Autor: Dino Šakanović

U fikciji je izrečeno: „Sveta Biblija možda propagira mir, ali kad je samo kršćanstvo ugroženo, onda je dužnost svakog kršćanina braniti sve što je sveto. Njegova svetost papa pozvao je na križarski rat za oslobođenje Svete zemlje od nevjernika koji osporavaju kršćanskim hodočasnicima njihovo pravo da posjećuju sveta mjesta. Vrijeme je za vojske kršćanstva da odbace razlike i ujedine se pod jednim barjakom - znakom križa, i vrate Božjoj djeci ono što je po pravdi njihovo, ili umru pokušavajući.“ Točno ovako da je neki propovjednik prenio papine riječi, ne bi pogriješio suštinu.

Što se događalo na Kristovom grobu papa niti oni koji su ga slušali nikako nisu mogli znati. Kontakata nije bilo, trgovina gotovo da nije niti postojala, a hodočašća u Jeruzalem sa zapada bila su malobrojna. Zato su papine riječi toliko jako i odjeknule, iz neznanja. Crkva je bila apsolutni vjerski autoritet, a vjerski moral jedini moral. Čovjek srednjeg vijeka živio je u strahu od Boga, klečeći pod križem i papom kao Božjim namjesnikom na zemlji. Papin autoritet se nije propitivao. Vjernici su bili fanatično odani Crkvi. Međutim, iako nije znao što se događa na Kristovom grobu, papa je znao nešto drugo - Europa je izgarala u unutrašnjem konfliktu. Ako tu energiju usmjeri negdje drugo, pod vodstvom Crkve, postat će apsolutni gospodar. Feudalci su znali da na istoku leže nove zemlje, bogatstva i posjedi. Vitezovima je bilo jasno da u Europi zemlje više nema te da će jedino moći postati feudalci na istoku. Kmetovi i sirotinja su znali da je jedini način kako se mogu osloboditi kmetstva i siromaštvana istoku. O „nevjernicima“, muslimanima, papa i tadašnja Europa nisu znali gotovo ništa, pa niti to da je i njima Krist svet, poslanik Isa alejhi selam, te da nikada ne bi ponižavali njegov grob. Pogotovo nisu znali za normalan suživot na istoku i hodočašća svih konfesija u Jeruzalem koja su prolazila bez problema, nešto vjerski fanatičnoj Europi srednjeg vijeka nezamislivo.

Ako papa kaže da se polaskom u pohod razrješuju svi grijesi, onda je tada to i bilo tako. Idealisti su u pohod pošli osloboditi se grijeha, boriti se za Boga i osloboditi Kristov grob. Oni racionalniji su svakako znali da se idu obogatiti

Poslije papinog govora masa je bila u euforiji. Ljudi su odmah, osjećajući moralnom obavezom osloboditi Kristov grob, na odjeću prišili križeve kao simbol „Kristove vojske“. Širom zapada Crkva šalje propovjednike koji propovjedaju „Sveti rat za oslobođenje Kristovog groba“. Propovjednici u ime Boga i Crkve obećavaju zaštitu imanja i posjeda za svakoga koji se bori u „Kristovoj vojsci“. Obećavaju oprost svih grijeha onome tko krene u pohod. Ljudima koji su živjeli u strahu od grijeha ovo je izgledalo kao „ulaznica u Kraljevstvo božje“. Ono što papa poruči nije se propitivalo. Ako papa kaže da se polaskom u pohod razrješuju svi grijesi, onda je tada to i bilo tako. Idealisti su u pohod pošli osloboditi se grijeha, boriti se za Boga i osloboditi Kristov grob. Oni racionalniji su svakako znali da se idu obogatiti. Kod većine su bila prisutna oba motiva. Feudalna elita krenula je kako bi osigurala podršku tada svemoćne Crkve. I Crkva, koliko god vođena praktičnim interesima, i sama je bila u vjerskom zanosu. Istinski je vjerovala kako je Božji namjesnik na zemlji s dužnošću štititi sveta mjesta. Svi sudionici su na križarski pohod gledali kao na moralnu i opravdanu stvar, isto onako kako mi danas gledamo na pomoć siromašnima ili bolesnima.

Pripreme su bile nevjerojatno brze i pohodi su krenuli već sljedeće 1096. godine. S jedne strane, skupljaju se vitezovi (riteri, ratnici s malo ili nimalo zemlje) pod vodstvom krupne feudalne gospode (vlasnika velikih posjeda). S druge strane skupljala se sirotinja, avanturisti i ološ. Oni su krenuli prvi pod vodstvom propovjednika Petra Pustinjaka. Prolazeći kroz Njemačku u dogovoru s lokalnim feudalcima pobili su lokalne Jevreje i pokrali njihovo blago. Na putu kroz Mađarsku ostavljali su iza sebe pustoš otimajući i potrebno i nepotrebno. U Bizantsko Carstvo umarširali su kod Beograda, usput ga spalivši. Bizantijci su bili šokirani. U to vrijeme vladao je moćni basileus (car) Aleksije I Komnen koji je stabilizirao propadajuće Carstvo, skršio Normane i sam planirao krenuti u oslobađanje Male Azije (Anadolije) koju su nedavno zauzeli Turci Seldžuci i osnovali tamo sada raspadajući „Rimski sultanat“.

Sv. Petar Pustinjak (http://picturesinpowell.com/)

Mase Petra Pustinjaka stigle su do Niša gdje im je upravitelj obećao namirnice i vodiče ako ne budu pravili probleme, što Petar Pustinjak prihvaća. Nedisciplinirane mase nisu poštovale dogovor te su spalile lokalni mlin. Na to je na njih izmarširao cjelokupni niški garnizon i pobio ih u velikom broju. Dok se ostatak ponovo okupio, tu su već bile aleksijeve trupe koje su ih propratile do Bosfora. Aleksije im je savjetovao da čekaju pohod feudalaca što su ovi odbili vjerujući da ih Krist čuva i vodi. Bizantskim brodovima su prešli u Malu Aziju gdje su počeli pljačkati te su ih Seldžuci ubrzo pobili. Koliko god ih štitio autoritet pape na zapadu, nije u Bizantu, a još manje na istoku. Tako je završio pohod sirotinje.

Feudalci su krenuli iz više smjerova, a mjesto okupljanja bio je Konstantinopol. Ovaj pohod bio je organiziran, a ne stihijski kao pohod sirotinje. Križari su bili opskrbljeni namirnicama, oružjem i novcem. Za njima su se ponovno kretale mase sirotinje, dok su neki feudalci za sobom ponijeli cijeli pokretni imetak i poveli obitelji. Koliko god je pohod sirotinje bio neočekivan i šokirao bizantijce, pohod elite ih je zgrozio. Pod Konstantinopolom se okupila vojska od oko 40.000 dobro opremljenih i obučenih vitezova. Postojao je strah da će križari zauzeti Konstantinopol, što se i ostvarilo, ali tek kasnije, 1204. godine. Međutim, tada, poučen iskustvom pohoda sirotinje, Aleksije se za pohod elite pripremao. Incidenata je bilo manje, ali ih nije nedostajalo. Dogodio se sukob kultura. Bizantijci su bili daleko na višem stupnju kulture od križara. Ana Komnena, aleksijeva kćerka, za križare piše da su „barbari“. S druge strane, križari gledaju na sebe kao na elitu Europe, što su stvarno i bili, pod zaštitom Boga, na moralnom pohodu. Za njih su bizantijci koji u rat nose knjige „mlakonje“. Bizantska i križarska bahatost i osjećaj nadmoćnosti obiju strana izazvao je obostrani prijezir i mržnju.

Za seldžučke vladare Europljani nisu bili ništa novo. Bizantijci su ih već od ranije regrutirali kao plaćenike. Bilo im je potpuno normalno imati kršćanske savjetnike na dvoru, a ratovati protiv muslimana širom ovog raspadajućeg sultanata

Aleksijeva osnovna briga bila je kako se što brže riješiti križara i iz toga uzeti najveću moguću korist. Obećao im je namirnice i vojnu pomoć, a zauzvrat tražio povratak svih carskih teritorija koje osvoje, što je većina križara prihvatila. Dok god su križari ratovali za interese Carstva, pomagao im je. Čim su se odmakli, aleksijeve trupe su ih napustile.

Aleksije je pisao u Kairo svom savezniku El Efdalu Šahinšahu, veziru Fatimidskog Kalifata, da su mu pristigla velika pojačanja sa zapada s kojima će krenuti u ofanzivu na Seldžuke. El Efdal je vijest rado primio vjerujući da se ostvaruju dugo pripremani planovi i snovi o protjerivanju Seldžuka koji su se ionako raspadali. Svaki seldžučki grad bio je praktično samostalan na čelu sa svojim emirom ili atabegom. Križari su podržani aleksijevim trupama prešli Bosfor i zauzeli Nikeju, napredujući duž Male Azije. Fatimidi su se s druge strane pripremali iz Egipta krenuti na Palestinu i Jeruzalem koje su nekada držali. Prvi susret križara i bizantijaca završio je ogorčenošću križara na bizantijce i bizantijaca na križare, s tom razlikom što su prvi osjetili olakšanje riješivši se križara, dok su drugi pred sobom imali još teži put nego iza sebe te su se osjetili izdanima.

Za seldžučke vladare Europljani nisu bili ništa novo. Bizantijci su ih već od ranije regrutirali kao plaćenike. Bilo im je potpuno normalno imati kršćanske savjetnike na dvoru, a ratovati protiv muslimana širom ovog raspadajućeg sultanata. Seldžuci su nepoznavajući prilike u Europi križare jednostavno zvali „Franci“ budući da su koliko toliko čuli za Karla Velikog i Franačku državu koja se raspala 200 godina prije ovih događaja. Smatrali su ih aleksijevim plaćenicima potpuno nesvjesni što su zapravo križari, za čiji račun ratuju i gdje su se zaputili. Šok je u njihovim očima izazvalo to što je Bizant odjednom uspio regrutirati toliko mnogo tako dobro obučenih plaćenika.

Vijest o padu Nikeje oduševila je ili zgrozila ostale seldžučke emire, ovisno u kakvim su odnosima bili s emirom Nikeje, Kilidžom Arslanom. Kako su križari napredovali Malom Azijom prvotna znatiželja prerastala je u paniku. Izgledalo je kako Aleksije uzdiže staru moć Bizanta, vjekovnog neprijatelja. U početku su se za križare zanimali samo emiri Male Azije, ali su vijesti bile brže od vojske. Kada su se križari pojavili pred Antiohijom, prethodno bez incidenata promarširavši kroz Armensko Kraljevstvo u Ciliciji, uzbunila se cijela Sirija. Nitko nije bio svjestan što se zapravo događa.

Došavši pred Antiohiju, križari su ponovili situaciju iz Male Azije. Emiri su na njih gledali kao na dobrodošlu pojavu ili prijetnju, ponovno ovisno o odnosu s vladarom Antiohije. Međutim, ono što je polako izazivalo paniku bilo je ponašanje križara. Ovi „aleksijevi plaćenici“ bili su brutalni. Masakrirali su narod, napadali redom sve emire na koje su naišli, odbili svaki savez ili pregovore. Ne znajući kuda su križari pošli, svaki emir se pitao nije li upravo on sljedeća meta. „Možda ih Aleksije šalje na Damask? Možda na Bagdad? Možda...?“ Dodatni horor izazvalo je križarsko zauzimanje Edese. Emir Antiohije Jaghi Sijan bio je šokiran dolaskom nepoznate vojske sa zapada, „aleksijevih plaćenika“, te je u strahu od izdaje istjerao sve kršćane iz grada, osim sirijskih za koje je vjerovao da su mu lojalniji nego križarima. Križari su bez obzira na to ipak uspjeli zauzeti Antiohiju izdajom nekog Firouza, bogatog Armenca koji je bio prešao na islam s pravoslavlja te držao visoke dužnosti u gradu. Motivi izdaje su bili ne vjerski već praktični. Firouz je izdao Jaghi Sijana očekujući nagradu i visok položaj kod križara. Nakon ulaska u grad križari su zajedno s firouzovim Armencima izvršili masakr nad muslimanima Antiohije. Zauzimanjem ove metropole protiv sebe su izazvali koaliciju cijele Sirije. Sirijski emiri su postavili opsadu Antiohije. Ipak, vojska sirijskih međusobno posvađanih emira i atabegova se raspala. Križari su pronašli navodno „Sveto koplje“ kojim je proboden Krist na križu, te su ohrabreni ovime fanatično izjurili u protunapad i razbili opsadu.

