Dok se sovjetsko vodstvo trgalo izmeđa dva oprečna i krajnje sablasna ishoda: ili samostalni rat s Njemačkom ili Njemačka jako blizu Kijeva i Minska, diplomatski je pokušano mnogo toga. Prije svega, Staljin je 1939. zamijenio ministra vanjskih poslova Maksima Litvinova, koji je bio Jevrej, sa Vječeslavom Molotovim, pokušavajući otvoriti razgovore s Berlinom. U isto vrijeme napredovali su sovjetsko-britansko-francusko-poljski razgovori o zajedničkom otporu Njemačkoj. Paralelno s tim pregovorima, Sovjeti su pregovarali o ekonomskoj suradnji s Njemačkom.

Ovo je drugi tekst u serijalu Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića

U maju 1939. diplomatske linije su uzavrele. Sovjetski Savez slao je razne poruke, čas usmjerene protiv njemačke agresije, čas protiv britanske diplomacije. Dok su paralelno tekli pregovori i sa Zapadom i sa Njemačkom, sovjetsko-njemački odnosi počeli su otopljavati. Prije svega, i Hitler i Staljin su se suzdržali od ideoloških govora i pronašli su zajedničku notu u „anti-kapitalizmu“. S druge strane, pregovori sa Zapadom su zapali u ogromne probleme jer Poljska nije željela dopustiti Crvenoj armiji ulazak u Poljsku u slučaju njemačkog napada. Poljski ministar vanjskih poslova izjavio je britanskim i francuskim kolegama: „Ako Crvena armija dođe u Poljsku, nikad neće otići“, što i nije bio strah bez osnove.

Berlin je u isto vrijeme pokušavao na sve načine poručiti Moskvi kako nudi bolje uvjete od Britanije i Francuske. Sovjeti su igrali na obje karte te su počeli i paralelni sovjetsko-njemački vojni razgovori. Sve strane, maglovito svjesne što rade drugi, razgovarat će tako do 23. augusta 1939. godine kada će svijet ostati šokiran. Na kraju će zbog ranijih neugodnih iskustava sa Zapadom i pod prijetnjom udruženih snaga Njemačke i Japana, Staljin izabrati kurs suradnje sa odlučnom Njemačkom umjesto sa zapadnim zemljama s kojima se nije mogao postići dogovor o intervenciji u Poljskoj. Sam Staljin izjavit će: „Neka se buržuji međusobno poubijaju“, želeći njemačko oružje okrenuti prema Zapadu umjesto prema SSSR-u.

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika i Njemačka potpisat će sporazum o nenapadanju. Potpisan je pakt između ministara vanjskih poslova Vječeslava Molotova i Joakima Ribentropa. Ovaj pakt zauzet će sve naslovnice i zapadnih i njemačkih i sovjetskih medija te potpuno šokirati javnost, posebno na Zapadu, koja nije mogla vjerovati kako su se ideološki protivnici tako lako dogovorili.

Javno, radilo se o paktu o nenapadanju. Tajno, Njemačka i Sovjetski Savez dogovorili su podjelu istočne Europe prema kojoj će Njemačkoj pripasti zapadni dio Poljske, a SSSR-u istočni dio Poljske, dijelovi Finske, Estonija, Latvija i dijelovi Rumunjske, što je britanska diplomacija i naslutila. Obje strane su vođene vlastitim interesima dobile mnogo. Staljin je uspio anulirati teritorijalne gubitke Rusije iz Prvog svjetskog rata, pomaknuti granicu što dalje na zapad i okrenuti Njemačku od sebe prema zapadu. S druge strane, Hitler je - iako je dao Staljinu ogromne koncesije - ipak uspio dobiti veći dio Poljske i slobodne ruke za rat na zapadu.

Britanija, Francuska i Poljska našle su se potpuno same u sukobu s Njemačkom koja je dobila odriješene ruke. Zapadne delegacije zatražit će hitan sastanak sa sovjetskim vodstvom koje će ih informirati da se pregovori o savezu prekidaju, navodeći razne druge razloge. Hitler je vjerovao kako će Britanija ponovo kapitulirati i odreći se Poljske te je britanskog ambasadora u Berlinu izvijestio kako se Njemačka više neće morati boriti na dva fronta kao u Prvom svjetskom ratu. Na njegovo zaprepaštenje, sutradan će Britanija proglasiti garancije Poljskoj. Diplomatska igra bila je završena i svijet će ući u Drugi svjetski rat 1. septembra 1939. godine kada Njemačka napada Poljsku koja joj je odbila predati Danzig.

Staljin je računao na dug rat Njemačke sa Britanijom i Francuskom, što bi poštedilo SSSR rata. Za to vrijeme, SSSR bi konsolidirao novoosvojena područja i dobro se pripremio za rat s Njemačkom. S druge strane, Hitler je računao završiti rat sa Zapadom i zatim prijeći u napad na Sovjetski Savez.

Međutim, do tad, obje strane su poštovale potpisani sporazum. Njemačka je napala Poljsku 1. septembra 1939. u ranim jutarnjim satima, a Crvena armija prešla je sovjetsko-poljsku granicu 17. septembra. Ubrzo će Poljska kapitulirati, a Njemačka će želeći slobodne ruke na zapadu ispoštovati pakt i povući se iz sovjetima obećanih dijelova Poljske. Čak je održana i zajednička sovjetsko-njemačka vojna parada u Brest-Litovsku. Sovjetske trupe izmasakrirat će poljsko vojno rukovodstvo u Katinskoj šumi. Pobijeno je 22.000 ljudi.

11 dana nakon sovjetske invazije Poljske, sovjetsko-njemački pakt je modificiran. Sovjeti su Nijemcima ustupili veći dio Poljske, a Nijemci predali Sovjetima Litvaniju na milost i nemilost.

Dok se Njemačka bavila planiranjem invazije na Francusku i, u neznanju Sovjeta, okupacije Danske i Norveške, SSSR je požurio zauzeti obećane dijelove Finske. Finska granica nalazila se u samoj blizini najveće sovjetske baltičke luke i industrijskog centra Lenjingrada. Finskoj je poslan ultimatum koji ova skandinavska zemlja odbija. Sovjetski Savez objavljuje rat Finskoj 30. novembra 1939. godine. Počeo je „Zimski rat“.

Iako malobrojnija i lošije opremljena, Finska armija pružit će šokirajući otpor Sovjetima. Pod komandom maršala Karla Gustava Emila Manerhajma, Finci su uspostavili jaku crtu fortifikacija sjeverno od Lenjingrada. Koristeći se masovno skijama i gerilskim taktikama, dobro poznavajući teren, Finci su skršili sovjetski prodor i čak prešli u protunapade. Britanija, Francuska i Švedska poslali su volontere i materijalnu pomoć Finskoj. Sovjetski Savez morao je ekspresnom brzinom pojačavati finski front.

Iako je pred sovjetskom nadmoći nakon ogorčenog otpora Finska ipak kapitulirala 13. marta 1940. godine te ustupila tražene teritorije, rezultati rata bili su poražavajući. Crvena armija se osramotila i pokazala svu svoju ranjivost i nemoć čak i protiv mizerne Finske. Sovjetsko vodstvo se ponovno našlo u panici jer je bilo svjesno kako su Nijemci sada svjesni njihove slabosti. S druge strane, Njemačka je pružila svu moralnu podršku Finskoj i počela je uvlačit na svoju stranu, obećavajući pomoć i u dogledno vrijeme povratak izgubljenih teritorija.

Dok su Nijemci napadali Francusku, Sovjetski Savez ponovio je finski scenarij i uputio ultimatum Rumunjskoj 20. juna 1940. godine, koja je za razliku od Finske kapitulirala i odmah predala teritorije. Ovoga puta počela je panika u Berlinu, kod Hitlera posebno. Sovjeti su osim Basarabije kako je bilo dogovoreno sovjetsko-njemačkim paktom okupirali i Sjevernu Bukovinu. Hitler se pribojavao da će Crvena armija produžiti dalje i zauzeti Plosti s izvorima nafte i rafinerijama odakle se Njemačka snadbijevala naftom kojom je oskudijevala. Ovakav razvoj događaja, prema Hitleru, označio bi kraj njemačkog ratnog napora, što i nije daleko od istine. Međutim, Sovjeti se nisu usudili na ovakav korak vjerojatno i nesvjesni efekata.

