Proteklog mjeseca obilježena je stotinu i pedeseta obljetnica uspostavljanja Prve španjolske republike. Prva republika nije dugo potrajala i nakon nešto manje od dvije godine svrgnuta je baš kao i Druga: vojnim udarom. Tim povodom, pomislio sam da bi bilo vrijedno prisjetiti se intelektualca i političara koji je dao važan teorijski doprinos razradi ideja federalizma i republikanizma u Španjolskoj, a koji je kratko obnašao i funkciju šefa izvršne vlasti tijekom razdoblja Prve republike: Francesca Pi i Margalla.

Pi i Margall važio je za jednog od najutjecajnijih mislilaca svoga vremena u Španjolskoj. Njegovu knjigu Nacionalnosti (Las Nacionalidades) iz 1877. poznati španjolski politolog Ramón Máiz označio je kao „možda i najrelevantnije djelo političke misli u cijelom 19. stoljeću u Španjolskoj“. Iako je tijekom života imao različite teorijske faze, u najširem smislu moglo bi ga se označiti kao nepokolebljivog sekularista, republikanca i socijalista. Utjecao je na generacije španjolskih intelektualaca i političara iz cijelog lijevog spektra: od anarhista i komunista do socijalista i socijaldemokrata. Na našem jeziku, međutim, nema puno toga objavljenoga o Piju. Tim više smatram da bi bilo važno oslikati temeljne crte njegove političke misli i najvažnije točke njegove biografije.


I

Francesc Pi i Margall (španjolizirano: Francisco Pi y Margall) rođen je 1824. u Barceloni u radničkoj porodici. Na Univerzitetu u Barceloni završio je filozofiju, dok je doktorat iz prava stekao u Madridu gdje je proveo većinu svoga života. Radio je kao učitelj, publicist, prevoditelj i bankarski službenik. 1849. postao je član Demokratske stranke u kojoj je brzo počeo dobivati popularnost među lijevo orijentiranim članstvom. Nekoliko godina kasnije objavljuje knjigu Reakcija i revolucija (La reacción y la revolución) u kojoj se beskompromisno obračunao sa monarhijom, kršćanstvom i konceptom (privatnog) vlasništva. U novinama La Discusión (koje će poslije i uređivati) objavio je neke od pionirskih tekstova o socijalnom pitanju u Španjolskoj, kao što su „Nadničarske klase“, „Socijalizam“ i „Demokracija i rad“. Aktivno je radio sa radničkim organizacijama u Madridu kojima je držao predavanja o politici i ekonomiji, pisao dokumente i pružao pravnu pomoć.Borba protiv monarhije dva puta ga je natjerala da napusti Madrid i ode, prvo u Baskiju 1847., a potom u Pariz 1864. Boravak u Parizu omogućio mu je da izoštri svoje revolucionarne stavove. Tamo je produbio svoje znanje o Proudhonu i stupio u kontakt sa intelektualcima iz pozitivističkih krugova pod utjecajem Augusta Comtea. U Španjolsku se vratio nakon Slavne revolucije 1868. u kojoj je svrgnuta Isabel II. Nakon revolucije, Demokratska stranka dijeli se na zagovornike demokratske monarhije i federalne republike (među kojima su ovi drugi bili u manjini). Pi je bio dio republikanske struje te stoga nije podržao Ustav demokratske monarhije koji je izglasan 1869.

Nakon što je 11. februara 1873. Amadeo Savojski abdicirao sa pozicije kralja Španjolske, proglašena je Prva španjolska republika. U novoj republikanskoj vladi Pi je najprije bio ministar unutarnjih poslova, a potom i šef izvršne vlasti (ekvivalent premijeru). Sa tog mjesta predlaže ambiciozan plan društvenih i ekonomskih reformi, među kojima se ističu odvajanje Crkve od države, smanjenje radnog dana, ukidanje ropstva, obavezno i besplatno obrazovanje i dodjeljivanje zemlje za obradu nadničarima. Navedene mjere nije uspio realizirati budući da je njegova vlada trajala svega pet tjedana. Bio je prinuđen dati ostavku jer nije htio poslati vojsku na pristaše autonomnih kantonalnih pokreta od kojih je najjači bio onaj u Cartageni. Nakon što je obnovljena monarhija, 1874. povukao se iz politike i vratio se odvjedničkom poslu i pisanju. Umro je u siromaštvu 1901. godine.

