Kindred Spirits: skulptura na jugu Irske, podsjetnik na pomoć naroda Choctaw Irskoj 1847. godine

Velika Glad u Irskoj sredinom 19. stoljeća umnogome je odredila sudbinu otoka i irskog naroda. Milion Iraca se u svega nekoliko godina našlo van zemlje, milion pod zemljom. Irska ostaje jedina zemlja u Evropi koja danas ima manje stanovnika u odnosu na početak 19. stoljeća. Otvoreno neprijateljski stav Britanskog carstva koje je tih godina vladalo otokom i neminovno saučesništvo vladajuće klase u tragediji koja se desila, učinili su svaki čin samilosti i suosjećanja koji je dolazio iz ostatka svijeta višestruko vrijednijim.

Tako je već legendarna pomoć koja je stigla u Irsku (konkretno, do gradića Drogheda) iz Osmanskog carstva. Kad kažem legendarna, ne preuveličavam—veći dio priče o pomoći Osmanlija je stvar legendi, a ne povijesti. Tako se, naprimjer, često čuje da grbovi grada Drogheda, i istoimenog nogometnog kluba sadrže polumjesec i zvijezdu kao spomen na ta vremena; realnost je nešto drugačija, pošto su se ovi simboli na grbu grada našli nešto ranije. Ono što jeste činjenica: Drogheda ne zaboravlja pomoć tih godina, njihov fudbalski tim se zbratimio s turskim Trabzonsporom, a sultan tih godina jeste poslao hiljadu funti Irskoj. Legenda kaže da je htio poslati deset hiljada, ali da je kraljica Viktorija odredila da strana pomoć ne može biti iznosom veća od njenih hiljadu funti koje je odvojila za pomoć Irskoj.

Ipak, nije ovo ta Brechtova nada za čovječanstvo. Carski dvorovi 19. (ili bilo kojeg drugog) stoljeća nisu pogodno tlo za nadu; u ovoj priči ona niče s one strane Atlantskog okeana, u domovima izbjeglica naroda Choctaw. Nekoliko godina prije nego što će glad pogoditi irski narod, pripadnici naroda Choctaw su pošli na svoj Put suza: prognani su s prostora koje su naseljavali na jugoistoku Sjedinjenih Američkih Država u kampanji etničkog čišćenja koju su proveli evropski doseljenici. Choctaw nikad nisu ratovali protiv Sjedinjenih Država—čak su podržali 13 kolonija u ustanku protiv britanske vlasti, no to ih nije spasilo progona i ubistava. I nakon svega što su prošli, pripadnici naroda Choctaw su pokrenuli akciju prikupljanja pomoći Ircima 1847. godine. Prikupili su 170 američkih dolara—koliko bi to vrijedilo u današnjim dolarima apsolutno nije bitno, znajući da niti jedan cent iz te pomoći nije odvojen iz nečijeg milionskog bogatstva. Choctaw starosjedioci američkog kontinenta su poslali u Irsku onu Brechtovu nadu i vjeru u međunarodnu solidarnost.

Irci to nisu zaboravili: spomenik u oblasti Cork svjedoči tom činu, studenti iz naroda Choctaw imaju irske stipendije, irski politički vrh se ponekad sjeti tih vremena (kontroverzni prvi predsjednik Irske De Valera je počasni poglavica jednog od američkih plemena), ali ništa od toga nije povod ovom tekstu. Povod je ovovremenski, kovidski.

Zaraze su uvijek bile oruđe protiv najstarijih stanovnika američkog kontinenta, još od prvog iskrcavanja Evropljana. Epidemija nikad nije „tek epidemija“ za njih—novi koronavirus će imati razorne posljedice po američke starosjedioce. Loša zdravstvena zaštita, loši uvjeti stanovanja i svakodnevna diskriminacija pogoduju katastrofalnim razmjerama epidemije u njihovom društvu. Kad su predstavnici Navajo populacije pokrenuli online kampanju prikupljanja novca za pomoć ugroženim, nisu očekivali da otok s druge strane Atlantika bude jedan od najvećih izvora donacija. „Šta se dešava?“ pitali su se organizatori kampanje kad su vidjeli kako jedna za drugom pristižu hiljade donacija iz Irske. Tad su počeli čitati komentare koji su pratili donacije: irski narod se sjetio. Link za kampanju se (ovdje se ustežem da ne upotrijebim kakvu epidemiološku pošalicu) munjevito proširio društvenim mrežama, i stotine hiljada dolara su krenule put Amerike. Kao i 170 godina prije toga, i ono malo nade je na putu preko Atlantika.


Harun Šiljak, Prometej.ba


Ovo je 25. tekst u Zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru