Američki građanski rat vođen je od 1861. do 1865. između Sjedinjenih Američkih Država i Konfederalnih Američkih Država; kraće rečeno između Unije i Konfederacije koja se odcijepila od Unije i proglasila nezavisnost. Geografski se sukobljene strane nazivaju još i sjevernjaci (Unija) i južnjaci (Konfederacija). Do rascjepa dva potpuno drugačija mentaliteta i ekonomska sustava dovelo je pitanje ropstva. Cijela ekonomija juga zasnivala se na plantažama s robovskim radom, dok na sjeveru ropstvo nije postojalo, a razvijala se industrija sa slobodnim radom. Ovakvo stanje nacije naslijeđeno je iz perioda kolonizacije, još prije osamostaljenja Sjedinjenih Američkih Država. Strah juga da će sjevernjaci ukinuti ropstvo izazvao je secesiju koju ovi ne priznaju te počinje rat.

Ono što je karakteristično za Konfederaciju je njezina inferiornost naspram Unije po svim pitanjima. Unija je bila teritorijalno veća, imala je veću populaciju, jaču industriju i proizvodnju oružja, financijski je bila jača, zadržala je diplomatsku mrežu, a prišli su joj vojska i flota. Jedina prednost Konfederacije bili su iskusni komandanti aristokratskog južnog podrijetla poput generala Roberta Edwarda Leea ili Josepha Egglestona Johnstona.

KRALJ PAMUKA

Predsjednik Konfederacije Jefferson Davis i uži krug vodstva razradili su specifičnu taktiku opstanka nazivanu „Kralj pamuka“. Konfederacija je bila apsolutni svjetski lider u proizvodnji pamuka. O njenom pamuku ovisile su tekstilne industrije Europe; prije svega najrazvijenije Britanije i Francuske. Koliki je značaj pamuka najbolje govori to što je industrijska odjeća prva masovno proizvođena roba. Tekstil je „povukao“ industrijalizaciju naprijed. Još u srednjem vijeku radionice sukna na vodeni pogon u Flandriji dostigle su skoro industrijsku proizvodnju; a da se ne govori onda o 1861. godini. Uzdajući se u ovo, Davis je 1861. proglasio embargo na izvoz pamuka. Konfederacija je odbila prodavati pamuk. Računalo se na ovaj način ucijeniti Britaniju i Francusku jer bi embargo doveo do kolapsa njihovih ekonomije što će ih natjerati da pomognu Konfederaciji- „Kralju pamuka“ kako bi ga ponovno počeli dobivati.

Dogodilo se ipak potpuno suprotno. Konfederalni embargo pretvorio se u samo-embargo. Prestao je izvoz najvažnijeg produkta juga. S druge strane Atlantika Britanija i Francuska imale su zalihe pamuka za neko vrijeme, a odmah je situaciju iskoristio Egipat i posadio svoje plantaže. Egipat i indijska proizvodnja ubrzo su nadomjestile gubitak. Već sljedeće 1862. Unija je počela s „Anakonda planom“: potpunom blokadom južnih luka pa je izvoz pamuka postao nemoguć. Južnjaci nisu mogli prodati ni 10% proizvedenog pamuka koji se gomilao u lukama. Dok je shvaćena greška, „Kralj pamuka“ već je bio „mrtav“. Embargom je Konfederacija naškodila sama sebi.

Šteta je bila dvostruka. Osim financijske štete, embargo je umjesto podrške Konfederaciji doveo do suprotnog efekta. Ranije, Konfederacija je na britanskom brodu „RMS Trent“ poslala diplomate u Europu. Unija se malo zanijela i počela igrati s ozbiljnim stvarima kada je presrela Trent. Britanija kao najveća svjetska sila koja je uvijek sve svoje napore ulagala u slobodu svoje pomorske plovidbe reagirala je oštro počevši pripreme za rat. Planirana je invazija iz Kanade na Uniju. Predsjednik Lincoln shvativši što se događa oslobodio je diplomate. Kriza se smirila. Time što Konfederacija odbija prodavati pamuk prirodno prestaju dolaziti strani brodovi u njezine od Unije blokirane luke te se nikad više neće ponoviti ovakvi incidenti koji su mogli dovesti do priznanja i pomoći Konfederaciji.