José Antonio González Casanova napisao je da su, kada je Pi umro (a umro je u vrijeme čvrste hegemonije monarhijskog i konzervativnog režima) sve stranke – bez iznimke – i sve novine u Španjolskoj odavale počast ovom starom republikanskom tribunu i starješini radničke klase te isticali njegove ljudske vrline, pišući i govoreći o njemu kao o poštenom čovjeku, nepotkupljivom političaru, beskompromisnom zagovorniku demokratskih i federalističkih ideja te radničke i antikolonijalne borbe. „Nikada u španjolskoj povijesti nije se dogodilo da jedan političar, koji nikada nije napustio svoj radikalno lijevi rov dobije tako jedinstvenu poštu i priznanje“, napisao je Gonzalez Casanova.


II

Za ovu priliku pitali smo španjolskog politologa i izvrsnog poznavatelja misli Pi i Margalla, Xaviera Calafata, kako bi opisao Pijev intelektualno-politički profil. Calafat nam je kazao: „Pi i Margall je bio republikanac u svakom smislu te riječi. Njegova politička filozofija polazi od prirodnog prava: ljudi imaju neotuđiva prava koja im nitko ne može ograničiti. To ga navodi da suverenitet pojedinca stavi ispred bilo kojeg drugog. Stoga pojedinac, kako nalaže republikanska misao, da bi ostvario suverenitet mora biti slobodan i ne smije biti podređen trećoj strani. Preduvjet za ostvarivanje suvereniteta jeste abolicija najamnog rada. Pi je djelovao u 19. stoljeću i branio je opće biračko pravo nasuprot jednoj autoritarnoj tradiciji koja je stavljala kraljev suverenitet iznad bilo kojeg drugog. To ga povezuje sa anarhističkom tradicijom. Pi je izučavao Proudhona i to ga je navelo da se služi njegovom konfederalnom teorijom. On počinje s pojedincem koji gradi slobodne zajednice odozdo, pojedinac je dio naroda, narod gradi regiju, regija naciju. Ovaj federalizam omogućio mu je da razumije konfiguraciju države-nacije u Španjolskoj i iznađe rješenje koje omogućava slobodu svim narodima koji u njoj žive.

U najkraćemu: plebejski republikanizam (zakon kao čuvar najslabijih), socijalizam kao sloboda za radnike i federalizam kao sloboda udruživanja i razdruživanja naroda bile su crte koje su obilježile njegovu političku praksu. Među njima bih izdvojio federalizam kao os koja određuje sve ostalo. Pi kaže: 'Centralistička republika nije ništa više nego monarhija s frigijskom kapom'. Stoga se može reći da je Pi bio više od republikanskog federalista, on je bio federalistički republikanac.“

