U početku bijaše vjera

Povjesničar Heinrich August Winkler svoju je „Povijest Zapada“ otpočeo jednom rečenicom koja zvuči biblijski: „U početku bijaše vjera: vjera u jednoga Boga.“ Za nastanak Zapada je bilo potrebno više od monoteizma. „Međutim, bez njega se Zapad ne može objasniti.“ Očito je njegovo kulturno-revolucionarno značenje. Naime uvid u krivnju ali i nada u nadnaravnu pravdu, onda stvorenost svakog čovjeka na sliku Božju kao oslobađajuća snaga čak i za robove. Na koncu „specifično kršćansko razlikovanje između božanskog i zemaljskog poretka, u čemu je začeta sekularizacija svijeta i emancipacija čovjeka“.


Slično je berlinski medievalist Michael Borgolte opisao Europu kao prostor na kojem se na specifičan način probio monoteizam u usporedbi s drugim dijelovima svijeta, „kao vjera u jednog stvoritelja i Boga univerzalnog vladara, izražena u tri religije“. Time se Europa razlikuje od pretkršćanske antike ali i od pluraliteta dalekog Istoka. Stoga je monoteizam „u tom smislu Europu stvorio“, kako kaže Borgolte u „Kršćani, Židovi, muslimani“.


Europa je osnovana na monoteizmu.


 

Kršćanski Bog ljubavi

Glavna biblijska zapovijed je ljubiti Boga i bližnje (Mk 12,30s). Tek su razvijene monoteističke religije Boga proglasile predstavnikom pravednosti, ćudoređa i ljubavi, tako u zadnje vrijeme tvrdi egiptolog Jan Assmann. Time je pokrenut jedan psiho-historijski razvoj. Čovjek je analogno pravednom, ćudorednom i ljubećem Bogu u sebi razvio ta ista svojstva postajući pravedni, ćudoredni i ljubeći subjekt. Tako veli Assmann u knjizi „Moralno razlikovanje ili njena cijena monoteizma“.

 

Paul Veyne, francuski stručnjak za srednji vijek, potvrđuje tog ljubećeg Boga nasuprot antičkom religioznom svijetu: „Ono što poganska religija nije mogla ponuditi je ljubav ljubećeg Boga. Nije postojao nikakav emocionalni odnos između čovjeka i tog stranog i moćnog bića... Pristalice tih religija u sebi ne vode dijaloge... U kršćanstvu će pak ljubav i strast zauzeti mnogo veći prostor ... kroz etičku toplotu“, piše u „ Grčko-rimska religija, kult, pobožnost i moral“.

 

Unutarnja izgradnja čovjeka dolazi iz monoteizma i njene predstave Boga koji ljubi.



 Čovjekoljublje

Evangelički stručnjak za Novi zavjet Gerd Theißen u svojoj knjizi „Iskazi vjere“ kaže da ljubav kao najviša biblijska vrednota „pomaže prepoznati sliku Božju u drugome čovjeku“. Svako bogoslužje je uvijek služenje i drugome. Antika niti je u Grčkoj niti u Rimu razvila neku opću brigu za siromašne, kao kršćani. Paul Veyne: „Židovska dužnost davanja milostinje dospjela je i u staru Crkvu, koja je s bolnicama, hospicijima i ubožnicama izumila organizirano dobrotvorstvo, koje u sekularnoj formi dalje živi u socijalnoj državi“. Trenutno su u svijetu glavi uzori toga sveti Franjo i Majka Tereza.

 

Moderna socijalna država se razvila iz Biblije.

 

 

 Osobni poziv

Iz Božje ljubavi prema svakom čovjeku slijedi i fenomen osobnog poziva kakvog poznaje Biblija, dok antičke religije takvu vrstu poziva ne poznaju. Bog te pozvao prije nego li si nastao u majčinoj utrobi, tako je odvijeka. K tome još dodijelio ti je posebnu karizmu, posebnu ulogu u međuljudskoj interakciji. Osobni poziv želi služiti drugima i splesti se u jedno zajedničko Mi s pretpostavkom da vjerujem, da se kajem i da kažem Da službi. Od reformacije se osobni poziv sekularizirao u samodiscipliniranje. Za Maxa Webera, osnivača religijske sociologije u Njemačkoj, tek je kalvinističko-protestantski etos proizveo takav tip koji se striktno držao zajedničkog dobra i koji je imun na svaku vrstu korupcije. Prema njegovom članku „Protestantska etika“ to je bilo ono novo.

