Bila je to najstarija vlast u Europi, nastala poklonom franačkog kralja Pipina iz godine 754. Crkvena država se doduše 1870. smanjila na Rim i okolicu – i slovila je kao jedan od najnazadnijih dijelova Europe: u kroničnom deficitu, ovisna o Francuskoj i velikim dijelom rezistentna prema reformi. Također je stajala na putu Risorgimentu (Pokret za nacionalno ujedinjenje Talijana koji je u 19. st. doveo do stvaranja talijanske države, op. prev.). Pokret ujedinjena se od 1830-ih pokušavao putem diplomacije, vojnim nasiljem i revolucionarnim akcijama nametnuti kao politička moć na cijelom Apeninskom poluotoku. Papa je odbijao svaku mogućnost odustajanja od Crkvene Države.

Jedan uski vremenski okvir za pronalazak rješenja pojavio se Njemačko-francuskim ratom i užasnim porazom kod Sedana početkom rujna 1870. Kada je Francuska povukla svoje papinske trupe, Talijanski parlament se odlučio na okupaciju Crkvene Države. Papa Pio IX. se tada mogao pouzdati samo na trinaest tisuća dobrovoljaca koji su bili pod badenskim generalom Hermannom Kanzlerom. Nasuprot njemu je kraljevski general Alessandro Cadorna komandirao sa pedeset tisuća ljudi.


Neka vrsta „pustolovnog odmora“

Nije to trebao biti opasni rat, prije neka vrsta „rata-teatra“, čiji je rezultat već prije bio poznat. Neka vrsta „vojne šetnje, pustolovnog odmora“, praćen diplomatima i reporterima, pisao je publicist Gustav Seibt koji je u svojoj knjizi „Rim ili smrt“ obradio mnoge izvore i novinske izvještaje tog vremena.

Upad na papinska područja u Italiji je bio prvi vojni pohod u povijesti koji je birokratski bio vođen od strane političara, naglašava Seibt. Iznimno se puno mislilo o sigurnosti, kako bi se rizici i žrtve što više umanjile. Prije 150 godina, 12. rujna 1870., tri su talijanske divizije prešle granicu Crkvene Države. Vojno vodstvo htjelo je u najkraćem roku stići do Rima, za četiri dana, dok su se političari odlučili na 10 dana putujući obilaznim putovima – u nadi da će se u posljednjem trenutku dogoditi obrat.

Rim je samo nekoliko dana prije toga doživio čudesni Koncil; sada pak vlada nervozna tišina, čak strah. Papa zadugo nije htio vjerovati da će se dogoditi vojni napad. Uzdao se u Božju pomoć, te je odbacio sve ponude Talijana.

Napad na Rim započeo je u rano jutro 20. rujna, daleko od Vatikana. Većina moći se koncentrirala na Porta Pia na istoku grada, najslabiju točku zidina. Duž devetnaest kilometara zidina bilo je smješteno devet tisuća branitelja. General Kanzler se sa svojim vojnicima htio boriti i u slučaju nužde hrabro skončati – što je papa zabranio.

Kraljevski topovi su pucali na zidine sa više strana, a odgovor je bio prije svega simboličan: mnogo galame i dima, opasnost se držala u granicama. Nakon tri sata pojavio se proboj u gradskim zidinama, Talijani su umarširali, a papinsko vojno ministarstvo odlučilo se na kapitulaciju. Oko 9:50 sati zavijorila se bijela zastava sa kupole svetog Petra. Doduše bilo je još nekog manjeg prepucavanja kod Porta Pia. Najzad je gubitak s vatikanske strane bio 19 mrtvih i 68 ranjenih, a na talijanskoj strani 49 mrtvih i 132 ranjenih.


„Revolucionarni karneval“

Tijekom poslijepodneva su talijanske diverzije dospjele do njima dodijeljenih gradskih dijelova. Nakon prvotne paralize od straha počela je u gradu svečana pijanka. Rimljani koji su dan prije još uvijek slavili papu, sada su slavili kralja; papinski grbovi su poskidani. Inozemni diplomati su govorili o „revolucionarnom karnevalu“.

Sljedećeg dana papinski vojnici su se okupili na trgu svetog Petra, te su u bazilici svetog Petra slavili misu. Pri odlasku papa Pio IX. podijelio im je posljednji blagoslov.

Općenarodni referendum je deset dana nakon toga potvrdio priključenje Kraljevini Italije. Papa je protestirao, odbio je sva jamstva novog vlastodršca, te se proglasio zatočenikom u Vatikanu i izopćio je osvajače Crkvene Države. „Rimsko pitanje“ se konačno riješilo tek Lateranskim ugovorom i osnivanjem države Vatikan 1929. godine.

Autor: Johannes Schidelko, katholisch.de

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba