Krajem 1942. godine na staljingradskom frontu njemačke snage su izviđanjima i preko ispitivanja sovjetskih zarobljenika počele shvaćati da se nešto dešava. Borbe u Staljingradu nisu jenjavale i Nijemci su uspjeli zauzeti 90% grada. Pobjeda je bila blizu, a sovjetski otpor sveden na dva mala džepa uz Volgu. Međutim, načelnik njemačkog generalštaba, general Franz Halder smijenjen je od strane Hitlera u septembru 1942. nakon što je počeo upozoravati na ugroženost bokova i prerastegnutost linija fronta. Njemačka komanda tvrdoglavo je, gonjena Hitlerom, nastavila napadati Staljingrad. Počela je opasna bitka s vremenom.

Ovo je šesti tekst u serijalu Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića

Ako bi Wehrmacht uspio zauzeti ostatak Staljingrada, front bi se stabilizirao i bila bi ostvarena ogromna propagandna pobjeda. S druge strane, ako bi se bitka za preostalih 10% Staljingrada nastavila u nedogled, vezala bi za sebe najbolje njemačke trupe.

General Halder bio je u pravu, iako to nije izgledalo tako na papiru. Njemačke bokove štitile su rumunjske, talijanske i mađarske armije. Ove trupe teoretski su bile jake, imale dovoljno vojnika i opreme. Problem je bio u kvaliteti opreme. Zastarjelu artiljeriju ovih trupa vukli su konji, a navodni protutenkovski topovi nisu imali dovoljan kalibar da probiju oklop sovjetskih T-34 tenkova. Još gore, moral je bio jako loš zbog lošeg snabdijevanja i lošeg tretmana savezničkih trupa od strane njemačkih zapovjednika.

Dok su njemačke trupe tvrdoglavo napadale Staljingrad, Stavka je vršila pripreme za ofanzivu. Tokom Bitke za Staljingrad sovjetsko snabdijevanje se počelo popravljati kako se industrija mobilizirala i prebacivala u ratnu proizvodnju. Mjere intenzivne mobilizacije dale su dobre rezultate te su Sovjeti počeli regrutirati nove armije. Bilo je dovoljno opreme i ljudstva da se ubacuju i u Staljingrad, ali i da se s druge strane Volge spremaju nove jedinice.

Stavka je zaključila kako su njemačke trupe prerastegnute, a njihovi bokovi slabi te je počela pripremati ogromnu ofanzivu kod Staljingrada. Ofanziva je nazvana Operacija Uran. Plan je bio probiti se sjeverno i južno kroz rumunjske, mađarske i talijanske armije te opkoliti njemačku armiju u Staljingradu. Počelo je prikupljanje trupa. Za zapovjednika glavnog udara imenovan je proslavljeni maršal Georgij Žukov.

Crvena armija prikupila je više od milijun vojnika, samo 804 tenka, ali i nevjerojatnih 13.000 cijevi artiljerije. Ipak, pripreme za ofanzivu bile su daleko od savršenih. Sovjetskim trupama nedostajalo je treninga, opreme i koordinacije. Početak Operacije Uran nekoliko je puta odgađan.

Nasuprot svim problemima, na terenu su tekle pripreme i pokušaji sakrivanja ofanzive od Nijemaca. Crvena armija prestala je koristiti radio i sve poruke slala je po kuririma. Trupe su kamuflirane. Trupama je na istaknutim i vidljivim mjestima bilo naređeno da kopaju obrambene rovove kako bi zavarali Nijemce. S druge strane, Stavka je namjerno pojačala aktivnosti na moskovskom frontu i počela pomjerati tamošnje trupe kako bi uvjerili njemačku komandu da će Crvena armija zimsku ofanzivu izvesti kod Moskve.