Koja je današnja paralela s „Kraljem pamuka“? Svakako „Kralj nafte“- Rusija. Europska Unija skoro potpuno ovisi od ruskih izvora nafte i plina. Rusija se često „igra“ s Europom zatvarajući dovod energenata i izazivajući manje krize i prekide u isporuci. Općenito vlada uvjerenje da Rusija može ucjenjivati Europu plinom. „Ako 'Kralj nafte' zatvori ventile, Europa će se morati povinovati." 'Kralj nafte' bi ovim potezom vrlo lako mogao proći kao i „Kralj pamuka“, proglasiti embargo sam sebi i natjerati kupca da se snađe na drugi način. A drugog načina uvijek ima. Kako je embargo na pamuk doveo do toga da glavni proizvođač postane marginalni, isto tako bi i embargo na naftu i plin od glavnog snabdjevača napravio marginalnog, a ulogu bi preuzeli drugi. Ruska politika je toga svjesna i zato nikad nije i nikad neće prekinuti snabdijevanje da bi bacila Europu na koljena. To jednostavno nije moguće.

RAZVOJ JUGA I EMANCIPACIJA CRNACA

Godine 1865. Jug je bio potpuno poražen i razoren. Postavilo se pitanje šta sad s južnjacima. Radilo se o povijesnom presedanu. Nikad i nigdje veća država nije imala krvaviji građanski rat koji je sama započela, vodila ga bez stranog upliva, završila ga potpunom pobjedom jedne strane, a poslije ostala ujedinjena pod demokratskom upravom. Prevladala je potreba da se Jug što prije reintegrira i ponovno stvori jedinstvena država. Nadvladana je koncepcija osvete. Uopće nije bilo pitanje treba li integrirati bivšu Konfederaciju. Sjevernjaci su nastupili veoma pametno. Da ne bi dalje iritirali južnjake i davali povoda za buduće secesije, nisu vršili progone južnjaka. Predsjednik Lincoln je izjavio: „Ipak su to naši sunarodnjaci.“ Radilo se na tome da se južnjaci što prije osjete dijelom države, sa svim pravima. Njihove vođe uglavnom su sklonjene iz političkog života. Međutim, suđenja i zatvaranja nije bilo. General Lee čak je postao simbolom ponosa južnjaka. Predsjednik Davis isprva je bio zatvoren, ali je ubrzo pušten te je čak putovao u Britaniju, a po Sjedinjenim Državama imao je zapaženiji društveni angažman. Sjevernjaci su na jugu uveli prvo vojnu upravu, ali je ona prvom prilikom zamijenjena birokratskom. Vojska je povučena. Iz dana u dan, Jug je ponovno vraćan kao ravnopravan dio države. Mnoštvo sjevernjaka selilo se na Jug kao birokrati, učitelji i slično. Bilo je mnoštvo tenzija, ali one su se vremenom „ispuhale“. Nije bilo terora koji bi unificirao Jug i doveo do toga da se ne osjeća pripadnikom države. Ciljevi rekonstrukcije bili su visoko zacrtani - razvoj Juga i emancipacija crnaca (bivših robova). Većina povjesničara smatra rekonstrukciju potpuno propalom. Jug je do danas ostao nerazvijeniji od sjevera, a rasna diskriminacija i danas je ozbiljno pitanje. Međutim, uloga rekonstrukcije neosporno je pozitivna. Sjedinjene Američke Države su poslije strašnog rata uspjele ostati ujedinjene i nikad više nije zabilježen čak ni pokušaj secesije.