Ono što će po tko zna koji put šokirati Moskvu bit će francuska kapitulacija 25. juna 1940. godine. Staljin je danima bjesnio proklinjući Francusku i Britaniju što su dozvolile Hitleru da ih pobijedi. Sada je SSSR protiv sebe imao skoro kompletnu njemačku silu, a bio je nespreman, što se pokazalo u Zimskom ratu. Istog ljeta SSSR je požurio okupirati Estoniju, Latviju i Litvaniju i zacementirati dogovor prije nego se Njemačka koncentrira na istočni front. U međuvremenu je kurtoazno čestitao Hitleru pobjede na zapadu i ponudio širu ekonomsku suradnju i produbljivanje odnosa.

U diplomatsku igru Hitlera i Staljina od 1940. godine uključilo se pitanje hoće li Britanija kapitulirati. Njemačko vodstvo stalno se kretalo po osovini „savez sa Sovjetima – rat sa Sovjetima“. Jednakom osovinom klizilo je i sovjetsko vodstvo. Počeli su vojni razgovori o savezu Berlina i Moskve protiv Britanije na čijem čelu se našao Winston Churchill odlučan da se nikad ne preda, čak i ako bi Njemačka zauzela Britaniju. Dok je bjesnila zračna Bitka za Britaniju, splet okolnosti pridonijet će da stvari krenu u drugom toku.

Sredinom 1940. Njemačka je pokrenula niz spornih pitanja s SSSR-om, vezano za sovjetsko prekoračenje dogovorenog pakta. Na to je SSSR sve uvjereniji da Britanija neće kapitulirati prekinuo dostavu sirovina Njemačkoj što je izazvalo ozbiljan zastoj ratne industrije. Ovaj nesporazum će biti izglađen zbog obostranog interesa.

Krajem 1940, 27. septembra, Njemačka, Italija i Japan sklapaju „Trojni pakt“ koji se SSSR-u prezentira kao ugovor protiv Sjedinjenih Američkih Država. U isto vrijeme Molotov strahuje da pakt, iako u članku 5 striktno navodi kako ne regulira odnose sa SSSR-om, ipak ima tajne protokole protiv SSSR-a.

U novembru su počeli sovjetsko-njemački ekonomski pregovori u Berlinu koji su, kao i pregovori oko sudbine Poljske, po instrukcijama šefova diplomacija polagano prerasli u vojne pregovore.

U toku pregovora njemačke i sovjetske delegacije u Berlinu o savezu, Nijemci su ubjeđivali Sovjete kako pobjeđuju zračni rat s Britanijom. Baš u to vrijeme Britanci su jedva sakupili dovoljan broj bombardera i izveli zračni napad na Berlin. Materijalna šteta bila je skoro nikakva, ali su zato političke posljedice bile ogromne. Molotov je njemačkoj delegaciji prigovorio: „Ako pobjeđujete, zašto razgovaramo u skloništu?“

Sovjetska diplomacija je našavši se sama u Europi protiv Njemačke ponovno pokušala pronaći nekakav oslonac. Za savez s Britanijom bilo je prekasno jer se ova zemlja već nalazila u ratu s Njemačkom. Zato su se Sovjeti okrenuli Balkanu. Pokušano je privesti Bugarsku na stranu SSSR-a, o čemu su Bugari željni teritorijalne ekspanzije koju im je nudio Hitler promptno izvještavali Berlin. Jednako je izgubljena bila i situacija s Rumunjskom željnom povratka Basarabije i Sjeverne Bukovine. SSSR je trajno minirao odnose s ovom državom u ovom periodu. Odnosi s Jugoslavijom nisu bili ništa bolji jer ova država pod utjecajem Britanije čak nije ni diplomatski priznala SSSR.

