(Navijačkim rječnikom rečeno—pogledajte semafor! Izvor: Radio Televizija Irske)

„Nešto stariji ljubitelji nogometa će se sjetiti“ izlizana je fraza sportskih novinara koji se zapravo ne sjećaju događaja o kojim pričaju. Tako nekako bih i ja počeo priču o irskoj nogometnoj reprezentaciji na njenom prvom velikom takmičenju, Prvenstvu Evrope 1988. godine u Zapadnoj Njemačkoj. Među osam reprezentacija koje su se uspjele plasirati na turnir po prvi se put našla Republika Irska, izbacivši u kvalifikacijama favorizirane Belgijance i Bugare. Zaboravljeno ostrvo daleko od kontinenta se prvi put priključilo fudbalskoj eliti, i nacija se okrenula planiranju putovanja u Njemačku. Najčešća kombinacija za ljeto 1988. godine su bili pasoš, kredit u banci i kombi u koji bi se naguralo pola komšiluka. Ona navijačka kultura koja redovno na velikim turnirima 21. stoljeća šarmira cijeli svijet i kruži društvenim mrežama u formi snimaka s mobilnih telefona—ta se kultura upravo rađala u kolonama kombija na trajektima i drumovima Irske, Engleske, Belgije i Njemačke.

Selektor irske reprezentacije bio je Englez Jack Charlton, legenda Leeds Uniteda i brat nešto poznatijeg igrača Manchester Uniteda, Bobbyja. U reprezentaciji je okupio mladiće koji su karijeru uglavnom gradili u Engleskoj i Škotskoj: neki su rođeni na tlu Velike Britanije, neki otišli po rođenju, sami ili s roditeljima. Irska je osamdesetih muku mučila s nezaposlenošću, i stotine hiljada ljudi su u potrazi za poslom krenuli preko Irskog mora i Atlantskog okeana. Na Sjeveru je bjesnio rat, na drugoj strani Irskog mora je bila Margaret Thatcher, i mladići iz Liverpoola, Glasgowa, Yorkshirea su se našli na zubu novinara. Jack, počasni građanin Dublina i Irske galantno je branio svoju ekipu i u moru povreda i otkaza pravio plan za Euro. U Njemačkoj su ih čekale tri teške utakmice, a prva od njih je bila predodređena za udžbenike historije.

Naime, Irce su u Stuttgartu čekali Englezi. Svjetske novine su pisale o strašnoj engleskoj reprezentaciji, engleski su mediji proricali simultanku Linekera i društva s irskim debitantima. Ti su napisi bili relevantni do šeste minute susreta na Neckarstadionu, ali tad je lopta u tri poteza s polovine Iraca došla u šesnaesterac Engleza, na glavu mladića iz Glasgowa, Raya Houghtona—u sekundi je preletjela golmana Shiltona i završila van njegovog domašaja, daleko u mreži. Engleskim navijačima u narednih sat i pol je preostalo samo da sjede na već pomenutim novinama i grizu nokte čekajući kakvu majstoriju svojih igrača i gol za izjednačenje. Nisu ga dočekali (Packie Bonner, legendarni golman Charltonove ekipe suvereno je čuvao svoj gol), i utakmica je završila rezultatom iz besmrtne šeste minute: 1:0 za igrače u zelenim dresovima.

Euforija na tribinama i ulicama Stuttgarta, euforija na ulicama Dublina—prvenstvo je moglo završiti istog trena, ništa više nije bilo bitno. Epska pobjeda nad Englezima u njihovoj igri (sjetićete se Igara iz kasarne) je obilježila dan, mjesec i godinu. Irci dovoljno stari da pamte taj dan vjerovatno znaju gdje su bili u trenutku kad je Houghton loptu plasirao za Shiltonova leđa. Christy Moore je opjevao truckanje u kombiju i delirij na Neckarstadionu u pjesmi „Joxer goes to Stuttgart“ (izabravši za melodiju pjesme muzičku podlogu iz BBC-eve emisije o fudbalu, Match of the Day). U javnom se prostoru često zna ponoviti, bar poluozbiljno, teza da je 12. juna 1988. godine počeo preporod Irske u svim segmentima, ekonomski preporod i uspon Keltskog tigra. Neupitno je da se radi o preuveličavanju i pojednostavljenju jednog velikog historijskog procesa, ali ne može se poreći činjenica da je taj meč bio trenutak obnove irskog samopouzdanja.


Ovo je 23. tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru


Charlton nije u Njemačku došao isključivo po skalp Gordog Albiona: čekale su ga još dvije utakmice: Sovjetski savez i Nizozemska su bili objektivno jači protivnici, ali predaje nije bilo. Protiv Sovjeta su Irci vodili do polovine drugog poluvremena sa 1:0; tad primaju gol za konačnih 1:1. Protiv Nizozemaca su čuvali rezultat 0:0 (koji bi ih odveo u polufinale) do 83. minute, a onda je Wim Kieft, irskoj fudbalskoj javnosti nepoznato ime iz nizozemskog tabora smjestio loptu u Bonnerovu mrežu i Irce poslao kući, spasivši neke od dodatnih kreditnih zaduženja. Navijači i igrači su nazad krenuli s pjesmom i osmijehom, onako kako ih i danas gledamo na velikim takmičenjima.

Inače, sutra navečer će u ragbiju, sportu koji Ircima nešto bolje ide u zadnje vrijeme, snage odmjeriti Irci i Englezi. Utakmica će se odigrati na irskom nacionalnom stadionu Aviva (Lansdowne Road). Tamo se tradicionalno igraju reprezentativne utakmice u ragbiju i fudbalu: najveći gradski stadion, legendarni Croke Park je pak rezerviran za irske sportove—sjetit ćete se možda da je članom 42 asocijacije irskih sportova (GAA) strogo zabranjeno strane sportove igrati na terenima GAA.

2006. godine je Lansdowne Road zatvoren i počela je njegova rekonstrukcija. Ragbi savez Irske se radovao novom stadionu, ali je u međuvremenu morao naći alternativu za domaće utakmice, i jedini izbor je bio Croke Park, dotad članom 42 zabranjen igračima s jajastom loptom. Croke Park nije samo najveći stadion u zemlji i simbol GAA, nego i stratište iz rata za nezavisnost. Na tom su mjestu, na krvavu nedjelju 21.11.1920. godine britanski vojnici otvorili vatru na posjetioce u toku utakmice irskog fudbala i usmrtili njih četrnaest. Irski ragbi savez traži dozvolu da baš na tom mjestu odigra meč s Engleskom, da Englezi prvi put nakon 1920. godine kroče na Croke Park. Dozvola je na kraju i dobijena, a nervoza se proširila javnim i privatnim prostorima. Kako će Englezi biti dočekani? Kako će proći intoniranje engleske himne „God save the Queen“? U najboljem redu, bez ijednog zvižduka i uz aplauz po završetku, ispostavit će se. Irska je pobijedila, komentirali su mnogi prije prvog sudijskog zvižduka. Ostali, koje je isključivo zanimao sport, isti su komentar imali nakon posljednjeg zvižduka, pokazujući na rezultat (43:13 za Irce).

Sad završavam s tekstom, večeras je ragbi. Naravno, igraju Irska i Engleska.

Autor: Harun Šiljak, Prometej.ba