Istina, federalizam za Pija, kako u knjizi Nacionalizam i federalizam (Nacionalismo y federalismo) piše Ramón Máiz, nije puka decentralizacija. Federalizam u Španjolskoj, kako ga je on svojevremeno zamišljao je policentričnog karaktera i obuhvaća različite jedinice federalne sfere kao što su nacija, pokrajine ili regije, općine, ali i neotuđivi prostor pojedinačnih građana i njihovih prava.“ U drugoj polovini 19. stoljeća u Kataloniji su se počele pojavljivati sve snažnije tendencije za nacionalnim samoodređenjem. Jedan od Pijevih učenika – koji se distancirao od učitelja – Valentí Almirall smatra se začetnikom političkog katalonstva. Premda većina katalonskih nacionalistički orijentiranih političara u to vrijeme nije zahtjevala nezavisnost već veću političku i kulturnu autonomiju, konzervativne monarhističke stranke nisu željele razgovarati o federalizaciji države bojeći se da bi federalizam mogao potaknuti secesionizam. Svjestan tih primjedbi Pi je u jednom članku iz 1898. napisao da involucija centralističkog režima može potaknuti secesionizam u „regijama sa najvećom snagom i živošću“. Za Pija, „pravi separatisti nisu Katalonci već kasikistički političari i madridska oligarhija, sa svojim nedostatkom vizije i žestokim centralizatorskim i uniformističkim unitarizmom.“ Profesor političkih znanosti na madridskom univerzitetu UNED, Jaime Pastor, ove Pijeve riječi će prokomentirati na sljedeći način: „Kako su samo ove riječi aktualne u povijesnom trenutku koji danas živimo!“ Pi i Margall vjerovao je da će federalizam ojačati federaciju, a ne ju slabiti. Secesionističkih tendencija u Španjolskoj u njegovo vrijeme gotovo da i nije bilo, ali je ispravno primijetio da bi strogi unitarizam centralne vlasti mogao pojačati te tendencije.

Pi i Margall bio je žestoki sekularist. Kritika kršćanstva za Pija je od centralne važnosti u njegovim ranijim radovima kao što su Povijest slikarstva ili Studije o Srednjem vijeku. U ovoj prvoj iznio je dosljednu kritiku kršćanstva i Katoličke crkve. Pod optužbom da knjiga napada kršćanstvo, španjolski biskupi i nadbiskupi izvršili su takav pritisak na vladu da je knjiga morala biti povučena i arhivirana. Bio je racionalist koji je vjerovao u znanost i progres. Ne čudi stoga da se odmah suprotstavio primordijalnim teorijama nacije koje naciju vide kao prirodnu i stoga neupitnu političku formaciju. Romantičarski organicistički nacionalizmi i religija operiraju strastima kojima Pi suprotstavlja razum: „Strasti varaju razum, a samo razum može prozreti tu prevaru. Strasti vode u zabludu, a zabludu primijeti jedino razum. (...) Kada strasti nestanu, razum počinje carevati. A koja je to religija ikada bila slobodna od strasti i zabluda?“, napisao je u Reakciji i revoluciji. Ovaj scijentistički racionalizam, kako piše Ramón Máiz, sačinjava temelje njegovog progresizma, pa se stoga u istom djelu nije libio napisati: „Kako kažu kršćani, istina je samo jedna. Ako je istina u znanosti – kršćanstvo je mrtvo, a ako je u kršćanstvu – progresa neće biti“. Pisao je da se „svaka religija opire svakom progresivnom mišljenju (...) i da je Crkva između nazadovanja i evolucije uvijek preferirala nazadovanje.“ „Nema potrebe sa Crkvom razgovarati o socijalnim reformama jer ona ne vjeruje u reforme. Ako crkvenjacima govorite o organizaciji i pravima, imat ćete ih za neprijatelje. Već nekoliko vijekova svaki napredak koji se napravi u kršćanskom svijetu napravi se unatoč Crkvi.“

Francesc Pi i Margall svoj intelektualni put počeo je kao liberal a završio kao socijalist sa izraženom anarhističkom komponentom. S tim u vezi, Xaviera Calafata upitali smo u čemu se ogleda socijalizam Pi i Margalla. On kaže kako „socijalizam Pi i Margalla vuče korijene iz anarhističke tradicije i da oslonac ima u radničkom udruživanju. Friedrich Engels je svojevremeno rekao da je Pi bio jedini socijalist među republikancima u Španjolskoj koji je shvatio da se republika treba oslanjati na radnike. Nema dvojbi oko Pijeve privrženosti socijalizmu, makar su određeni evolucionistički marksisti nastojali pokazati da su republikanci bili dio sitne buržoazije koju je socijalistički pokret u nastajanju trebao nadići. Ova konstrukcija je pak lažna jer je republikanizam porodio socijalizam, a u Pijevom slučaju, pridjev 'socijalistički' još je očitiji. Tim povodom upućujem na izvanredno djelo Antonija Domènecha Pomračenje bratstva (El Eclipse de la Fraternidad).“

