Sinoć je, kao u ona prošla vremena, u Derryju eksplodirala auto-bomba. Prekjučer je rođendan proslavio mirotvorac iz Derryja, nobelovac John Hume. A ja se danas, iz jednog drugog podijeljenog grada na drugom podijeljenom otoku prisjećam jedne epizode iz Derryja.

Kad sam bio dijete, u vijestima na radiju, nakon dugih izvještaja o stanju na ratištu kod nas, od Mirze Sadikovića do Saliha Brkića, slušao bih i o dva grada na sjeveru Irske, Belfastu i Londonderryju. Vijesti su u svijet išle od BBC-a, pa je ime tog gradića na granici dvije irske zemlje bilo, po britanski, Londonderry. Irci bi rekli prosto Derry, hrastov gaj. Nakon što se stanje na Sjeveru smirilo krajem devedesetih, i Derry je iz glavnih vijesti kliznuo u vijesti o kulturi i sportu. Tako je Haris Pašović radio predstavu s kolegama iz Derryja (i po belaju, kupili su maskirnu jaknu na eBayu u kojoj su bili ušiveni meci... možete zamisliti tu scenu na aerodromu u Belfastu) i podjelu Derryja poredio s mostarskom. Na Netflixu odnedavno možete gledati i „Derry Girls“, humorističku seriju o ne tako humorističnom vremenu iz onih radijskih izvještaja.

Događaj o kom sam vam želio pričati desio se davno prije radnje Derry Girls i vijesti o Londonderryju koje je čitao Branko Klubička. Radilo se o uvertiri u Krvavu nedjelju 1972. godine.

Krvave nedjelje se možda i sjećate, opjevana je i filmski ovjekovječena: britanski padobranci su ubili 14 nenaoružanih civila, učesnika marša koji je organiziralo udruženje za građanska prava u Derryju. Nakon ovog masakra, podrška IRA-i na Sjeveru raste, mladi ljudi širom zemlje se uključuju u borbena dejstva, i sukob poprima široke razmjere. Parlamentarac Ivan Cooper, jedan od osnivača socijaldemokratske partije u Irskoj i organizator marša tog dana proriče krvave sukobe koji će uslijediti, znajući da napadom na civile, Britanci čine IRA-u privlačnom puno širem krugu Iraca koji će željeti sigurnost, ali i osvetu. Socijaldemokratski krug oko Ivana Coopera i njegovih kolega Gerryja Fitta i Johna Humea opetovano odbacuje potrebu za oružanom borbom na koju ukazuje Sinn Fein, ali ne mogu zatvoriti oči pred nametnutom realnošću.


Ovo je 22. tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru


Upravo Johna Humea, koji će 30 godina nakon ovih dešavanja potpisati mirovni sporazum na Veliki petak 1998. godine i naredne godine primiti Nobelovu nagradu za mir, zatičemo u Derryju 18. augusta 1971. godine. Tu uz njega je Ivan Cooper, i još nekoliko stotina građana Derryja na ulici koji mirnim protestom pokušavaju zaustaviti 1.300 britanskih vojnika u pokušaju deblokade grada. Naime, još od 1969. godine, dijelovi Derryja djeluju kao autonomna oblast „Free Derry“. Ljudi su tog ljeta na ulice izašli protestujući protiv odluke londonske vlade da se na Sjeveru uvodi mogućnost hapšenja i zatvaranja bez obaveznog sudskog postupka, i nove barikade su podignute u iščekivanju reakcije Britanaca. Reakcija je bila silovita, ali bezuspješna: barikade će nestati u velikoj borbenoj akciji godinu dana kasnije, krajem jula 1972. godine.

Vratimo se ljudima na ulici 1971. godine. Hume pokušava smiriti situaciju i uspostaviti komunikaciju s vojnicima, i to mu polazi za rukom s jedinicom koja je prva stigla na lice mjesta. S narednom jedinicom pregovori nisu mogli ni početi: suzavac, gumeni meci i hapšenja su uslijedili odmah po njihovom dolasku. Parlamentarci Hume, Cooper, i nekoliko drugih političara su tom prilikom nasilno privedeni. Jedan od mladića koji su izveli akciju hapšenja za desetak godina će postati njihov kolega u skupštinskim klupama, a za tridesetak će otići na drugi kraj kontinenta da rješava probleme podijeljenih gradova. Mladi Andrew Ashdown, kojeg su u školi u Engleskoj posprdno prozvali Paddy jer se doselio iz Irske.

Nema ova izdvojena epizoda iz života u Slobodnom Derryju neku poentu, u knjigama je obično pomenuta tek jednom rečenicom (a u nedavnim osmrtnicama Paddyju Ashdownu je potpuno netačno prepričana). Nema ni ovaj tekst neku poruku osim nade da će ona bomba na početku ovog teksta ostati usamljen primjer, i da će Derry ostati ono što jeste: legenderry.

Neki dan na koncertu irskog Balaševića, Christy Moorea, cijela sala je u glas pjevala, na bis, legendarnu, dugo godina zabranjenu pjesmu I wish I was back home in Derry. Nije bila zabranjena zbog teksta (tekstom nalikuje na toliko drugih irskih pjesama), nego zbog autora, slavnog Bobbyja Sandsa (znate priču o Bobbyju: pjesnik, političar, pripadnik IRA-e, umro od posljedica štrajka glađu u britanskom zatvoru. Ambasada Velike Britanije u Teheranu se nalazi u ulici s njegovim imenom, samo što su prebacili poštansko sanduče na drugu stranu zgrade da promijene adresu). Nisam siguran da bi toliko glasno pjevali baš ovu pjesmu da nije Brexita i neizvjesnosti o statusu granice. Možda bi glasnije pjevali, šta ja znam, Joxer goes to Stuttgart... o toj ću pjesmi pričati sljedeći put i makar naizgled pobjeći od političkih tema.

Autor: Harun Šiljak, Prometej.ba

20.1.2019.