spaljivanje tijela, smrt i patnju. Na mjestu bivšeg dimnjaka krematorija, postavio je skulpturu u obliku dimnjaka. Uz betonski zid koji simbolizira bezizlaznost, ovaj spomenik simbolizira jedini izlaz iz logora – kroz dimnjak krematorija.

(Reinterpretacija prostora unutrašnjeg dvorišta sa spomenikom na mjestu dimnjaka)


Umjetničkom reinterpretacijom Romana Boicoa bivši logor smrti Risiera di San Sabba potpuno je deformiran i pretvoren u simbolički prikaz logora, umjetničku instalaciju. Originalni dijelovi logora od crvene cigle uklopljeni su u sive betonske zidove od 11 metara koji simboliziraju beznađe logoraša i metalne ploče koje simboliziraju krematorije. Mjesta ubijanja i spaljivanja tijela ubijenih označena su skulpturama.

Ovakvo rješenje od samih početaka bilo je kontroverzno, pogotovo iz razloga što reinterpretacija nije bila potrebna budući da je originalna arhitektura logora bila sačuvana. Prilikom rekonstrukcije uništen je malter na zidovima u koji su logoraši upisivali svoje poruke. Na vlastitu inicijativu tršćanski kolekcionar Diego de Henriquez je ove natpise precrtao. Nije ih mogao prepisati budući da nije znao naš jezik te su zbog toga mnoge precrtane riječi deformirane i nerazumljive.

Dio originalnih logorskih zgrada je sačuvan, pogotovo vanjski zidovi. Sačuvano je 17 malih ćelija u kojima su zatvorenici čekali smaknuća ili deportacije u druge logore. Bivša logorska radionica danas je sačuvana izvana, ali su iznutra uklonjeni podovi tako da je čitav prostor sada jedinstven, bez katova. Ova prostorija je zbog izgleda drvene konstrukcije dobila naziv „dvorana križeva“.

U jednoj od logorskih zgrada 2016. godine otvoren je multimedijalni muzej, sa natpisima na talijanskom, slovenskom i engleskom. Postavka ovog muzeja je dobra jer nepristrano govori o logoru, zatočenicima, žrtvama i zločincima te posebno ukazuje na problematiku međunacionalnih odnosa. Iz postavke se jasno može shvatiti kako su nacisti imali namjeru istrijebiti Jevreje i svo ostalo stanovništvo koje im se odupiralo. Jasno je prikazano kako Risiera di San Sabba nije imala uobičajen izgled nacističkog logora smrti, ali je namjera istrebljenja bila neupitna. Postavka dobro balansira između potrebe da se govori o žrtvama i potrebe da se više kaže o nacionalnim odnosima, karakteru zločina i identitetu žrtava.

(Cvijet i ćelije logora Risiera di San Sabba)


Šest tragedija i šest memorijala


Na kraju serijala o mjestima stradanja i memorijalima, možemo ih ukratko usporediti i vidjeti na koji način se različite tragedije danas reinterpretiraju i na koji način ih memorijali obilježavaju.

Dio memorijala koje smo posjetili imao je poruku sjećanja na žrtve, dok je dio odašiljao i političke poruke. Neki memorijali nastojali su prikazati prošlu stvarnost putem simbola, neki eksplicitno, a neki nikako, fokusirajući se na druge poruke. U kulturu sjećanja uplele su se i politika i umjetnost, a prostori stradanja danas su pretvoreni u simbole tih stradanja.

Danas je jedino memorijal u selu Lipa originalan, sa srušenim objektima sačuvanim onako kakvi su i bili nakon rušenja, uz tek manje intervencije usljed daljeg propadanja kroz godine koje su uslijedile. Ovaj memorijal je najeksplicitniji u svojoj postavci koja prikazuje dolazak vojske u selo i razaranje. Putem umjetničke instalacije može se iskusiti osjećaj dolaska njemačke vojske u Lipu.

Memorijal u Ovčari eksplicitno prikazuje različite elemente ove tragedije, ali ih više koristi kao simbole. Imena koja nestaju, fotografije, svjetla, zaglavljena vrata, slama i meci su tu da nas podsjete, a ne da nam direktno pokažu kako je izgledao posljednji dan života zatočenih. Risiera di San Sabba danas je kombinacija simbola i eksplicitnosti. Dok je dio logorskih zgrada sačuvan, dio je usljed reinterpretacije prostora zamijenjen drugim elementima - betonskim zidom i metalnim pločama.

