Autor: Danijel Rajić

Izbacivanjem Jugoslavije iz Informbiroa dolazi do jačanja UDBE (Uprava državne bezbjednosti). UDBA je nastala 1946. preustrojem OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda), a OZNA je ostala dobro poznata u narodu zbog agresivne politike i metoda ispitivanja osumnjičenika, a posebno je zanimljiva i danas poznata izreka: „OZNA sve dozna.“ Isticanjem bilo kakvih obilježja SSSR-a dovodilo je do sumnje u brojne ljude, a organi UDBE su pored primjene nasilja, često falsificirali dokaze i namještali optužbe nevinim ljudima. Represija koju je UDBA provodila podrazumijevala je dva oblika odgovornosti: administrativnu i sudsku. Administrativna kazna ogledala se u najstrožoj izolaciji, nitko nije smio znati, osim policijskih organa, gdje se nalaze kažnjenici pa čak ni najbliža obitelj i rodbina. Sudska kazna bila je redovna kazna koja se primjenjivala u svim državama.

Na Goli otok se stizalo iz Rijeke na brodovima prepunim kažnjenika, koji nisu znali mjesto zatvora, niti gdje i kojim pravcem brod plovi

Administrativna kazna se izdržavala na Golom otoku, Svetom Grguru, Ugljanu i drugim otocima i zatvorima. Po zlu je najviše zapamćen Goli otok, jer je nečovječna suština jugoslavenskog režima ovdje najviše ostala zapamćena kao najstravičnija. Na Goli otok se stizalo iz Rijeke na brodovima prepunim kažnjenika, koji nisu znali mjesto zatvora, niti gdje i kojim pravcem brod plovi. Dolaskom na Goli otok slijedilo je batinanje od strane sobnih starješina, zatim probijanje kroz špalir, poslije se odlazilo u malu žicu (karantena), zatim u veliku žicu (logor). Najteži kažnjenici su radili na radilištu „Manastir“, a žene su bile u posebnom logoru, a najteži rad je čekao dvomotorce (kažnjenici koji su vraćeni na Goli otok po novoj kazni). Do 1954. nije bilo posjeta ili slanja paketa, od ljudi se tražilo priznanje da su neprijatelji i sovjetski agenti, tek oni koji su se popravili ili revidirali svoj stav su odlazili u radne brigade radeći na objektima petoljetke. Godine1951. na Plenumu se osuđuju nezakonitost i nasilje na Golom otoku, ali su tek 1954. kazne usklađene sa zakonskim aktima. Po nekim izvorima na Golom otoku i ostalim otocima umrlo je 400 ljudi. Zatvor na Golom otoku je prestao s radom 1988, a 1989. je potpuno napušten i danas je dijelom u ruševinama.

Nakon Rezolucije je poveden ekonomski rat protiv Jugoslavije od strane informbiroovskih zemalja. Trgovinska razmjena sa SSSR-om i socijalističkim zemljama 1949. je smanjena za trećinu, sporazumi su jednostrano raskidani. Ekonomska blokada je dovela Jugoslaviju u izuzetno težak položaj, a pritom se zemlja još oporavljala od ratnih razaranja. Između Jugoslavije i socijalističkih susjeda zavladalo je gotovo ratno stanje, granice prema Jugoslaviji su bile ograđene žicom i okružene stražarskim kulama, a u najosjetljivijim mjestima bile su postavljene i nagazne mine. Susjedne zemlje su u graničnim područjima gradile operativne aerodrome, koncentrirale trupe, izvodile vojne vježbe, čest je i slučaj ubacivanja propagandnog materijala u Jugoslaviju. Od 1948. do 1953. ranjeno je i ubijeno oko 100 građana FNRJ i pripadnika JA. Nuđen je i azil jugoslavenskim građanima koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa, a koji su ili pobjegli preko granice ili napustili diplomatska predstavništva. Posebnom su pritisku bile izložene jugoslavenske nacionalne manjine u socijalističkim zemljama Najteža neizvjesnost je nastupila polovicom augusta 1949, kad je jugoslavenskoj vladi dostavljena nota vlade SSSR-a u kojoj se traži puštanje sovjetskih državljana i traži se kažnjavanje organa koji su odgovorni za njihovo hapšenje. Izbjegavajući daljnje zaoštravanje odnosa, vlada FNRJ je izrazila spremnost da izruči SSSR-u tražene građane i ponovila da sporna pitanja treba rješavati na sporazuman način.

