(Ulaz u memorijal logora smrti Risiera di San Sabba u Trstu)

Povjesničar Dino Šakanović posjetio je i analizirao šest memorijalnih kompleksa od Vukovara do Trsta. Sljedećih osam utoraka slijede tekstovi o ovim memorijalima, kulturi sjećanja i porukama koje spomenici šalju.

Razlika između prošle stvarnosti, dakle onoga što se stvarno dogodilo nekada u prošlosti i percepcije te prošle stvarnosti, dakle načina na koji mi doživljavamo tu prošlu stvarnost, postoji gotovo uvijek i gotovo svuda. Upravo ta razlika izvor je mnogih prijepora, sporova, zloupotreba i drugih mahinacija.

Iskrivljivanje sjećanja nije uvijek namjerno niti pod utjecajem neke skrivene namjere. Ljudski um nije baza podataka. Sjećanja se s godinama mijenjaju i po pravilu nisu pouzdana. Materijalni ostaci iza nekog događaja, iako nisu toliko promjenjivi, podložni su različitim interpretacijama onoga tko ih promatra. Svaki istraživač unosi dio sebe u interpretaciju prošlosti koju konstruira. Dvije osobe različito će doživjeti i shvatiti isti događaj, bez obzira što se slažu oko samih činjenica.

Pitanje sjećanja nije samo pitanje ličnog odnosa prema prošlosti i vlastitih uspomena. Osim individualnog sjećanja, postoji i fenomen poznat kao kolektivna memorija – sjećanje cijelog društva, a interakcije sa prošlošću koje pojedinac ili društvo imaju tvore kulturu sjećanja jedne zajednice. Kultura sjećanja veoma je teška oblast za proučavanje jer zahtijeva suradnju mnoštva različitih disciplina: historije, sociologije, umjetnosti, psihologije...

Kulturi sjećanja može se pristupiti sa znanstvene strane, iako su teorijski radovi na ovu temu jako rijetki iz već ranije navedenih razloga. Ono što predstavlja problem za društvo jeste politički pristup kulturi sjećanja. Tada kultura sjećanja postaje bojno polje za ideologije, prava i interese. I to nas kao društvo odaljava od žrtve.

Spomenici su ono direktno mjesto u kome se kultura sjećanja preslikava u fizičku formu. Prilikom izgradnje svakog memorijala, neko mora odlučiti kakav će taj memorijal biti, što će na njemu pisati i kakvu će poruku pokušati poslati. Upravo se na pitanjima memorijala može pratiti kultura sjećanja jednog društva. Memorijali su materijalizirano sjećanje, onakvo kakvo oni koji grade memorijal žele da to sjećanje bude.

Sjećanje koje nudi memorijal uvijek se razlikuje od onoga što se stvarno dogodilo. I to je neizbježno. Svaki memorijal mora nekako interpretirati ono što se dogodilo jer je nemoguće direktno ponoviti i prikazati prošlost. Pitanje je samo kakva će biti ta interpretacija. Spomenici, ploče, natpisi i čitavi memorijalni kompleksi mogu na različite načine pričati o prošlosti.

Problem nastaje kada memorijali prikazuju prošlost koja nikada nije ni postojala onakvom kakvom je prikazuju. Takvim intervencijama podložno je skoro sve u memorijalu, od broja žrtava, njihovog identiteta, zatim identiteta zločinaca pa sve do karaktera zločina. Pod utjecajem prilika u trenutku gradnje memorijala, oni mogu odašiljati ne samo poruke sjećanja na žrtve, već različite političke i ideološke poruke. Takvih primjera je mnogo. Često želja da se kaže nešto drugo dovodi do toga da memorijal ne govori toliko o žrtvama koliko šalje političke poruke. I to je ozbiljan problem. Stradanje se zaboravlja i zloupotrebljava u druge svrhe. Žrtve prestaju biti žrtve i postaju alat za neke druge poruke.

Još jedan problem svakog memorijala jeste umjetnički pristup sjećanju: kako prikazati posjetiteljima memorijala ono što se dogodilo i kako odaslati željenu poruku. Svaki memorijal je i umjetnička instalacija. I na ovom polju mogu nastati mnogi problemi. Memorijal može realistično prikazivati stradanja sablažnjavajući na taj način posjetitelje i udaljavajući ih od željene poruke fokusom samo na stradanje. S druge strane, umjetnička interpretacija stradanja može biti toliko simbolična da dovede do izobličenja mjesta stradanja, a fokus od stradanja i žrtava udalji prema samoj umjetničkoj instalaciji memorijala. U svakom memorijalu potrebno je naći ispravan omjer između eksplicitnog i simboličnog jer ni jedna ni druga krajnost neće odati poštovanje patnji nevino stradalih.

Ovih nekoliko pasusa samo je kratak uvod u serijal od šest tekstova o mjestima stradanja, memorijalima i problemima tih memorijala koji slijede sljedećih tjedana. Radi se o šest memorijala na šest lokacija stradanja koje smo u toku nekoliko dana posjetili kao mješovita grupa iz BiH, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Italije:

1. Masakr na Ovčari

2. Logor Jasenovac

3. Logor Kampor

4. Selo Lipa

5. Foiba Basovizza

6. Logor Risiera di San Sabba

Memorijali na ovim lokacijama se međusobno razlikuju i na različite načine govore o šest mjesta stradanja - tri masakra i tri logora. Govore o žrtvama iz različitih naroda (Hrvati, Srbi, Talijani, Jevreji i drugi) i zločincima koji su pripadali različitim narodima (Srbi, Hrvati, Talijani, Nijemci i drugi) te različitim ideologijama (nacionalisti, nacisti, fašisti, komunisti). Ono što je zajedničko ovim memorijalima jeste pokušaj davanja odgovora na pitanje kako obilježiti mjesto stradanja.

Fokus tekstova neće biti toliko na samom zločinu, iako će biti dati osnovni podaci koji oslikavaju stradanje, motive i njegove razmjere. Ono što će tekstovi pokušati reći jeste o kakvih se to šest memorijala radi, kakve poruke odašilju, što je u svakom od tih memorijala dobro predstavljeno, a što predstavlja problem. Svaka riječ koja opisuje stradanje, žrtve, zločince i karaktere zločina pažljivo je izabrana, kako bi se izbjeglo otvaranje političkih pitanja koja definitivno nisu cilj ovog serijala.

Ako se u narednim tjednima susretnete s nekim pojmom s kojim se ne slažete, uzmite u obzir da je korišten ne zato da bi se nešto prejudiciralo, već kao neophodan i možda nespretno izabran izraz za opis nekih događaja. Jedini i isključivi cilj serijala jeste reći nešto više o šest mjesta stradanja i šest memorijalnih kompleksa, bez želje da se detaljno upušta u analize i karakteristike događaja i namjera koje su dovele do tih stradanja. Od takvih kvalifikacija se ne bježi i najčešće nisu sporne, ali one nisu tema ovih tekstova.

Autor teksta i fotografija: Dino Šakanović, Prometej.ba