Iako nisu uspjeli zauzeti Moskvu u zimu 1941. godine, te su čak odbačeni u protunapadu, Nijemci su mogli u 1942. godinu ući poprilično zadovoljni. Prije svega, okupirali su ogromne dijelove Sovjetskog Saveza, od Lenjingrada preko Moskve sve do pred Krim. I što je bilo najvažnije, počelo se popravljati i vrijeme te se pozadina stabilizirala. Popravilo se i snabdijevanje.

Ovo je peti tekst u serijalu Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića

Jednako tako, Grupa armija Jug iz 1941. godine izašla je poprilično neoštećena i bez težih borbi koje je pretrpila Grupa armija Centar kod Moskve. Njemačka glavna komanda pristupila je strateškom planiranju za 1942. godinu i ljetnu kampanju, kada je mogla koristiti sve beneficije premoći u zraku. U strateško planiranje se osobno umiješao i sam Hitler. Prvotne planove napada na jug značajno je proširio novim zadacima. Naredio je zauzimanje Krima, Staljingrada i Bakua koji je posjedovao ogromne rezerve nafte prijeko potrebne Nijemcima. Hitler izjavljuje: „Ako ne zauzmemo Baku, morat ću okončati ovaj rat“.

S druge strane fronta ni sovjetska vrhovna komanda, Stavka, nije mirovala. U sovjetsko strateško planiranje umiješao se Staljin koji je inzistirao da se provede niz manjih protunapada. Iako se većina zapovjednika odlučno protivila tvrdeći kako Crvena armija nije dovoljno jaka za takvo nešto, Staljinova je bila zadnja. Strategija aktivne obrane je odbačena te se Armija pripremila za protunapade.

Staljinu je „udarila u glavu“ pobjeda kod Moskve. Ovaj prvi značajan poraz za Nijemce i euforija koja je uslijedila nije djelovala samo na Staljina. Jedan dio jugoslovenskih partizana počeo je vjerovati kako će rat završiti do ljeta 1942. godine.

Crvena armija je po Staljinovim zahtjevima počela usmjeren napad preko rijeke Don 12. maja 1942. godine i udarila na dobro pripremljenu Grupu armija Jug, napredujući prema Kharkovu. Nakon početnog uspjeha, prelaska rijeke i napredovanja, Crvena armija je istrošivši udarnu snagu stala. Uslijedio je njemački protunapad koji se savršeno poklopio s početkom Plavog plana, kodnog njemačkog naziva za operacije na jugu u 1942. godini. I sama Grupa armija Jug pripremala se za prodor na tom prostoru. Staljinova intervencija i napadi na Kharkov došli su kao naručen uvod Nijemcima za njihovu ofanzivu, značajno oslabivši Crvenu armiju.

Wehrmacht, službeni naziv njemačkih oružanih snaga, ubrzo je opkolio sovjetske udarne snage. Sovjetski zapovjednici panično su pokušavali probiti se. Počeli su protunapadi koje su njemački zapovjednici opisali kao „masu“. Jurišalo se bez dobrog vodstva, bez pravog plana. Čak i one trupe koje bi se probile bile bi uništene od strane Luftwaffea, njemačkog ratnog zrakoplovstva. Crvena armija izgubila je 270.000 vojnika naspram samo 20.000 njemačkih žrtava. Ova katastrofa značajno će utjecati na Staljina koji će se povući iz strateškog planiranja i prepustiti vojna pitanja svojim generalima.

Do kraja maja Nijemci su pripremili preko milijun vojnika, 2.000 tenkova i 2.000 aviona za Plavi plan. Uz njemačke, bili su uključeni i vojnici savezničkih zemalja, najviše Rumunji. Međutim, početak operacija stalno je odgađan i kasnio je zbog borbi na Krimu. Trajala je opsada Sevastopolja koji se žilavo branio, što je navodilo njemačku komandu da čeka siguran južni bok za prodor. Dodatno je probleme napravio sam Hitler podijelivši Grupu armija Jug u Grupu armija Jug A koja je trebala napredovani prema Kavkazu i Grupu armija Jug B koja je trebala zauzeti Staljingrad.

Do 28. juna 1942. njemačka komanda odustala je od čekanja da padne Sevastopolj te je počeo opći prodor prema jugu. Plavi plan počeo je iznenađujuće povoljno. Crvena armija pružila je malo otpora te se cijeli front srušio. Nijemcima su pogodovale i stepe južne Rusije, bez prirodnih prepreka za tenkove. Propali su svi pokušaji Crvene armije da ponovo formira obrambene položaje.

