Bio je osoba izuzetnog osjećaja za socijalnu pravdu i već od mladosti simpatizer socijalnih pokreta. Tako već godine 1907. u ogledu Moć socijalne demokracije piše:


Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Nitko je više ugasiti ne može - a i ne smije.


Autentično bosanstvo i domovinsku odanost Bosni iskazivao je cijeloga života – bio mu je to življeni identitet, njegovo prirodno nacionalno i domovinsko pripadanje. Sa zamahom svehrvatske ideologije kojoj su lučonoše bili stadlerovski klerikalci borio se protiv nominacije hrvatskog jezika kao jezika bosanskih katolika, koji udara ne samo na ime (što je manje bitno) nego i na suštinu bosanskog ili naškog jezika, koji mijenja njegovu esenciju i osiromašuje ga. Tako godine 1928. u polemici s nekim klerikalcem (“fenomenalnim brbljavcem“) piše:


Treba li danas dokazivati, da su franjevci sačuvali hrvatstvo u Bosni, kao i uopće nacionalnu svijest, i to uprav, radeći onako, kako danas ne odobraje fenomenalni brbljavac, niti po svojoj duševnosti može odobriti. Nisu franjevci u ono doba propovijedali hrvatstva, niti čitali pred narodom listine kneza Mutimira ili kronike popa Dukljanina… Onda se naški govorilo, a ne hrvatski; ali je onaj naški jezik bio i širi i snažniji od današnjeg hrvatskog. Velika je svijest bila u narodnoj moći i etnografskoj širini kad se govorilo naški…


Godine 1939, kad su Dragiša Cvetković i Vlatko Maček napravili svoj dogovor o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne, Markušić zabrinuto piše svojim prijateljima Tugomiru Alaupoviću i Mehmedu Spahi potičući ih da učine sve kako bi se ta nagodba spriječila:

Nije ni Hrvat, ni Srbin niti Slaven [Musliman] koji dopusti da se krti zemlja Bosna… Kud se, inače, po strašnoj našoj, ne daj Bože sudbini, Bosna podijeli, tuda će udariti pukotina cjeline ko šeper posred kuće i ognjišta… Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…


Vapaj protiv podjele Bosne uskoro postaje bespredmetan, jer s dolaskom NDH i II svjetskog rata cijela Bosna postaje integrirana u tu državu. Markušić je rat proveo u Jajcu, gdje je na sve načine spasavao progonjene Srbe i davao doprinos antifašističkoj borbi. Iz njegovog dnevnika-kronike što je vodio za vrijeme rata izdvojimo sljedeće:


Dne 20. IV. 1941. Negdje banket u gradu za njemačke oficire i uzvanike. Pozvani smo i mi franjevci na banket, ali nismo išli.
Dne 21. IV. U gradu se šapatom raznose glasovi, da su Srbi potkupili fratre. To će se jednom dobro i jasno vidjeti. Ljubav, milosrđe i jednokrvnost ne treba kod ljudi potkupljivati, da ustraju za istinu i pravdu.
Dne 19. IX. 1941. Sramota dana i začetnika djela! Dijeli se oko 30 srpske djece muške i ženske, koja su ostala bez oca, građanima na uzdržavanje, a majke se kućama puštaju. Kišica je romonila kad su dijeljena djeca ko na prodaju, iz dvorišta kavane za apotekom. Bilo je žalosno gledati ove tragične prizore iz kamenog doba.


O atmosferi tokom zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, o mogućnostima da tada njemačke snage bombardiraju grad, piše:

(…) meni se činilo da bi avione borci svojim očima iz visina na zemlju skidali i trgali golim rukama…


Kada su 14. travnja 1943. Nijemci na Dobretićima ubili 9 partizana, a teško ranjen ostade Dušan Tepić, Markušić piše:

Njega je župnik dobretićki [fra Željko Džaja] sa preklinjanjem i suzama u očima  izmolio od komandanta ekspedicije, kapetana Austrijanca, da ga ne ubiju, već da ga župniku poklone, da ga liječi. Ostavili su mu ga, i ovaj ga je izvidao, postavivši mu posebnog momka za njegovanje. Kašnje su se vratili partizani u ovaj kraj, zatekli Dušana izliječena i poveli sa sobom. A Dušan je na odlasku iz kapele ljubio župnika u ruku i blagosiljao ga: Koliko god ja učinim koračaja, oče, toliko ti Bog blagosova dao; nitko ti ništa ne mogao nauditi; svak od tebe iščekivao, a vazda ti svega više imao…


Ovakvo ponašanje dobretićkog župnika bilo je potpunosti u skladu s poznatom Instrukcijom franjevcima za ponašanje u II svjetskom ratu, a prije svega u skladu s kršćanskim milosrđem i idealima narodnooslobodilačke borbe.


U zaključku kronike, Markušić poručuje:


Ja ovako mislim, a mislio sam i u Aprilu 1941.: Ne možeš biti okupiran dok te ne zarobe; ali ni ako si svezan još nisi zarobljen, dok okupatoru dušu ne predaš. Godine 1941. ja i moje kolo u Jajcu smo bili okupirani, ali ne i zarobljeni, jer se nismo tuđinu predali, od one godine pa na stotine godina, do godina narodne vječnosti! (...) Cijelo vrijeme rata, na svaki dolazak ili pred svakim dolaskom Nijemaca, održavani su u samostanu sastanci nekih građana Hrvata, Srba i Muslimana, da se zdogovore u onim tjeskobama: a kuda i šta sada?! Zdogovor kuće ne obara: stoga su se braća Muslimani, Srbi i Hrvati uvijek sretno izvlačili. (...) Ono što sam ja doživljavao i gledao, kako se seljaci, a ne manje i građanstvo, međusobno pomažu, čuvaju, štite, zauzimaju, zaklanjaju; jedan drugoga upozoravaju, brane, napominju, pravdaju i hrabre - to je od hiljadugodišnje vrijednosti za nasljedovanje.
 

U drugom dijelu govorit ćemo o opreci Markušić-Stepinac i paradigmama društvenog djelovanja koje nam je Markušić ostavio u naslijeđe te ideološkim motiviranim razlozima njegova zaborava. Članak je urađen prema informacijama iz remek-djela Ivana Lovrenovića Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010.


Nastavak: Velikani bosanske povijesti – Josip Markušić (II dio)