Ova „Balkanska inicijativa“ presudit će pregovorima o savezu Moskve i Berlina. Iako je Njemačka bila spremna dati SSSR-u punu slobodu djelovanja istočno od Dardanela, njemačka delegacija sablaznila se nad količinom pitanja koja je Molotov otvorio u Berlinu na pregovorima krajem 1940. godine. Molotov je otvorio ne samo pitanja Finske i Rumunjske, nego čak Bugarske, Mađarske i Švedske. Ovolike ambicije i zahtjevi bili su izvan onoga što je Njemačka bila spremna tolerirati, a posebno su razbjesnili Hitlera koji će u užem krugu vodstva Staljina nazvati „ucjenjivačem čije ambicije nemaju kraja“.

U ovom periodu Hitler odlučuje napasti SSSR, suprotno savjetima svojih generala i ministara koji su ga uvjeravali kako će rat sa SSSR-om donijeti samo štetu zbog obustave dostave resursa i cijene kako rata tako i poslijeratne okupacije. Međutim, Hitlerova je bila zadnja kao i uvijek te su počele pripreme.

Svoju najveću igru nacistička diplomacija izvest će sa Staljinom. Nakon tajne odluke njemačkog vodstva da se napadne SSSR, Njemačka je odmah počela otopljavati odnose sa Moskvom. U isto vrijeme kod Staljina je opadalo uvjerenje o mogućnosti rata s Njemačkom.

Osnova diplomatskih priprema sastojala se u podizanju uvjerenja Moskve kako rata neće biti. Zbog toga su Nijemci početkom 1941. počeli lažne pripreme za invaziju na Britaniju te odaslali najsrdačnije diplomatske poruke u Moskvu iako su pregovori o savezu ostali nezaključeni. Njemačka je uporno odbijala odgovoriti na sovjetske zahtjeve te se ponašala kako ih nije ni zaprimila kad god bi se otvorila ta tema.

U međuvremenu je Hitler 5. decembra dobio na stol preliminarne planove invazije na SSSR, a 21. decembra Direktivom broj 21 naredio generalštabu planiranje invazije koja se trebala okončati ekspresno brzo. U isto vrijeme nastavljeni su ekonomski pregovori te je 17. januara 1941. zaključen sovjetsko-njemački granični i ekonomski sporazum. Sve ovo samo je dalje guralo Staljina u uvjerenje kako Njemačka neće napasti SSSR. Otprilike pred početak proljeća 1941. godine počele su i njemačke vojne pripreme.

Nije mirovala ni sovjetska strana, spremajući se polagano za mogući napad i pokušavajući ga izbjeći. Početkom 1940. godine pobjednik s Halkin Gola, Georgij Žukov, imenovan je načelnikom sovjetskog generalštaba. Žukov je kao strateg bio svjestan mogućnosti njemačkog napada te je počeo vojne pripreme organizirajući ogromne vojne vježbe cijelog sovjetskog zapadnog teatra. Izuzetno pozitivan ishod simulacije njemačkog napada uvjerio je sovjetsko vodstvo da će moći savladati Nijemce.

Japan i SSSR su počeli 1941. otopljavati međusobne odnose. Japanci su trebali sigurnu zaleđinu za svoje osvajačke planove južno dok je SSSR želio osigurati se na Dalekom istoku i odobrovoljiti Hitlera sklapanjem sporazuma o nenapadanju sa nekom od država Osovine. Sporazum o nenapadanju SSSR-a i Japana, na obostrano oduševljenje, potpisan je 13. aprila 1941. godine.

Kombinacija svih ovih faktora potpuno je uvjerila Staljina u dobre namjere Berlina prema SSSR-u. U domenu je psihologije kako se tolika iluzija uspjela izgraditi i održati, ali je ta iluzija činjenica.