 

Istoku fali disciplina koju je „duh protestantizma“ uveo u Europu, misli ruski povjesničar Aron Gurjewitsch u „Osoba/Individua u europskom srednjem vijeku“. Korupcija danas slovi kao najveća svjetska prijetnja nakon atomske bombe, čak se i u komunističkoj Kini neobuzdano širi. Europska kriza samo jasnije pokazuje trenutno stanje u Europi: katolička prijemljivost i kalvinistička otpornost.

 

Razvoj osobnog identiteta i profesionalnog integriteta je posljedica biblijsko-kršćanskog pozivanja.

 

 

Princip odgovornosti

Odgovornost danas slovi kao sekularna vrijednost. Stajati pred Bogom u odgovornosti za svoj život koje je nekad imalo religiozno značenje, danas se pretvorilo u ključnu riječ politike. Budući se sudbina svijeta i čovjeka uzima u vlastite ruke time se proširuje stepen odgovornosti. Nismo odgovorni samo pred sobom, nego „pred čovječanstvom“, „pred poviješću“, „pred stvorenjem“. Nikada do sada čovjek nije imao odgovornost za opću dimenziju i daleku budućnost, a posebno ne za daljnje postojanje vrste. „Za jednu tako odgovornu ulogu nije nas pripremala ni jedna dosadašnja etika (izuzev religije), a pogotovo ne vladajući znanstveni pogled na prirodu“, veli filozof Hans Jonas u svojoj knjizi „Princip odgovornosti“. Čak i potvrđeni ateisti uzvikuju danas „strahopoštovanje prema stvorenju“, prema onomu od Boga stvorenomu.

Negdašnja osobna odgovornost zahtijevana od Boga danas važi za budućnost čovječanstva.

 

 

Univerzalizam

Tko je postajao kršćanin morao je priznati jednakost sviju. Za one krštene u Kristu „nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko!“ (Gal 2,27s). U Isusovim očima svi – majka, sestra i brat su mu oni koji „vrše volju Oca nebeskog“ (Mt 12, 50), a kod Boga je dobrodošao iz svakog naroda „koji ga se boji i koji čini pravdu“ (Dj 10, 35). Sa stvaranjem prvog i jedinog ljudskog para monoteistički Bog prevladava mnogonastalost i utemeljuje jedinstvo ljudske rase. Najjače veze, one krvne i rodbinske, moraju se nadići u korist univerzalne otvorenosti. Jer Crkva je, prema jednom starocrkvenom definiranju, tamo gdje se mnoštvo naroda ujedinjuje.


Današnja Europa, koja nikada nije bila politički ujedinjena, „u svojoj srži je rezultat duhovnih i kulturnih procesa, koji su skoro dva tisućljeća svoj centar imali u religiji, i to kršćanstvu“, smatra povjesničar Heinz Schilling u knjizi „Novo vrijeme. Od kršćanske Europe do Europe država“. Moderni nacionalizmi, proizašli iz Francuske revolucije, odnijeli su milijune života. No i ovo je važno: ideja Europe iza 1945. bila je specifično „katolička utopija“ nošena katoličkim političarima kao što su Alcide de Gaspari, Robert Schuman i Konrad Adenauer, piše Winkler u svom drugom dijelu „Dugog puta prema Zapadu“.


Jedan i jedini Bog je osnova za jedinstvo ljudske obitelji a samim time i jednakost svih ljudi.


saint-paul-preaching


Ljudsko dostojanstvo

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Stvorenost na sliku Božju ogrće čovjeka božanskom čašću. Filozof Jürgen Habermas u svojoj knjizi „Vjera i znanje“ upozorava na sržno značenje religije, tako i na ideju o čovjeku kao slici Božjoj, kojeg pored svih normativnih sadržaja koje je donijelo prosvjetiteljstvo, sekularno društvo ne smije otpisati.

Sociolog religije Hans Jonas u svojoj knjizi „Vjera kao opcija“ kaže da su ljudska prava postala zagarantirana tek tamo gdje se pojedinca zaodjenjuje u transcendentnu svetost čineći ga tako nepovredivim. A prije ovoga je u „Principu odgovornosti“ zahtijevao ponovni povratak kategorije svetoga i nepovredivosti koju je uništilo prosvjetiteljstvo i time dajući nesmetanu mogućnost zadiranja u supstanciju kozmosa i čovjeka. I doista se kozmos može osvetiti ako ga se previše maltretira, kao na primjeru klimatskih promjena. Međutim, doživljava li se danas kao nepravda ako se nekom čovjeku povrijedi transcendentalna svetost? Ovdje se dakle javlja problem teodiceje, kako Bog može dopustiti zlo?