Uz sve vojne probleme i pripreme, ogroman je bio i psihološki pritisak na zapovjednike. Žukov je osobno za 2 dana odgodio ofanzivu uvjeren kako trupe nisu spremne. Sovjetski tenkovski zapovjednik Vasilij Volski pred početak ofanzive osobno je pisao Staljinu „kao dobar komunist“ urgirajući da se ofanziva otkaže jer je od početka osuđena na propast zbog lošeg planiranja i loše opremljenosti. Volski je upozorio da sovjetske trupe umiru od ozeblina jer nemaju zimsku opremu. Ovo pismo izazvalo je uzbunu u Moskvi te je Staljin sazvao hitan sastanak zapovjedništva Crvene armije. General Vasiljevski vraćen je u Moskvu na konzultacije. Nakon debate odlučeno je da će Operacija Uran ipak biti izvedena.

Dana 19. novembra u 5 sati ujutro vrijeme je bilo maglovito te su sovjetski zapovjednici ponovo počeli razmatrati otkazivanje ofanzive. Lokalni zapovjednici odlučili su ipak početi s napadima. Trupama je poslana kodna poruka Sirena. Istog trenutka 13.000 sovjetskih topova otvorilo je vatru i zasulo cijeli front projektilima. Sovjetska artiljerija skoro isključivo je tukla po njemačkim saveznicima.

Posebno devastirajuće bile su Katjuše, raketni lanseri koji su sablasnim zvukom izazivali strah i paniku kod protivnika. Ovi genijalno osmišljeni lanseri sa 16 projektila postavljeni na obične kamione bili su tako jeftini za proizvodnju da ih je Crvena armija mogla grupirati u veće jedinice. Ovakva brojnost lansera nadomjestila je nepreciznost. Katjuše su razarale ogromne prostore izazivajući kolaps neprijateljske obrane. Njemački vojnici će ih zbog sablasnih zvukova projektila nazvati „Staljinove orgulje“.

Iako je vidljivost bila nikakva, sovjetska artiljerija ranije je dobro ucrtala sve mete te je gađanje bilo nevjerojatno uspješno. Rumunjske snage su se raspale. Komunikacije su se prekinule, depoi municije su bili uništeni, izvidnički položaji sravnjeni sa zemljom, a preživjeli vojnici su počeli bježati. Na takvu raspadnutu rumunjsku armiju udarile su sovjetske mehanizovane jedinice. Bombardiranje je izazvalo neočekivane probleme, poznate još iz Prvog svjetskog rata - razrovalo je bojišnicu te je tenkovima bilo teško napredovati. Rumunji su odbili prva dva juriša. Međutim, kako nisu imali odgovarajućih protutenkovskih topova, njihova obrana se do 12 sati slomila. Počelo je povlačenje u rasulu. Sovjeti su nastavili napredovati.

Njemački generalštab maglovito je bio svjestan što se dešava te je naređen tenkovski protunapad koji je trebao izvesti rezervni i loše opremljeni 48. tenkovski korpus. Sovjetski tenkovi su se kroz maglu navodili kompasom. Ubrzo je počela i snježna mećava koja je potpuno poremetila koordinaciju njemačkih snaga. Sovjetski tenkovi počeli su se kvariti zbog mećave. Sovjeti su ubacivali konjicu u prodore koja je sabljama sjekla sve pred sobom izranjajući iz magle. Njemačko zrakoplovstvo pružilo je slab otpor zbog lošeg vremena i nikakve koordinacije.

Do kraja 19. novembra njemačke trupe počele su se „pribirati“ i organizirati, ali je tad počeo drugi sovjetski udar s juga koji je paralizirao njemačke trupe. Ovaj sovjetski napad počeo je kaotično. Bio je planiran za 8 sati 20. novembra, ali je naređeno odgađanje zbog jake magle. Međutim, naredba nije stigla do svih jedinica na vrijeme tako da je artiljerija otvorila vatru, a neke trupe same počele jurišati na Rumunje koji su držali front na tom dijelu bojišnice. Do 22. novembra Sovjeti su se „pribrali“ i uspjeli probiti front.