Napad je išao tako dobro da je Hitler naredio 4. oklopnoj armiji da se odvoji od Armije B i priključi Armiji A koja je napredovala prema Kavkazu i Bakuu. Ova intervencija izazvala je takvu pomutnju, takve gužve i takav zastoj u prometu kada su se pomiješale tisuće vozila, tenkova i stotine tisuća personala da je omela i Armije A i Armije B te usporila napredovanje. Naredba je ubrzo povučena te se 4. oklopna armija ponovo vratila na sjever, kako bi se nastavilo napredovanje prema Staljingradu koje je usporilo zbog ove pomutnje.

Sovjetskom vodstvu su ubrzo postale jasne njemačke namjere. Situacija je postajala kritična. Njemačko napredovanje prijetilo je zauzeti Staljingrad, koji je pored industrijske imao i propagandnu važnost budući da je nosio Staljinovo ime. Osim toga, Nijemci su prijetili izbijanjem na Kaspijsko jezero što bi zaustavilo dostavu pomoći Sovjetima preko Perzije. Stavka je ekspresno formirala 62. armiju u Staljingradu koja je dobila zapovijed da brani grad. Zapovjedništvo je preuzeo general pukovnik Vasilij Čuikov. Kompletno zapovjedništvo južnog fronta preuzeo je maršal Andrej Jerjomenko. Kada je Čuikov upitan o zadacima odgovorio je: „Branit ćemo grad ili umrijeti pokušavajući“.

Gubitak Staljingrada značio bi katastrofu i uopće nije razmatran kao opcija. Crvena armija bila je odlučna da obrani grad ili propadne pokušavajući. Počele su užurbane i ogorčene pripreme. Pod cijenu 200.000 života Crvena armija je krajem ljeta počela seriju loše koordiniranih napada na njemački sjeverni bok i uspjela kupiti malo vremena Staljingradu.

Luftwaffe je krajem augusta 1942. godine izbacio preko 1.000 tona bombi na Staljingrad što je bila najveća koncentracija aviona do tad u ratu. Grad je postao ruševina.

Sam grad nalazio se uz Volgu preko koje nije bilo mostova. Njemačko zrakoplovstvo sistematski je teroriziralo Staljingrad kako su se kopnene snage primicale. Napadani su svi transporti preko Volge. Ubrzo su potopljeni svi transportni brodovi te se prijevoz počeo obavljati svakim mogućim plutalom. Sovjeti su ubrzano evakuirali namirnice iz grada i tako ostavili stanovništvo bez hrane. Počelo je ubacivanje svih raspoloživih sovjetskih rezervi u Staljingrad.

Na kopanju rovova angažirani su svi koji su mogli raditi, uključujući žene, djecu i starce. Prvotna obrana grada pala je na 1077. protuzračnu regimentu koja nije imala nikakvu obuku za gađanje meta na zemlji. Ono što je šokiralo njemačke zapovjednike jest da je 1077. regimenta bila sačinjena isključivo od žena, jer je Sovjetima nedostajalo ljudskih resursa. Ove žene pružile su neočekivan i odlučan otpor gađajući tenkove protuzračnim topovima. Regimenta se nije predala niti povukla. Njemačke snage morale su se boriti za svaki od 37 topova koliko ih je regimenta imala.

Ubrzo su „pojačane“ sovjetske mjere mobilizacije. Na front su poslani svi koji su mogli držati pušku. Specijalna policija NKVD formirala je Radničke milicije koje su često bile slane na front bez pušaka kojih je nedostajalo. Propali su svi pokušaji sovjetskih ofanziva, uz ogromne žrtve. Borbena snaga Crvene armije je kopnila kako je ginuo obučen personal. Njemačke kopnene snage su uz podršku zrakoplovstva polagano i odlučno napredovale prema Staljingradu, do kojeg su stigli 12. septembra 1942. godine.

Službena parola za Crvenu armiju bila je „Nema zemlje iza Volge“ što je značilo kako nema povlačenja iz Staljingrada. Staljin osobno naređuje da se svaki zapovjednik koji izvede neodobreno povlačenje izvede pred vojni sud. NKVD formira posebne bataljone za borbu protiv dezertiranja i povlačenja, koji će pobiti preko 14.000 sovjetskih vojnika. Nevezano za Staljingrad, Staljin će Churchillu pisati kako „u našoj Armiji treba više hrabrosti da bi se povuklo, nego za napredovanje“.