1879. u Madridu nastaje Socijalistička radnička partija Španjolske (PSOE). Njen prvi predsjednik bio je Pablo Iglesias Posse. Za razliku od današnjeg socijal-liberalnog i monarhističkog PSOE-a koji je najvažnija stranka za očuvanje parlamentarne monarhije u Španjolskoj, moglo bi se reći da je PSOE u svojim počecima zaista bio radnička, socijalistička i antimonarhistička stranka. Xavieru Calafatu postavili smo pitanje kakav je bio odnos Pi i Margalla sa Pablom Iglesiasom i PSOE-om toga vremena. „PSOE je nastao za vrijeme restauracijskog monarhističkog režima i to su za republikanski pokret bila teška vremena. Ono što imamo je jasna veza između nepopustljivih federalističkih republikanaca (među kojima je bio i Pi) i Međunarodne radničke udruge (AIT) koja će postati legalizirana za vrijeme Prve republike. Ono što će se kasnije dogoditi je zanimljivo. Socijalisti iz 19. stoljeća će se ujediniti sa republikancima stvarajući Republikansko-socijalističku konjunkciju. Dosta ljudi bliskih Piju, kao što je njegov učenik Gabriel Palomar (katalonski ljevičarski republikanac), razgovaralo je sa Iglesiasom i održavalo veze sa PSOE-om. Palomar je otišao tako daleko da je napisao članak u kojemu je pozdravio ulazak Iglesiasa u španjolski parlament eksplicitno kazavši da to znači 'obnovu republikanskog bloka'. Za njega, socijalizam je trebao pomoći revitalizaciji republikanizma. Pisao je da je 'socijalizam društvena materija čiji je politički oblik republika'. Alomar je slijedio ono što je Jean Jaures (vođa francuskih socijalista) preporučio socijalističkim strankama u Španjolskoj: 'Republikanci i socijalisti moraju biti čvrsto ujedinjeni u Španjolskoj. Vaša zemlja neće se moći dići bez te koalicije.' U konačnici, Pi je uvijek bio na strani radnika i njegovi (kasniji) politički sljedbenici su se udruživali s novonastalim socijalističkim pokretima. Zato se često kaže da je Pijev federalistički republikanizam stablo slobode iz kojega rastu grane koje predstavljaju razne političke pokrete koji se mogu smatrati njegovim sljednicima“, rekao nam je Calafat.

Dugo vremena, djelo Pi i Margalla u Španjolskoj bilo je prilično zaboravljeno i zapostavljeno. Jasno da u prvom redu od frankističke historiografije, ali isto tako i od službene historiografije novoga režima kojom su dugo vremena vedrili i oblačili povjesničari bliski PSOE-u i PP-u. Do obnove zanimanja za rad Francesca Pi i Margalla došlo je u posljednjih desetak godina i ta obnova koincidira sa lomom dvostranačja i usponom novih lijevih snaga u Španjolskoj kao što je Podemos. Xavier Calafat kaže da je „njegovo nasljeđe ili njegova politička tradicija donekle zamračena jer se danas u Španjolskoj federalizam povezuje sa potpuno antifederalističkim PSOE-om koji aktivno i pasivno negira pravo nacija na samoodređenje. Podemos sa svojim plurinacionalnim stjecištima možda je najbolji primjer revitalizacije Pijeve ostavštine pred nepopustljivim independentizmom i reakcionarnim centralizmom. Ima tu još puno posla, ali malo po malo, stranke kao što je En Comu Podem ili prostori poput Instituta Soberanias pokušavaju obnoviti njegovu ostavštinu.“

Darko Vujica, Prometej.ba