Kao tinejdžer sam se 1990-ih našao u Americi pošto je moj dom, Bosna i Hercegovina, utonula u barbarski rat čiji razmjer i brutalnost nisu viđeni u Evropi od Drugog svjetskog rata. Prethodnica događanja koji su rasparali regiju u ovim mračnim vremenima bila je zapaljiva retorika čelnika različitih frakcija koja je bila usmjerena na sirove i nesputane emocije. Međusobne optužbe su bile nedokazane a plan za napredak nije postojao. To nije bilo važno; ekonomske poteškoće tog vremena i neizvjesna budućnost zamaglili su vid i zasjenili egomanijakalnu aroganciju sijača straha čiji je mačizam bio pod maskom liderstva. Oni koji su prozreli te laži i nekompetentnost nisu vjerovali da je pokret dovoljno jak da bi okrenuo susjede jedne protiv drugih i doveo do agresije koja će ubiti desetke tisuća ljudi i raseliti skoro polovicu bosansko-hercegovačke populacije. Nacionalistička prepucavanja, sitničave politike i korupcija zaposjeli su prazninu koja je ostala nakon rata i 20 godina kasnije zemlja se još oporavlja od besmislenog krvoprolića.

Četvrt stoljeća nakon što su Sjedinjene Američke Države postale moj dom, zabava u izbornoj noći u sportskoj dvorani na Wellesley koledžu imala je zbog ovoga za mene posebno značenje.

Nalazio sam se među više od 2.000 profesora, sadašnjih i bivših studenata ovog fakulteta koji su se nadali da će jedna od njih, Hillary Rodham Clinton (diplomirala na Wellesleyu 1969.) biti izabrana za prvu predsjednicu Sjedinjenih Država. Svi su bez obzira na dob, etnicitet i seksualnu opredijeljenost zračili radošću družeći se sa starim prijateljima i studentima, praveći selfije sa Hillarynim kartonskim likom i kličući glasno, kako je uobičajeno u tradiciji Wellesleya, dok su se Madeleine Albright i drugi znameniti bivši studenti pridužili putem skajpa na velikom ekranu. Ovaj događaj došao bi predstavljao najveću pobjedu dosada u borbi ove zemlje za rodnu jednakost.

Za mene, ova je izborna noć simbolizirala čin iskupljenja nepravednog svijeta koji me otrgnuo od mog prvog života i koji je trebao osigurati da se takvo nešto neće dogoditi u mom drugom životu. Za mene nije bilo moguće da Amerika za vođu izabere nekoga poput Donalda Trumpa, nadograđenu verziju demagogâ koji su odveli Bosnu u ruševine. Nije bilo moguće da će Amerika svog spasitelja naći u čovjeku koji je svoju platformu netolerancije i podjela kreirao na tako uznemirujuće sličan način kako su to učinili oni koji su uništili zemlju mog rođenja. Na kraju krajeva, to je bila Amerika koja me dočekala raširenih ruku kao tinejdžera, Amerika koja nikad nije marila odakle dolazim i Amerika u kojoj se nikad nisam osjećao kao autsajder. Ne, ta Amerika zasigurno ne bi uradila takvo nešto.

Atmosfera u sportskoj dvorani je do ponoći bila sasvim drugačija. Nakon što smo tiho izašli iz dvorane, počeo sam uviđati kako stakleni strop nije uništen, nego pojačan. No osjetio sam i novi, iznenađujući osjećaj, neugodnu svijest da sam imigrant, i da je to sada važno na jedan novi način. Još gore, po prvi put u zadnjih četvrt stoljeća osjetio sam kako je moje podrijetlo nešto što bi moglo biti razborito da se sakrije. Ali kako? Sve me odavalo – moj naglasak, to čudno slovo u mom prezimenu, čak i moja američka putovnica sa stranim mjestom rođenja napisanim u njoj. Dezorijentacija stranca u novoj zemlji, smetenost koja je spavala zadnjih 25 godina, sada je izašla na površinu. I taj me osjećaj uhvatio na spavanju, slično kao i propast Bosne i Hercegovine, slično kao i američka izborna noć koja je zaprepastila milijune.

Prijeko potrebno olakšanje od moje potištenosti i zbunjenosti došlo je idućeg dana, kada su neke od mojih studentica došle u moj ured. Ćaskali smo, pokušavajući shvatiti sve što se dogodilo i primijećivali kako je nepristrana matematika koju sam ih podučavao omogućila idealan lijek za tmurnost trenutka. No ono što je postupno postajalo jasno jest to da su se one već počeli oporavljati, njihova uzdrmana odlučnost je ponovno bila prkosno na putu oporavka. Regrupirale su se, planirali iduće korake, garantirajući kontinuitet puta koji je ostao neprekinut tako dugo zbog svih onih bivših studentica koje su tu bile prije njih.

Oni su bili olakšanje, sigurnost koju sam tražio. Bilo je jasno: jedna od mojih studentica, ili jedna od milijuna pametnih, snažnih žena poput nje diljem zemlje, jednog će dana postati prva predsjednica SAD-a. Ona će zadati zadnji udarac mizoginiji i šovinizmu, i da, možda čak i svoj toj politici koja okreće susjede jedne protiv drugih, i koja šalje ljude da traže nove živote na drugom kraju svijeta. A ja ću biti u sportskoj dvorani Wellesley koledžu kada se to dogodi, zajedno sa svojim naglaskom i čudnim slovom u mom prezimenu i svim drugim stvarima koje me čine imigrantom.

*This piece originally appeared on Cognoscenti, the ideas and opinion page for WBUR, Boston's NPR news station; November 17, 2016

Autor teksta je dr. Ismar Volić, matematičar, profesor na Wellesley koledžu u Massachusettsu, SAD

Tekst je uz dozvolu autora i uredništva portala wbur.org preveden s engleskog jezika; uredništvo Prometej.ba, 22.11.2016.