Ako pogledamo današnju Bosnu i Hercegovinu, paralele su mnoge, iako postoje i razlike. Bez ulaženja u definiranje rata u našoj zemlji, neosporno je bilo stranog miješanja i sukob nije završio pobjedom. Ali s druge strane, završio je jedinstvenom državom i demokratskim uređenjem. I u BiH se postavlja pitanje - Što sad? Kako reunificirati zemlju? Američki građanski rat tu predstavlja vrijedan primjer. Ne može se zemlja rekonstruirati ako se i dalje nastavlja ratna priča. Iako je rat završio praktično, on mora završiti i u našim glavama. Svi oni koje žele državu ne mogu iz nje tjerati sve druge. Druga strana se mora osjetiti ne kao jadna i poražena jer to stvara revolt i odbojnost, već kao ravnopravna i prihvaćena. Ljudi koji se identificiraju s državom jednog dana će morati reći za sve one koji tu državu ne žele: „I to su naši sunarodnjaci.“ Recept opstanka Bosne i Hercegovine nije svađanje s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, već emancipacija Hrvata i Srba. Potrebno je isticati sve ono zbog čega se ti ljudi osjećaju kao dijelom države. General Robert Lee ostao je ikona za južnjake što je korišteno za vrijeme rekonstrukcije. Ako se Lee uklopi u novi sustav, uklopit će se i jug. Daleko od toga da treba slaviti ratne zločince, ali se sigurno u povijesti bosansko-hercegovačkih naroda mogu pronaći ljudi koji su tim narodim bliski, a o kojima se može pozitivno govoriti. Banalan primjer je osveštavanje kabineta u Parlamentu. Odmah se ogromna dreka digla protiv toga. Ali zašto? Država treba biti sekularna, ali ne može se osveštavanje napadati s osnove „oni u našem“. Takvu gestu je trebalo pozdraviti jer je pokazala da i zastupnici iz Republike Srpske smatraju te kabinete u Sarajevu kao nešto svoje, gdje pripadaju, gdje mogu graditi svoje sutra. Da bi se svi osjetili dijelom države, oni koji smatraju državu svojom moraju im pokazati da su dobrodošli, a ne gledati ih kao prijetnju i neprijatelja, iako su bili neprijatelji u ratu. Vrijeđanje i proganjanje lidera drugih naroda, kakvi god oni bili, samo će odaljiti te narode od države.

Recept je krajnje jednostavan - bivše pobunjenike, bez obzira na rat, bez obzira na sve, i za „naše“ i za „njihovo“ dobro potrebno je što više uključivati u institucije, poštovati ih, čini ih dijelom zajednice, smatrati ih „ipak našim sunarodnjacima.“, a ne prijetnjom i neprijateljem, s agresivnošću gledati na svaki njihov potez, opirati se „svemu njihovom“. Tako se nikad nitko neće osjetiti dobrodošlim nigdje. Na provokaciju se ne može odgovarati silom i provokacijom već ignoriranjem. Tenzije je potrebno „ispuhati“, a ne podgrijavati. Ne smije biti „naših“ i „njihovih“ ako je cilj opstanak zemlje. Da su Sjedinjene Američke Države poslije Građanskog rata nastavile kako je nastavljeno kod nas - drekom, svađom, vrijeđanjem, svojatanjem... južnjačke frustracije se nikad ne bi ni „ispuhale“, a i dan danas bi imali Konfederaciju; možda ne kao realnu činjenicu, ali onda barem kao mentalnu koncepciju; nešto slično Herceg-Bosni kod nas.

P.S. O naslovu: When Johnny comes marching home (Kad Johnny dođe marširajući kući) čuvena je pjesma o građanskom ratu. U nekoliko stihova opisala je rat:

In eighteen hundred and sixty-one

That was when the war begun,

In eighteen hundred and sixty-two,

Both sides were falling to,

In eighteen hundred and sixty-three,

Old Abe, he ended slavery

In eighteen hundred and sixty-four,

Abe called for five hundred thousand more,

In eighteen hundred and sixty-five,

They talked rebellion--strife;