Druga Rezolucija Informbiroa je donesena novembra 1949. u Budimpešti i predstavljala je daljnju eskalaciju napada na Jugoslaviju. Ovo je bilo treće, a ujedno i posljednje zasjedanje Informbiroa. Jugoslavija je optužena da vodi prevratničku politiku prema SSSR-u i da je sredstvo politike imperijalističkih krugova. Prekinut je i sporazum o uzajamnoj pomoći između SSSR-a i Jugoslavije, a kasnije i ostalih socijalističkih zemalja i Jugoslavije. Staljin je planirao vojni napad na Jugoslaviju, ali je bio oprezan jer je Jugoslavija imala izlaz na Jadransko more, te nije znao kako bi Zapad reagirao na tu opciju. Napad je pripreman od ljeta 1950, a uloge napadača su dodijeljene Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj. Cilj napada bio je rušenje Tita. Jugoslavensko društvo se uvelike pripremalo za eventualni napad, pojačan je rad tvornica i vojne industrije. Napad na Jugoslaviju je bio planiran u jesen 1950, ali ulaskom SAD-a u rat na Korejskom poluotoku, Staljinu je bilo jasno kako će Zapad reagirati i na rat u Jugoslaviji. Rat protiv Tita, ne oružani, Staljin je vodio do svoje smrti koristeći se propagandnim, psihološkim, diplomatskim i ekonomskim sredstvima. Poznata je Staljinova izjava koju je uputio Hruščovu: „Pomaknut ću malim prstom i više neće biti Tita.“

Nakon prve Rezolucije Informbiroa Jugoslavija je ostala sama između Istoka i Zapada. Odnosi sa Zapadom su bili zaoštreni. U Grčkoj je buktao građanski rat za koji je Zapad optuživao Jugoslaviju, Vatikan je razvijao antijugoslavensku propagandu u svijetu pozivajući se na mučeništvo katolika u FNRJ. U to vrijeme je aktualno i pitanje podjele Trsta, pa su SAD, Velika Britanija i Francuska donijele Tripartitnu deklaraciju u kojoj su Trst i njegova okolica pripali Italiji.

Nakon Rezolucije, SAD su formirale svoju politiku čekanja. Cilj je bio održati Tita na vlasti, ali je ova politika čuvana u tajnosti, jer se Kongres suprotstavljao pružanju pomoći socijalističkim zemljama. Britanski ambasador Charles Pick je pisao u svom godišnjem izvještaju da 1948. nije obična godina, već je prekretnica ne samo u povijesti Jugoslavije, nego i u povijesti socijalističkog pokreta u svijetu. Jugoslavija je poduzimala mjere za popravljanje odnosa sa Zapadom, pri tome nije bila spremna za ustupke koji bi doveli u pitanje socijalističko uređenje i neovisnost.

Zapad je uvjetovao obnavljanje ekonomskih veza sa FNRJ prethodnim obeštećenjem za imovinu koja je njima nacionalizirana, a ukupna visina obeštećenja je iznosila 98 milijuna američkih dolara. Već 1949. Jugoslavija uspostavlja šire veze sa Zapadom. Razmjena sa SAD-om dostiže prijeratni novi, s Velikom Britanijom je potpisan sporazum koji je predviđao razmjenu u periodu od pet godina u visini 14 milijardi dinara sa svake strane, Međunarodna banka je donirala Jugoslaviji 10 milijuna švicarskih franaka. Jugoslavenski režim je bio dužan provesti i liberalizaciju: smanjivanje dobrovoljnog rada Narodnog fronta, smanjivanje tenzija između Crkve i države, te napuštanje sustava administrativnog upravljanja privredom. Donesena je odluka o samoupravljanju. 1950. je prihvaćen prijedlog o predaji poduzeća na upravljanje radnicima. Sustav je bio zamišljen tako da se poduzeća i tvornice organiziraju kao da njima upravljaju radnici. Osnivaju se radnički savjeti i upravni odbori, a sve tvornice su obavezne odvajati novac za državne fondove. 1951. je zaključen Sporazum o vojnoj pomoći između SAD-a i FNRJ, a pomoć je uvjetovana strateškim položajem. Jugoslavija je primala i tripartitnu pomoć (od Francuske, SAD-a i Velike Britanije), a ukupna vrijednost pomoći od 1951. do 1955. je iznosila 492,9 milijuna dolara. Jugoslavensko-britanski odnosi se poboljšavaju, a vrhunac je posjeta Tita Velikoj Britaniji.

