“Jesi li danas slavljenički raspoložena”, šeretski pitam suprugu, dok pijemo kafu u stražnjem vrtu. “Danas ti je praznik, Dan pobjede.”

“Uh, itekako”, odgovori Bolja Polovica, i ne okrećući se. Kao da je vidim: otpuhuje, pravi “kiselu” facu.

Danas je, naime, dvadeset i sedma godišnjica Oluje. Već nekoliko dana bezuspješno pokušavam da napišem tekst o akciji koja je dovela do konačnog rješavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Obično mi, kad imam ideju šta i kako, pisanje ne ide teško. Sjednem, uradim koncept, poslije ga razradim – i to je to.

Ovog puta je drugačije. Kad bolje razmislim, vjerovatno me koči činjenica da će većina ljudi koja bude čitala ovaj tekst – pogotovo oni koji me ne poznaju – pogledati moje ime i prezime, istražiti porijeklo, a onda kazati: “Aha, to je to!”

A to baš ne podnosim.

A ne mogu ni da šutim. Uostalom, stvari koje dolje opisuju dvojica ljudi – jedan meni potpuno nepoznat, drugi čovjek koga dobro poznajem, i cijenim – su opštepoznate i prihvaćene od svih kojima mozak nije pojela pošast šovinizma. O njima je još dok je trajala famozna vojno-redarstvena akcija čišćenja Krajine hrabro i otvoreno pisao tjednik nenadmašive satirične oštrice i velike uređivačke i ljudske hrabrosti, splitski Feral tribune.

Zašto toliko jako želim da napišem baš ovaj tekst? Zato, između ostalog, što mi u gomili kninskih slavljenika, uštogljenih faca, moru piva, brdu kravata i ispraznih riječi, fale neki ljudi. To su ljudi koji su nekad tu živjeli. Oni odavno više nisu tu, ali oblak njihove neprisutnosti, težak teret srama, kao da, danas više nego inače, visi nad Krajinom.

Naravno, oni koji su sve to “zakuhali” i koji su kosili neka, ako već nisu, odgovaraju. Ali oni koji su vodu nosili, koje je, zbog luđačke politike Beograda, ponijelo niz vodu – zar oni da plate ceh zas sve? Zar njih da se izbriše iz svih registara, kao da ih ni ovdje, ni igdje drugdje, nigdar bilo nije?!

I kako ni ovaj put ne čuh ni riječi o tim ljudima – nigdje prispjelim gubitnicima – i kako kravataši ni ovoga ljeta ni jednom rječju ne spomenuše sve ono ružno što se dešavalo nakon vojnih dejstava hrvatske vojske – a i o tome je uredno izvještavao Feral tribune – u nastavku teksta ću prenijeti dva neposredna svjedočenja iz tog tužnog, dozlaboga ružnog doba. Jedno je “skinuto” sa socijalnih mreža, od meni nepoznatog autora, a drugo mi je poslao kum iz Srbije. On je tada, naime, vozeći se iz Beograda za Šabac, slučajno naletio na dugu kolonu krajiških očajnika na putu iz Ništa u Nigdje.

Tekstove, uz sasvim male gramatičke ispravke, prenosim onako kako sam ih zatekao.


Nakon mog pisanja o Oluji javljaju mi se hrvatski veterani s njihovim ratnim pričama. Na moje pitanje: ‘Možeš li nabrojati par stvari iz Oluje koja su ti se utisnula u sjećanje!?’ ovo mi je napisao jedan hrvatski veteran: ‘Barbarstvo pojedinaca prema životinjama. Bezumno ubijanje pasa, mačaka, blaga, zapaljivanje stala s kravama. Kroz cijelu Oluju pratio me zvuk poluubijenih izmrcvarenih životinja, stravično mukanje gorućih krava.

Moja Oluja se pretvorila u spašavanje tih životinja, otvaranje štala, vađenje mačaka iz plamena, skidanje negdje ih prikliještenih namjerno vratima da se guše...i borbu sa samim sobom da ne ubijem neke svoje nadobudne poremećene „suborce“ koji su to radili.

Spasio sam i nekoliko civila, stare nemoćne babe, štiteći ih svojim tijelom od pojedinaca debila koji su koristeći ratnu situaciju i bezakonje dobili prostor ispoljavanja svojih psihopatskih osobina, tobože u ime hrvatske slobode i hrvatskoga naroda.

Negdje u Lici, za vrijeme čišćenja, sjeo sam na pragu jedine nezapaljene kuće s jednim Bosancem kojemu su Srbi ubili pola obitelji, šutjeli smo i gledali, zbunjeni, zamišljeni, s nevjericom, kroz vatre, u tišini.

Bolni muk je prekinuo Bosanac, izustivši:

„Ja na razumijem, zašto ovi glupani to rade, sami sebi stvari uništavaju, pa oni će tu jednom živjeti... Meni su u Bosni svih ubili, ali ja neću tako, da ne budem isti kao oni.

...tišina...

pa kaže:

„Ali NE razumijem zašto ubijaju krave, sto su im one krive?? Pa, one nas hrane svojim mlijekom, one su nama kao majke, to kao da ubiješ svoju majku koja te hrani…“

Ova rečenica "primitivnog" Bosanca utisnula se najviše u moje sjećanje iz Oluje.


Kumov tekst iz Srbije:

Ja se sećam, tada slušao na B92 da ljudi beže, na RTSu nisi ni znao za to. Idem autom putem prema Šapcu, vidim u suprotnom smeru kolona traktora, kola... Ja sam od počerka bio protiv rata, na svim demonstracijama, bio u DSu... Ništa nisam doprineo bedi tih ljudi, ali idem u suprotnom pravcu auto-putem i osećam da sam pocrveneo, nekako me sramota. A sve te kao patriote, jebe se njima za to što su izazvali. Kada sam se vraćao iz Šapca, stanem na Rumskoj raskrsnici i pitam policajca da nekog povezem do Beograda. Uđe neke baba i deda. Deda polu- slep, šećeraš. Idu na Novi BGD kod rođake pa u Makedoniju kod ćerke. Sve što su poneli sa sobom stane u gepek od jugića. Dovezem ih na Novi Beograd, baba vadi flašu rakije da mi dâ što sam ih dovezao. Jedva sam joj vratio onu flašu. Posle celog života, ona ima sada 3 torbe, korpe i meni daje i to malo što ima.


Eto, to je to. Ako vas nakon, čitanja ova dva zapisa, od glave do pete ne podiđe jeza, zaboravite. Džaba sam, suhom olovkom, po zraku pisao.

Goran Sarić, Prometej.ba