SRETNO! Bosna je i rudarska!

Od kako je svijeta i vijeka, Bosnom odjekuje rudarska krampa, silazi se u mrak i vadi dragocjena ruda. Još je pračovjek „rudario“ po Bosni, skupljao metal s površine. Iliri, iako ne vješti rudari, znali su za tu djelatnost. Organizirani Rimljani do neslućenih razmjera razvijaju rudarstvo naših krajeva. U Argentariji, današnjoj Srebrenici, carski su rudnici. Kvaliteta je tolika da se ruda vozi u carske kovnice. Bosanskim srebrom kuje se rimski novac. Car Septimije Sever osobno dolazi u posjet Argentariji. I nakon propasti Rimske države, doseljeni narodi pokušavaju održati rudarstvo. Ostrogoti se trude dostići staru rimsku proizvodnju. Česta smjenjivanja vladara i etnički nestanak učenog grčko-rimskog rudarskog osoblja unazađuje rudnike današnje Bosne. U vremenu srednjeg vijeka rudarstvo Bosne u novom je uzletu. Dolaze Sasi, njemački rudarski stručnjaci. Stara Argentarija se ponovno uzdiže nošena uzletom proizvodnje. Koliko je rudarstvo značilo govori i naziv franjevačke provincije - Bosna SREBRENA. Pokraj Srebrenice i danas postoji selo Sasi, naziv gotovo sigurno vezan za njemačke rudare. Grad Olovo ime dobiva po svojoj rudi. Visoko, Fojnica i Kreševo vade zlato za bosanske kraljeve. Karavane od po 100 konja nose bosansku rudu u Dubrovnik koji je izvozi širom Mediterana. Bosna živi od metalurgije i rudarstva. Bosansko zlato čuvene je kvalitete. Osmanlije nevješte u rudarskoj proizvodnji rudnike prepuštaju zakupcima, dubrovčanima mahom, a zadržavaju stare saske rudarske zakone. Bosansko rudarstvo stoljećima je ispred osmanskog. Vremenom unazađeno kao i samo Osmansko Carstvo, rudarstvo Bosne doživljava novi uzlet u vremenu austro-ugarske uprave. Počinje masovno kopanje uglja, prvog „crnog zlata“, pogonskog goriva industrijalizacije. Željeznica, ti „čelični konji“, simbol novog vremena, huktali su i Bosnom na rudarskom radu i muci.

Parnjača RMU Banovići koja i danas prevozi ugalj do Termoelektrane Tuzla

Stoljeća su prolazila, ali rudar je uvijek ostao isti. Bilo domaći ljudi bilo stranci, svi oni su u bosansku zemlju i stijenu silazili po „kruh sa 7 kora“. Težak, prašnjav, smrtonosan posao, u mraku, vlazi, za grumenje od koga se gradi i na koje radi naša civilizacija. Nema tih ljudi koji su zaslužili više poštovanja od rudara. Uvijek na pravoj strani povijesti, rudar radi i trpi. Najrjeđi su štrajkovi rudara. Ali kad je previše, previše je! Ako rudari ustanu, onda to nije štrajk već revolucija. Koliko se vlada Kraljevine SHS bojala bosanskih rudara govori prijetnja: „Ima vlada dovoljno mitraljeza“ upućena rudarskom sindikatu. Neka i ima! Husinski rudari u vlastitu sirotinju primaju svoje komorate Slovence da ih ne deportiraju. Puškom ih brane. Iako je Husinska buna ugušena, vječna slava ostaje.

Spomenik rudarima u Tuzli

I protiv fašizma prvi ustaje rudar! „Konjuh stenje, ruši se kamenje. Mrtvoga drugara, husinjskog rudara, sahranjuje četa partizana.“ I ponovno, kada se trebalo dizati iz pepela, prvi je zapeo rudar. Dušom i srcem Alija Sirotanović obara svjetski rekord i KRAMPOM za jedan dan iskopava 152 TONE uglja. Sirotanović dobiva nagradu AVNOJ-a, tijela koje je stvorilo državu. Prima skoro sve diplome, plakete i nagrade koje postoje u zemlji, ali odbija uzeti stan, kuću, auto, bilo šta riječima: „Ako ja ovdje dajem, a tamo uzimam, nema svrhe.“ Jedan jedini zahtjev Alije Sirotanovića, jedino što je tražio da mu društvo da bilo je da se osigura autobus za rudare RMU Breza kako ne bi pješačili do jame. Nema tog vremena u kome je rudar uzeo više nego što je dao.

Alija Sirotanović u jami i godinama kasnije pokraj svoje biste

I u socijalizmu, „raju radništva“, za koje se borio i koje je gradio, rudar i dalje radi krvavo, a živi teško. Istina, plaće su veće, jame modernije, ali kruh i dalje ima 7 kora. Njegova djeca su mu smisao, komorati braća. Nitko rudara bolje ne razumije od drugog rudara. Njihove životne priče prepune su potresnih scena, tuge, ali i iskrene ljudske sreće.

Husinski rudar Pavo Mrkić s djecom, 1959. godine

Nebrojene su tragične rudarske nesreće. Ona najveća dogodila se 26. augusta 1990. godine u rudarskom gradu Tuzli. Poginula je cijela smjena rudnika Dobrnja-Mramor, 180 rudara. Rudari su dali svoju žrtvu i u ratu 90-ih. Uz muškarce, u rudniku Breza danas s njima radi i 7 hrabrih žena. Nadljudskim naporima u jeku zime 2012. ručno su odlamali ugalj na trakama i uspjeli osigurati isporuke TE Tuzla kako zemlja ne bi ostala u mraku. Godinu dana ranije, isti ti rudari u RMU Kreka oborili su sve rekorde, premašili kvote i iskopali 2 milijuna tona uglja za 10 mjeseci. Dok su rudnici propadali i bili potkradani rudari su srcem i dušom radili, pošteno zaradili svaku marku svoje plaće i debelo zaslužili daleko više nego što imaju.

Komemoracija poginulim rudarima 1990. godine

Rudari nisu samo rudari, oni su simbolu humanog i dobrog čovjeka. Svojim radom ispisali su stranice povijesti ove zemlje i više nego itko zaslužili da je zovu svojom. Radeći posao teži od svih drugih, uvijek jedni uz druge i kad je najteže. U nesreći, nema smjene i radnog vremena. Rudari silaze! Misle prvo na zatrpane komorate, a tek onda na sebe. Nema rudarske udovice i siročadi koji su ostali nezbrinuti. Rudnik plaća liječenje, sprovod, gradi kuće i školuje djecu. Rudari svoje kolege nikad neće zaboraviti, a njihovu obitelj ostaviti. Oni ovu zemlju nikad nisu iznevjerili. Uvijek su tu kad je najteže. Zbog svega, zaslužili su svo naše poštovanje. Opća solidarnost s rudarima u nesrećama, zajednička sreća u njihovim uspjesima, najmanje je kako im se možemo odužiti. Oni nikad nisu iznevjerili nas, nećemo ni mi njih, posebno u trenucima tragedije kao što je Raspotočje. Braćo, prijatelji, drugovi rudari, uz vas smo.

SRETNO!

„Pogledajte ovo brdo nad kojim se ševa vije.

U srcu tog brda tvrdog, rudarevo srce bije.

U rudarskom oknu struji. Sjaj i šake mrak razgrću.

U rudarskom oknu bruji, kompresor i lampe dršću.

Rudar je najbolji drugar na svijetu. On ne sije pšenicu.

Rudar buši ovu planetu ko' neku zrelu lubenicu.“

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba, 6. 9. 2014.