Dok se odnos sa Zapadom normalizirao, kriza se u donosu s Istokom produbljivala. Jugoslavija je izabrana zajedno s Ekvadorom i Indijom u Vijeće sigurnosti s mandatom od 1. januara 1950 do 31. decembra 1951. SSSR je demonstrativno napustio Vijeće sigurnosti nakon izbora FNRJ za nestalnog člana. Edvard Kardelj, šef jugoslavenske delegacije, se obratio pismom generalnom sekretaru UN-a 9. novembra 1951. izvještavajući da Jugoslavija namjerava tražiti uključivanje točke pod nazivom „Neprijateljski postupci SSSR-a i vlada Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Albanije, kao i vlada Čehoslovačke i Poljske protiv Jugoslavije“, a uz zahtjev je priložen i memorandum u kojemu su navedeni agresivni postupci spram Jugoslavije: potpuna ekonomska blokada, gruba propaganda, organizacija špijunskih i terorističkih akcija protiv Jugoslavije, organizacija centara za obuku tih trupa, nasilno raseljavanje pripadnika jugoslavenskih nacionalnih manjina, povrede diplomatskih komunikacija, neopravdano i jednostrano raskidanje 46 sporazuma i konvencija, velik broj graničnih incidenata i provokacija. Rezolucija je usvojena u cjelini sa 47 glasova.

Potpuna ekonomska blokada, gruba propaganda, organizacija špijunskih i terorističkih akcija protiv Jugoslavije, organizacija centara za obuku tih trupa, nasilno raseljavanje pripadnika jugoslavenskih nacionalnih manjina, povrede diplomatskih komunikacija, neopravdano i jednostrano raskidanje 46 sporazuma i konvencija, velik broj graničnih incidenata i provokacija

Pri normalizaciji odnosa sa Zapadom bilo je i problema, a najveći problem je predstavljalo pitanje Trsta. Italija je 1951. pristupila direktnim pregovorima s Beogradom, Jugoslavenski prijedlog o stvaranju kondominijuma je odbijen, kao i prijedlog etničkog balansa (prema njemu u Italiji ne bi ostalo više Jugoslavena, nego što bi Talijana u Jugoslaviji). Na konferenciji u Londonu je donesena odluka da zona „A“ pripadne Italiji (Trst i njegova okolica), a zona „B“ Jugoslaviji (područje od Kopra do Novigrada). Jugoslaviji to nije odgovaralo, te je predložila internacionalizaciju grada Trsta. Vrhunac krize se desio oktobra 1953. koncentracijom trupa s obje strane granica. Konačno je sporazum potpisan 5. oktobra 1954. u Londonu, Jugoslaviji je pripala zona „B“ i dio zone „A“, a preostali dio i sam grad Trst Italiji. Tokom 1953. potpisano je više jugoslavensko-turskih sporazuma. Februara 1953. Grčka, Jugoslavija i Turska su potpisale Ankarski sporazum. Ugovor o savezu, političkoj suradnji i uzajamnoj pomoći (Balkanski pakt), koji je potpisan na Bledu 9. augusta 1954. dotadašnju je suradnju pretvorio u savez. Sporazum je predviđao konstituiranje skupštine sastavljene od po 20 poslanika nacionalnih parlamenata, koji bi imao savjetodavnu funkciju. Kasnije je ovaj pakt zbog grčko-turskog sukoba oko Cipra, iako formalno ne raskinut, izgubio značaj. Iako je Jugoslavija surađivala sa Zapadom, odnos s Vatikanom je bio na krajnjem dnu diplomatskih odnosa dviju država. Vatikan je otvoreno podržavao antijugoslavensku propagandu, a glavni uzrok loših odnosa je bilo pitanje Alojzija Stepinca, posebno nakon što je imenovan kardinalom, a od strane jugoslavenskih pravosudnih organa je bio osuđen.