Ubrzo su osovini pristupili Bugarska i Finska, a Njemačka je počela stacionirati trupe u Rumunjskoj. Sve ovo i dalje nije pokolebalo Staljina u uvjerenju kako Njemačka neće napasti SSSR. Nakon što su se na granici počele pojavljivati njemačke trupe, Sovjeti su uputili diplomatski upit Berlinu. Odgovoreno je kako su trupe samo sklonjene izvan dosega britanskih bombardera, što je zadovoljilo Staljina. Stvari su ubrzo postale alarmantne.

Britanska obavještajna služba i rukovodstvo počeli su upozoravati SSSR na predstojeći njemački napad. Staljin je upozorenja odbacio kao provokaciju i pokušaj Britanije da SSSR uvuče u svoj rat s Njemačkom. Kada su počeli njemački izvidnički letovi preko sovjetske granice vojno rukovodstvo našlo se u panici. Žukov je urgirao na Staljina da počne hitne pripreme za rat i barem odmakne armiju od granice. Situacija je posebno postala kritična nakon što je Njemačka završila svoju invaziju na Balkan te dobila potpuno odriješene ruke za rat s SSSR-om. Staljin je odbio pomjeriti armiju dalje u unutrašnjost.

Nakon prosvjednih nota Berlinu i urednih isprika zbog preleta koji su proglašeni slučajnim, Staljin je ponovo odbio reagirati. Među realnijim ljudima u rukovodstvu SSSR-a paniku je izazvao izvještaj sovjetskog špijuna u Japanu, Ričarda Sorge, koji je izvijestio Staljina o točnom datumu početka njemačkog napada u SSSR, nazvanog „Plan Barbarosa“. Upozorenja su ponovno proglašena kao netočna.

Kroz cijelu 1940. i 1941. godinu u Sovjetskom Savezu sukobljavat će se oko ratnih pitanja Staljin i vojna elita. Dok je Staljin bio čvrsto uvjeren kako Njemačka neće napasti SSSR, Žukov na čelu generalštaba uporno je tražio vojne pripreme i vršio strateško planiranje. Već od 1939. svjestan kako je Njemačka vjerojatni protivnik, reorganizirao je Crvenu armiju i počeo strateško planiranje rata. Ono što je ozbiljno narušilo kapacitete Crvene armije bile su Staljinove čistke od kojih se oficirski kadar nije još stigao oporaviti. Crvenu armiju oštetile su i dvije reorganizacije. Prvo su 1939. raspuštene oklopne jedinice, a tenkovi preraspoređeni pješadiji. Nakon njemačkih pobjeda na zapadu uglavnom uz pomoć samostalnih tenkovskih divizija, ponovno je počelo formiranje tenkovskih jedinica Crvene armije, ovoga puta pod komandom maršala Žukova koji 1940. postaje glavnokomandujući. Žukov je uspio nagovoriti Staljina i na preventivnu i tajnu mobilizaciju sovjetskih snaga koje su trebale brojati 14 milijuna ljudi. Crvena armija raspolagala je s 20.000 tenkova i 12.000 aviona kao najveća zračna i tenkovska sila u svijetu. U prvi ešalon raspoređeno je 186 divizija koje su se još mobilizirale, a u drugi ešalon 51 također nespremna divizija.

Od 19. juna 1941. granica je postala glasna, kako su se njemački tenkovi i oprema počeli razmještati u položaje za napad. Pogranični zapovjednici uporno su i u panici javljali svojim nadređenima da se nešto dešava preko granice. Ne usuđujući se usprotiviti Staljinu, niko pa ni Žukov nisu na vrijeme poduzeli potrebne mjere i proglasili uzbunu. Uzbuna je djelomično proglašena tek u 1 sat iza ponoći 22. juna. Svim vojnim oblastima na zapadu naređeno je da dovedu jedinica u punu borbenu gotovost, ali da ne provociraju sukobe. Da direktiva stigne do svih jedinica bilo je potrebno dva sata. Kako bi se direktiva provela, još nekoliko sati. Sve te sate Crvena armija nije imala.

U 3 sata i 15 minuta iza ponoći, dana 22. juna 1941. počet će Operacija Barbarosa, opći napad Njemačkih kopnenih, zračnih i pomorskih snaga na SSSR. Farsa je bila zaključena.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)