Sovjeti su manično ubacivali rezerve preko Volge svim sredstvima, ne mareći za žrtve i njemačko masakriranje transportnih plovila. Borbe su postale očajno teške za obje strane kako su se preselile u grad. Novopristigle regrute slalo se u protunapade. O tome kakve su borbe bile svjedoče sukobi za željezničku stanicu koja je u 6 sati 14 puta mijenjala stranu. Slijedio je juriš na juriš. Sredstva se nisu birala.

Kako bi onemogućili koordinaciju njemačkih tenkova, zrakoplovstva i pješadije, Sovjeti su uveli taktiku „grljenja Nijemaca“. Pješadija je držana što bliže njemačkim položajima kako bi se spriječilo Nijemce da koriste tenkove i zrakoplovstvo u strahu od gađanja vlastitih trupa. Crvena armija usvojila je i taktiku držanja svakog mogućeg položaja u gradu, do kraja. Svaka građevina, svaka ruševina, pretvoreni su u utvrđenja koliko god je bilo moguće. Porušeni su zidovi između soba, na svim etažama građevina postavljani položaji.

Borbe su se vodile za svaki milimetar prostora. Njemački vojnici su imali zlokobnu šalu kako su osvojili kuhinju, a tek slijedi bitka za dnevni boravak. Često se dešavalo kako su Sovjeti na jednom, a Nijemci na drugom spratu građevine. Vojnici su se gađali kroz rupe u podu. Nakon gubitka nekog položaja, odmah bi bio naređen protunapad.

Staljingrad je postao krvava ruševina. Borbe više nisu bile regularne niti je Staljingrad bio grad. Prosječno preživljavanje novih sovjetskih regruta bilo je 24 sata. Ni jedna strana, a posebno ne Sovjeti, nije svojim snagama mogla pružiti podršku. Borbe su se prenijele čak i u kanalizacione cijevi. Kako je bitka bjesnila rasla je moralna važnost grada koji je na početku bitke za njemačku komandu bio „samo ime na karti“.

Nijemci su polagano napredovali ulicu po ulicu, kuću po kuću, sobu po sobu. Artiljerijom su razarali sovjetske položaje. Ovo gađanje vrlo brzo je postalo razbacivanje ruševina. Wehrmacht je dovukao i Doru, megalomanski top od 1450 tona s kalibrom 80 centimetara. Sovjetska artiljerija bila je pozicionirana preko Volge. Obje strane angažirale su mnoštvo snajperista koji su koristili ruševine kao zaklone i ubijali jedni druge po gradu. Najviše pogodaka postigao je sovjetski Vasilij Zajcev koji je ubio 225 ljudi. Na sovjetskoj strani borilo se mnoštvo žena, kao bolničarke, telegrafisti, vojnici, mitraljesci, topnici i snajperisti.

Psihološko stanje vojnika bilo je očajno. O hororima vojnika najbolje svjedoči stanje zapovjednika. Njemački zapovjednik Fridrih Paulus nalazio se pod takvim stresom da je dobio nekontroliran tik na lijevom oku koji se proširio na cijelu lijevu stranu lica. Sovjetski zapovjednik Čuikov od količine stresa dobio je ekceme po rukama te su mu obije ruke morale biti zavijene u zavoje. Ako su pod tolikim stresom bili zapovjednici, onda je nepojmljivo kakav su horor prolazili vojnici.

Nakon tri mjeseca krvavih borbi Nijemci su zauzeli 90% grada i sovjetske snage podijelili na dva džepa uz Volgu.

Dok je bjesnila bitka u gradu, na cijelom frontu dešavale su se značajne promjene. Prije svega, Crvena armija zaustavila je Armiju A na Kavkazu. Armija A imala je ogromne probleme jer su se linije snadbijevanja enormno rastegnule. Osim toga, južni dio fronta postao je sekundaran jer su se i vojni i propagandni i svi ostali pogledi usmjerili na sam Staljingrad koji je i jednoj i drugoj strani postao „biti ili ne biti“.

Osim toga, Nijemci su iscrpili sve moguće rezerve jer su kao i Sovjeti ubacivali sve raspoložive snage u Staljingrad. Polagano su povlačili trupe s bokova i gurali ih prema Staljingradu. Bokove su preuzimali saveznici poput Italijana, takozvane NDH i Rumunja. Njemačke snage postale su opasno prerastegnute kod Staljingrada, sa slabim bokovima i „šiljcima“ zabodenim u grad. Iako su uspjeli zauzeti 90% Staljingrada, prava bitka je zapravo tek počinjala.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)