Njemačke snage hitno su počele ubacivati sve moguće rezerve u proboj, ali nije bilo dovoljno. Sovjetski obruč se polako stezao iza leđa 6. armije generala Paulusa u Staljingradu. Hitler odbija dozvoliti proboj iz Staljingrada i naređuje Paulusu obranu „sa svih strana“ i uspostavljanje „tvrđave Staljingrad“. Ovakvu naredbu skrivio je najviše Herman Gering, zapovjednik njemačkog ratnog zrakoplovstva, koji je ubijedio Hitlera da će zrakoplovstvo moći snadbijevati opkoljenog Paulusa. Do 23. novembra Paulus je bio potpuno opkoljen zajedno sa 250.000 vojnika, 100 tenkova, 2.000 cijevi artiljerije i preko 10.000 kamiona. Osim toga, Sovjeti su ofanzivu izveli kroz njemačku pozadinu i uništili zalihe i depoe materijala, hrane i municije.

Luftwaffe je prema planu trebao dostavljati 750 tona snadbijevanja dnevno, od čega nije mogao dostaviti niti 20%. Sovjetsko zrakoplovstvo počelo je ometati dostavu snadbijevanja, a kako su Sovjeti napredovali aerodromi su morali biti izmješteni zapadno što je produžilo vrijeme leta i usporilo snadbijevanje. Ni sam Luftwaffe nije imao dovoljno aviona za takvu megalomansku operaciju. Njemački piloti bili su šokirani vidjevši opkoljene Paulusove vojnike koji su bili toliko slabi da nisu mogli istovarati namjernice.

Do 18. decembra njemačke trupe pripremale su deblokadu i počele su napadati sovjetske položaje inicijalno napredovavši oko 50 kilometara prema opkoljenom Paulusu. Ipak, ubrzo je ofanziva morala biti obustavljena, a sovjetski protunapadi pretvorili su ofanzivu u obrambenu akciju. Pokazala se premoć Crvene armije u ljudstvu i sredstvima. Njemačke najelitnije trupe pasivno su čekale u Staljingradu, a rezerve nisu mogle razbiti opsadu. Do 23. decembra 1942. godine propali su svi pokušaji deblokade.

Od 7. januara 1943. godine Sovjeti su oko opkoljenih njemačkih položaja postavili zvučnike koji su danonoćno pozivali na predaju. Psihološki pritisak je rastao kako je Nijemcima nestajalo hrane i municije. Ipak, otpor je bio žilav jer su njemački vojnici bili ubijeđeni da će ih Sovjeti streljati ako se predaju. Posebno su se ogorčeno branili sovjetski građani u službi Nijemaca jer nisu imali nimalo iluzija što će biti s njima ako ih zarobe žive.

Do 22. januara njemačke snage su izgubile sve aerodrome i piste u Staljingradu te je pomoć mogla biti izbacivana jedino padobranima. Paulus je zatražio dozvolu da se preda što je Hitler odbio.

Dana 30. januara 1943. godine Hitler šalje poruku Paulusu u kojoj ga promiče u feldmaršala, uz napomenu da se nikad ni jedan njemački ili pruski feldmaršal nije predao. Hitler je očekivao da će se Paulus braniti do zadnjeg čovjeka ili počiniti samoubojstvo. Paulus istog dana izjavljuje: „Neću se upucati zbog te svinje od bohemskog kaplara“. Sutradan, 31. januara sovjetske trupe stigle su do Paulusovog štaba. Njegov pobočnik ispregovarao je predaju dok je Paulus bio u drugoj sobi, nesvjestan što se događa.
Bitka za Staljingrad bila je gotova, a udarne njemačke trupe uništene. Njemačko strateško planiranje za 1942. godinu pokazalo se katastrofalnim jer njemačke snage ne da nisu ostvarile zacrtane ciljeve kao 1941. godine nego su po prvi puta bile ozbiljno uzdrmane i poražene. Crvena armija postajala je nadmoćnija, a njemačka proizvodnja više nije mogla nadomještati gubitke. Osim vojnog, poraz je bio i propagandni jer su uništene njemačke armije koje su tvrdoglavo napadale grad koji je nosio Staljinovo ime.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)