Stepinac je dočekao osnivanje NDH 1941. s otvorenim simpatijama, što je i javno izrazio. Zaokupljen svehrvatskim iluzijama, s otvorenim antikomunističkim i antisocijalističkim stavovima, pad NDH i dolazak nove vlasti dočekao je u nevjerici i neprijateljstvu prema novoj vlasti i državi. Zastupajući stav bolje nikakva vlast ako nije moja, 22. rujna 1945. godine skupa s ostalim biskupima u Pastirskom pismu traži od katolika da slijede njegov stav aspolutnog odbijanja spram nove vlasti i “bezbožnika“, čak i pod implicitno iskazanom prijetnjom uskraćenosti vječnog spasenja. Njegov čin internacije i zatvaranja vrata; čin usamljenika koji je izgubio vezu sa socijalnom stvarnošću svoga naroda, kojem je narod samo apstrakcija sa čijim se pojmom izvode patetične retoričke egzibicije bez svjesnosti konkretnosti i realnosti stanja u kojem se narod nalazi; predstavlja čin oholosti mučeništva – paradoksalnu pojavu bijega u svetost i samosakralizaciju putem mučeništva.


S druge strane imamo Josipa Markušića, imamo drugu paradigmu! 'Opredjeljivati se za jednu ili za drugu, znači opredjeljivati se za različite civilizacijske, društvene i duhovne vrijednosti i perspektive.'(I.Lovrenović)


Markušić ne bježi u izolaciju i ne zatvara vrata, ne stvara svetu sliku od sebe i ikonu mučenika, što bi bez sumnje bio lakši put, nego traži rješenje, traži najbolji modus vivendi za svoj narod u novoj državi. On ne propagira vjeru kao ideologiju, on se ne zanosi patetičnim veličanjem naroda kao apstrakcije, već želi da služi ljudima i da za njih uradi nešto korisno. Iz tih motiva, godine 1949. susreće se s Josipom Brozom Titom, obrazlažući taj postupak riječima:


Mi smo pošli da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni građani svoje države: u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.


Iz toga historijskog susreta izniklo je Udruženje katoličkih svećenika koje je učinilo ogromne stvari za jačanje vjerskog života i vjerske slobode u novoj Jugoslaviji, za normalizaciju stanja Hrvata u BiH i njihovo 'osvjetljavanje obraza'. Međutim, biskupski kler u BiH i Hrvatskoj, na tragu stepinčevske paradigme žestoko je osuđivao to udruženje i dan-danas spomen na njega izaziva kod njih žestoku ideološku alergiju.


Markušićev stav i osjećaj  proizilazi iz njegove duboke ukorijenjenosti u svoj narod (bez razlike vjere), svoju domovinu i svoju kršćansku vjeru, za razliku od plitkoga ideološko-nacionalnog katoličanstva, koje raskida vezu ne samo sa suštinom vjere nego i s realnošću vlastitog položaja. Stepinčevsko ideološko-nacionalno katoličanstvo nije ni do koljena veličini onoga što je Markušić svojim primjerom i cijelim životom pokazao.


Ono što je Markušić odgovorio u reakciji na napade na njega i Udruženje, može biti odgovor i danas ne samo onim nacionalističkim katolicima revizionistima koji se još uvijek ideološki ostrašćeno obrušavaju na Udruženje i Markušića, nego i onima koji iz svoje božanske svemoćnosti i samoproglašene svetosti i mučeništva kritiziraju sve koji slijede njegov primjer  u borbi za dobrobit bosanskog i bosanskohrvatskog naroda, koji znaju ići čak dotlen, da one koji sa svojim narodom ostaju živjeti izvan granica imaginarnog svehrvatskog prostora proglašavaju općenarodnim izdajnicima:

Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći?

Ali najprije – što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.

Ostali smo zato, da i za budućnost skupa sa svojim narodom vazda živimo i hrvatski i katolički, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski.

A da smo se uklonili nekud, bi li bolje bilo po katoličanstvo i hrvatstvo – to mi pitamo?!

Ostali smo, da i mi posvjedočimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovjedaoci (confessores).

Ostali smo, jer je tako pravo i jer smo smjeli ostati.


Stepinac se danas časti kao hrvatski svetac, a Markušićev grob u Jajcu u koji je položen 1968. ne obilazi nitko niti ga čeka ikakva beatifikacija. Ljudi su ionako fascinirani stvaranjem mučeničkih slika o sebi, (što je izravno povezano s fascinacijom zlom no to je tema jednog dubljeg psihološko-znanstvenog ogleda), da bi im se jedan Markušić uklopio u sheme.


Članak je nastao na temelju činjenica iznijetih u knjizi Ivana Lovrenovića Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Synopsis, Zagreb-Sarajevo 2010.


Povezano: Velikani bosanske povijesti – Josip Markušić (I dio)