Svaki emir i atabeg tad je postao svjestan kako su križari nova sila s kojom se mora računati. Poslali su delegacije i poklone u Antiohiju. Na sultana i kalifa, odavno već dvije samo prazne titule u Bagdadu, nisu računali. Sam sultan se nije niti oglašavao o križarima, dok mu je politički odgovaralo što su ga riješili sirijskih konkurenata koji su ugrožavale njegove bagdadske posjede sa zapada. Za godinu dana koliko su križari proveli u Antiohiji, svima je postalo jasno kako se ne radi o nikakvim aleksijevim plaćenicima već o nezavisnoj sili, te da nema nikakve svrhe obraćati se Aleksiju.

Ovo saznanje najviše je koštalo Fatimide. Vjerujući da se u Antiohiji naleze saveznikovi plaćenici, El Efdal Šahinšah poslao je vojsku i zauzeo Jeruzalem. Međutim, diplomati poslani na sjever križarima da dogovore podjelu teritorija vratili su se za zaprepašćujućom viješću - križari su objavili rat i krenuli na Jeruzalem koji je sad držao ranijim pohodom oslabljeni fatimidski garnizom. Križari su se već uspjeli posvađati s Aleksijem odbivši mu vratiti Antiohiju kako su obećali. El Efdal je molio Aleksija da ih nekako zadrži što ovaj i čini pismom križarima da ga sačekaju s njegovim trupama. Naravno, Aleksije nikada nije planirao pomoći križarima što su ovi i znali te su svejedno 1099. krenuli na Jeruzalem. Putem su im se pokorili svi emiri, nesposobni za otpor. Došavši do grada, križari su postavili opsadu. Prvo su se danima molili, hodali oko grada u procesijama, klečali i bacali se tijelima o zidove. Zapovjednika garnizona šokirao je ovakav fanatizam. Iako su bili fanatici, križari nisu bili budale. Kada se zidovi nisu srušili sami od sebe zbog molitve, počeli su praviti ratne strojeve i opsadne kule. Gotovo polovica ih je pomrla od gladi, iscrpljenosti i epidemija. Nošeni vjerskim fanatizmom nisu odustali te su uspjeli zauzeti Jeruzalem. Ulaskom u grad počeli su neviđeni masakr nad muslimanima koji je trajao danima. Izvori navode da je krvi na ulicama grada bilo do gležnjeva. Iako je masakr nad pokorenim stanovništvom bio uobičajen u Europi u ovom periodu, križari su u Jeruzalemu prešli i te standarde. Pobijeni su muslimani i jevreji koji su zajedno i branili grad. Kršćane je fatimidski garnizon već ranije istjerao iz grada. Dio Jevreja je nakon pada grada odveden kao roblje u Askalon i tamo otkupljen od strane Jevrejske zajednice. Reakcija na zauzimanje Jeruzalema među okolnim emirima i od sultana i kalifa nije bilo, a pogotovo ne vjerske reakcije.

Saladin - scena iz filma 'Kraljevstvo nebesko'

U svojim očima, križari su samo izvršavali Božju volju, a od grijeha su ionako bili otkupljeni samim polaskom u pohod. Za samo 3 godine, ova vojska vjerskih fanatika i oportunista marširala je od Francuske i zapada preko Konstantinopola i Male Azije do Jeruzalema, nešto ranije nepojmljivo i nezamislivo. Vjerski zanos i prilika za bogaćenje mobilizirali su ove ljude i natjerali ih na naizgled sulud pohod koji je nekim čudom uspio.