S druge strane, Jasenovac i Kampor su kao memorijali potpuno simbolični i potpuno reinterpretacije prostora jer originalni logori nisu ni sačuvani ni rekonstruirani. Betonski cvijet Jasenovca i spomen groblje Kampor samo simboliziraju stradanje, ali ga ne pokazuju. U Jasenovcu je eksplicitno prikazivanje stradanja postavljeno u sklopu muzejske postavke, dok danas Kampor nema takvu postavku.

Memorijal fojbe u Bazovici najproblematičniji je od posjećenih memorijalnih kompleksa jer je potpuno zanemario žrtve i njihovo stradanje. Uopće ne govori o žrtvama već o općem konktekstu. Ovaj memorijal ipak simbolično prikazuje stradanje putem spomenika s lampom spuštenom u fojbu. Osim toga, mjesto stradanja, fojba, je sačuvano i zaštićeno.

Memorijal iz Bazovice nije jedini koji je fokusiran na političku poruku, a ne na žrtve. Takvi su i Ovčara i Kampor. Dok Ovčara nameće žrtvama nepostojeći identitet, proglašavajući ih sve Hrvatima i katolicima što svi stradali nisu bili, Kampor govori o ideologijama i njihovim simbolima više nego o žrtvama. Osim toga, Kampor danas potpuno ignorira tragični element svoje izgradnje, korištenje radne snage zatvorenika Golog otoka koji su pod prisilom gradili memorijalni kompleks bivšeg logora. Kampor je jedini višeslojni memorijal, koji je bio mjesto patnje i nakon zatvaranja izvornog logora.

Dok Ovčara, Kampor i memorijal u Bazovici odašilju i političke poruke, Jasenovac, Lipa i Risiera di San Sabba više govore o žrtvama i stradanju, bez pretenzije da se bave politikama i ideologijama. Fokus stavljaju na žrtve i karakter zločina, a ne na političke poruke koje proizlaze iz ovih stradanja.

Ono što je zajedničko za četiri od šest memorijala jeste što imena žrtava nikada neće biti potpuno rasvijetljena. Usljed uništavanja ili nepostojanja arhivske građe, protoka godina i jednostavno nemogućnosti dolaska do informacija, imena svih stradalih u Jasenovcu, Kamporu, fojbama i Risieri di San Sabba nikada neće biti poznata. Samo u Ovčari i Lipi znamo imena svih žrtava ovih zločina.

Pet memorijala je rezultat rada arhitekata i umjetnika, a memorijal u Lipi je rezultat narodne umjetnosti i rada mještana te zbog toga vjerojatno i ima najneobičniji spomenik koji objedinjuje križ i petokraku. Danas je Kampor jedini od šest posjećenih memorijala koji nema muzejsku postavku koja bi rekla više o samom stradanju.

Po osobnom iskustvu i mišljenju, memorijal u Lipi najbolje je ispunio svoju svrhu i pokazao stradanje nevinih žrtava. Kao umjetnička instalacije, kvalitetan je i memorijal u Ovčari, koji međutim pogrešno prikazuje prošlost. Najjači simbol bez imalo sumnje jeste betonski cvijet Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu, a najspornija intervencija u prostoru jeste ona Romana Boica u Risieri di San Sabba. Najlošiju poruku odašilje memorijal uz fojbu u Bazovici koji je potpuno preskočio žrtve i njihovo stradanje.

Iako se u svih šest memorijala spomenici i postavke razlikuju, iako su zločini činjeni od ljudi različitih nacija, različitih vjera i različitih ideologija, koliko god bili uspješni ili neuspješni u prikazu stradanja i odavanju počasti, nešto je ipak zajedničko svim ovim memorijalima: obilježavaju mjesta na kojima su stradali i nevini ljudi. Upravo zato ih prije svega moramo tako i promatrati, kao mjesta stradanja nevinih, a ne kao umjetničke instalacije ili političke teme. Ne smijemo sebi dopustiti da gledajući memorijal, kakav god on bio, zaboravimo na žrtve i njihovo stradanje.

Dino Šakanović, Prometej.ba