Smrću Staljina, 5. marta 1953, otvaraju se pretpostavke za sređivanje odnosa Jugoslavije sa SSSR-om i ostalim socijalističkim zemljama. Prilikom proslave godišnjice oktobarske revolucije 1953. Sovjeti su pozivali na bolje odnose s Jugoslavijom, a proslavom godišnjice osnivanja FNRJ iste godine u ambasadi FNRJ u Moskvi Hruščov, Maljenkov, Mikojan i Bulganjin su nazdravili Titu i KPJ. Smrću Staljina na vlast u SSSR-u dolazi Nikita Hruščov, te odmah priznanje da u Jugoslaviji postoji socijalizam i predlaže sređivanje odnosa sa Jugoslavijom. Od 26. maja do 3. juna 1955. u Jugoslaviji je boravila delegacija SSSR-a na čelu s Nikitom Hruščovom, te je tom prilikom izjavio: „Mi smo temeljno proučili materijale na kojima su se zasnivale optužbe i uvrede koje su u ono vrijeme bile uperene protiv rukovodilaca Jugoslavije. Činjenice govore da su ove materijale isfabrikovali neprijatelji naroda, prezreni agenti imperijalizma koji su se na prevaru uvukli u redove naše Partije.“ Također je potpisana Beogradska deklaracija o međusobnom poštovanju suvereniteta, neovisnosti, integriteta i ravnopravnosti u uzajamnim odnosima i odnosima s drugim zemljama. Dodatni poticaj napretku odnosa Jugoslavije i SSSR-a je da XX. kongres SKP (b) februara 1956. kojim je otvoren put destaljinizacije SSSR-a i ostalih zemalja istočnog bloka. Počela je rehabilitacija Staljinovih žrtava, a posmrtno su rehabilitirani i mnogi jugoslavenski komunisti koji su nestali u Staljinovim čistkama, raspušten je Informbiro aprila 1956. Razlog raspuštanja su ozbiljne greške vođene politikom Informbiroa i greške na račun Jugoslavije, one su sve pripisane šefu NKVD-a Lavrentiju Beriji, iako je nedvojbeno da je i sam Hruščov imao velikog utjecaja pri radu Informbiroa.

Prilikom Titove posjete SSSR-u od 1. do 23. juna 1956. potpisana je Moskovska izjava. Ona je posebno naglasila razliku putova u izgradnji socijalizma, a točka 3 je doslovno glasila: „Obje strane, pridržavajući se gledišta da su putevi socijalističkog razvitka u raznim zemljama i uslovima različiti, da bogatstvo formi razvitka socijalizma doprinosi njegovom jačanju, i polazeći od činjenice da je i jednoj i drugoj strani tuđa svaka tendencija za nametanje svog mišljenja u određivanju puteva i formi socijalističkog razvoja – složile si se u tome da pomenuta suradnja treba da se temelji na punoj dobrovoljnosti i ravnopravnosti, na prijateljskoj kritici i na drugarskom karakteru razmjene mišljenja o spornim pitanjima između naših partija.“

Iz svega navedenog jasno je vidljiv je razlog osnivanja Informbiroa, a to je podčinjavanje svih radničkih i komunističkih partija SSSR-u, ali to nije uspjelo u naumu podčinjavanja FNRJ i KPJ. Titovo „ne“ je ušlo u povijest kao hrabar potez i dokaz neovisnosti politike Jugoslavije naspram SSSR-a, a Jugoslaviju svrstalo izvan zemalja istočnog bloka. Tek je smrću Staljina omogućena normalizacija odnosa, što dokazuje težnje jednog čovjeka da sve drži pod vojom vlašću. Naravno da bez pomoći Zapada Jugoslavija ne bi mogla opstati, ali ni Zapad ne bi reagirao da nije imao svojih interesa. Najcrnja točka tadašnjeg doba je Goli otok na kojem je mnoštvo nevinih izgubilo živote, iako nisu svi nevini bili, ali odnos prema kažnjenicima je bio i više nego nehuman. Tito se baš prema staljinistima odnosio na najgori mogući način, staljinistički. Ali danas u našem narodu možemo čuti, nazovimo to žaljenjem za Golim otokom, a to se odnosi na današnju političku situaciju pa ljudi energično govore: „Sve ove političare treba na Goli otok!“

Tito i KPJ su dokazali da ne postoji samo jedan oblik socijalizma, te da svaka zemlja ima pravo razvijati vlastitu verziju socijalizma, a jugoslavenski socijalizam se dijelom temeljio na državnom vlasništvu, a dijelom na radničkom samoupravljanju, jugoslavenski oblik gospodarskog sustava se u nekoj varijanti može odrediti i kao polutržišno gospodarski sustav. Gradeći vlastiti oblik socijalizma Jugoslavija se opredijelila za vanblokovsku politiku, što je rezultiralo stvaranjem Pokreta nesvrstanih.

Izvori:

Branko Petranović, „Historija Jugoslavije 1918-1988; Treća knjiga: Socijalistička Jugoslavija“, 1988.

Fitzroy McLean, „Tito“, 1980.

Savo Kržavac i Ljubiša Ristović, „Od prvog do desetog kongresa SKJ 1919-1974“, 1974.