Stanovništvo je na križare gledalo različito. Po Europi su bili pošast za narod gdje god su prolazili, pogotovo pohod sirotinje. Feudalci u Njemačkoj su pohod sirotinje iskoristili za pljačku nad Jevrejima. Od strane Grka su bili prezreni kao barbari. Po Maloj Aziji pravoslavci su ih dočekivali oduševljeno jer su im vraćali vlast basileusa. Muslimanima su bili samo jedan u nizu neprijatelja sa zapada, a ne vjerski protivnik. Jedini vjerski fanatici bili su sami križari. Narodi na bliskom istoku su živjeli normalno bez obzira na vjeru. Međutim, kada su križari stigli do Antiohije, ogorčenje je postalo opće jer su od njih stradali svi. Pravoslavno stanovništvo je također postalo svjesno da se ne radi o aleksijevim plaćenicima već o samostalnoj sili koja će i njih izmasakrirati kao i sve ostale.Masakr koji su izvršili u Jeruzalemu sablaznio je sve. Na istoku se takve stvari nisu dešavale, pogotovo ne u Svetom Gradu u koji su dolazili hodočasnici svih vjera.

Nakon zauzimanja Jeruzalema dio muslimana pobjegao je kod kalifa i sultana u Bagdad. Tamo su godinama agitirali i izazivali skandale ovoj dvojici nagovarajući ih da krenu u rat protiv križara. Skandal koji je „prelio čašu“ dogodio se kada je usred Ramazana skupina izbjeglica počela jesti i piti u džamiji. Sultan je opremio vojsku i pošao na Jeruzalem. Suprostavili su mu se križari (Kraljevstvo Jeruzalem i Kneževina Antiohija) te zajedno s njima u koaliciji atabegovi Damaska i Alepa kojima je bilo draže imati križare za susjede nego sultana za vladara. Sultanova ekspedicija neslavno je propala, a on sam se zarekao da se nikad više neće miješati u poslove u Palestini i Siriji. Zakletvu je održao. Sultanov pohod bio je sukob dvije kršćansko-muslimanske vojske. S jedne strane ujedinjeni Jeruzalem, Antioh, Damas i Alep, a s druge sultan koji je imao i kršćana u vojsci.

Križari su na svojim novim posjedima preslikali uređenje koje su donijeli iz Europe. Bez obzira na vjeru, sve su stanovnike tretirali isto. Uveli su feudalizam, stanovnike pretvorili u kmetove i razdijelili zemlju među sobom. Stanovništvu je feudalizam zapravo izgledao kao napredak. Dobilo je uz sve ranije obaveze konačno i neka prava. Imalo je garantiranu imovinu - kuću, koju mu nitko nije mogao oduzeti. Putopisac Ibn Džubejra o tome govori: „Sva područja Sirije koja su pod nadzorom Franaka podvrgnuta su istom sustavu: zemljišni posjedi, sela i seoska gospodarstva su ostala u rukama muslimana. Sada sumnja nagriza srca mnogih od tih ljudi kada uspoređuju svoju imovinu s onom njihove braće koja žive na muslimanskom teritoriju. Doista, ovi posljednji trpe nepravdu pripadnika iste vjere, dok Franci postupaju pravično.“

Sami stanovnici su simpatizirali ovu ili onu stranu, ali su ustvari živjeli normalno jedni s drugima kao i ranije. Promijenio se samo vladar. Znakovito je primijetiti da nikada nije bilo ustanaka stanovništva zbog saveza s kršćanima ili saveza s muslimanima što jasno pokazuje da je ljudima praktično bilo svejedno za politiku njihovih vladara, dok god se to ne tiče njihovih života. Jasno je da križarski kmet nije ni znao šta se dešava „u državi“ jer je zakonski imao zabranu čitavog života otići s posjeda. Jedini izuzetak od nezainteresiranosti bio je kalif u Bagdadu koji je kao vrhovni vjerski autoritet iskusio određenu količinu gnjeva svojih podanika.

U godinama koje su dolazile, križari su izgradili potpuno europske države na obalama Levanta. Osnovali su Kraljevstvo Jeruzalem i Kneževinu Antiohiju, uz manje značajne grofovije Tripolis i Edesu. Uklopili su se u tamošnji politički život i preslikali europsko društveno uređenje. Polako su uspostavljani odnosi između dva svijeta, dok su ovi „aleksijevi plaćenici“ od strane sile polako postajali realnost. Križari su od islamskog svijeta učili što je to medicina, antika, književnost, agrumi, viljuška, kupatilo i kultura. Islamski svijet od križara je učio što su to institucije. Povijest je pokazala kako su križari bolje naučili lekciju te je u Europi počela renesansa, dok islamski svijet do dana današnjeg nije uspio izgraditi stabilne institucije.

Na vijest o padu Jeruzalema papa Urban III navodno je doživio šok i umro. Sljedeći papa Grgur VIII odmah je pozvao na novi Križarski rat, a u Engleskoj i Francuskoj počelo je skupljanje "Saladinove desetine", poreza za opremanje nove križarske vojske. Međutim, križari nikad nisu uspjeli vratiti Jeruzalem

Križare će tek 3. 7. 1187. uspjeti protjerati Salah ad Din u Bitci kod Hatina, sukobu koji je promijenio sudbinu svijeta. Toga dana, Salah ad Din (na zapadu poznat kao Saladin) skršio je i uništio vojsku Kraljevstva Jeruzalem i praktično protjerao križare s Bliskog istoka. Kulturološke, sociološke i ekonomske posljedice bile su ogromne, a kontakti uspostavljani između zapadnog i islamskog svijeta drastično su smanjeni, da se nisu obnovili ni do danas.

Križari su 88 godina zidali neosvojiva utvrđenja po Palestini, a zatim su izmarširali na Hatin ne ostavivši iza sebe niti jedan garnizon. U bitku su ponijeli "Pravi križ", ostatak izvornog križa, najsvetiju relikviju Kraljevstva Jeruzalem.

Rezultati bitke bili su katastrofalni za križare. Kompletna vojska je uništena, a "Pravi križ" izgubljen. Saladin ga je obješenog na koplje poslao u Damask. Iste godine Saladin je zauzeo sve gradove i utvrde Kraljevstva Jeruzalem, njih preko 50, osim Tira, kojeg su spasila slučajno pristigla pojačanja.

Jeruzalem su očajničkim snagama pokušali odbraniti Kraljica Sibila, Balijan od Ibelina i Latinski patrijarh Heraklije koji je čak dao oguliti srebro sa Crkve svetog groba da se plate branitelji. Grad je ubrzo pao. Milostiv kakav je uvijek bio, Saladin je dozvolio Sibili, Balijanu i Herakliju da napuste grad slobodni i ponesu svu imovinu, a stanovnicima da se otkupe. Balijan i Heraklije su ponudili sebe za robove umjesto 10.000 ljudi koji se nisu mogli otkupit što je Saladin odbio.

Na vijest o padu Jeruzalema papa Urban III navodno je doživio šok i umro. Sljedeći papa Grgur VIII odmah je pozvao na novi Križarski rat, a u Engleskoj i Francuskoj počelo je skupljanje "Saladinove desetine", poreza za opremanje nove križarske vojske. Međutim, križari nikad nisu uspjeli vratiti Jeruzalem. Križare nije spasio ni pokušaj saveza s nadirućim Mongolima. Pregovori o savezu završavali bi tako što su križari tražili od Mongola da pređu na kršćanstvo, a Mongoli od križara pokornost i danak.

Tako je završio najfanatičniji pohod u povijesti Europe i svijeta, ostavivši iza sebe neprocjenjive kontakte kršćanskog i islamskog svijeta, titulu "Kralj Jeruzalema" koju do dana današnjeg nose neki europski plemići te dužnost Latinskog patrijarha Jeruzalema koju danas obnaša patrijarh Fouad Twal.

Najupačetljivije osobe perioda križara u Palestini:

-Baldvin IV kralj Jeruzalema, 16-godišnji dječak obolio od gube koji je u ranama, uvijen u zavoje klečao pred Pravim križem na koljenima i rukama pred bitku, borio se u prvim redovima, te uspio spasiti Jeruzalem od daleko mnogobrojnije saladinove vojske 1177. u Bitci kod Montgisarda

- Saladin:etnički Kurd koji je ujedinio sve muslimanske zemlje koje su graničile s Kraljevstvom Jeruzalem i skršio Kraljevstvo da se nikad nije oporavilo. Od Bliskog Istoka do Engleske bio je poznat po svom viteštvu, dobroti, skromnosti i poštenju.