Ipak, ljudsko dostojanstvo se iscrpljuje transcendentalnim prekoračenjem.

 

 

Brak kao partnerstvo

Danas crkvenjaci jedva da govore o seksualnosti i braku. Mora da smo zaboravili nekad dominantna ograničenja kojih moramo postati svjesni. Visoka smrtnost majki i djece dovelo je do toga da su se djevojke već u 14-15-oj godini smatrane spolno zrelima te su u toj dobu bile udavane. Dürerova (njemački renesansni slikar i kipar, op. prev.) majka je u 15. stoljeću udata sa petnaest godina, rodila je 17ero djece od kojih ju je troje nadživjelo. Mi smo svjesniji da je žena fizički slabija te da je ujedno objekt muškarčeve žudnje. Kao primjer nam služe svakodnevni izvještaji zlostavljanja u Indiji. Međutim posve izvan naše svijesti stoji prevladavajuće mišljenje starog svijeta da je žena zbog menstruacije i porađanja nečista. Takva stvarna i mentalna ograničenja dovela su do dominacije muškaraca te su od žene napravili bezvrijedno biće.

Polugu za ravnopravnost ponudila je ideja bračnog konsenzusa kojeg je propagirala antička stoa i kršćanstvo. Oba partnera moraju pristati na brak. Kako ovaj konsenzus i nije toliko samorazumljiv pružit će samo jedan pogled na Japan, Kinu, Indiju, islamski svijet i velike dijelovi Afrike gdje su roditelji udavali kćerke. Bračni konsenzus je novi svjetski razvoj kojeg je potaklo kršćanstvo, kako to bečki socijalni etičar Michael Mitterauer kaže u „Zašto Europa? Srednjovjekovni temelji jednog izuzetka“: „Bračni konsenzus je bitni princip 'supružničko-centrirane obitelji' kojoj je ... u središtu – veza para. Na kršćanskom principu konsenzusa počiva ... ideal ljubavnog braka, ali i njeno naličje, posebna osjetljivost veze koja počiva na osobnoj naklonosti i slobodnom izboru.“


Znatna je zasluga kršćanstva da se danas diljem svijeta brak razumijeva kao partnerstvo.


 

Dijete

Djeca su osobito profitirala od kršćanstva. U Novom zavjetu tako učtivo predstavljeno blagoslivljanje djece od strane Isusa (Mk 10,15ss; Lk 18,15ss) je imalo neviđene posljedice. Ovdje nije riječ o tome da u izvan-kršćanskom svijetu nije bilo ljubavi prema djeci. Ipak treba istaknuti da su prije djeca bila ubijana, nezaštićena, prodavana, zalagana i porobljavana, čak su služila kao seksualne igračke. U antici nije postojala meka pravna zaštita za djecu. Tako da belgijski seksualni prijestupnik Marc Dutroux tada i ne bi mogao biti osuđen. Kod kršćana je međutim skroz drugačije. Već u prvom stoljeću Didache zabranjuje oskrvnjavanje dječaka, pobačaj i ubijanje novorođenčadi. Od ovog kršćanskog novog pristupa može se povući crta do moderne deklaracije o zaštiti djece UN-a kao što to radi kulturolog Hubertus Lutterbach u knjizi „Djeca i kršćanstvo“. Znajući ovo, još su besramniji slučajevi seksualnog zlostavljanja od strane kršćansko-crkvenih struktura.

 

Današnju zaštitu djece je kršćanstvo itekako potaklo.

 

 

Ropstvo

Ropstvo koje je starije od piramida uklonjeno je upravo od kršćana, a ne od židovstva ili islama. Sin Božji koji se ponizio uzevši lik sluge (Fil 2,7) trebao je i one najniže učiniti sinovima i kćerima Boga. Nakon što je u srednjem vijeku rob postao osoba a ne više stvar, slijedilo je ukidanje ropstva u 18. i 19. stoljeću. Za povjesničara Egona Flaiga u „Svjetskoj povijesti ropstva“ je to učinkoviti pokret oslobađanja kojeg je mogao „razviti jedino Zapad“.

 

Preteče nisu došle iz prosvjetiteljstva, niti iz Francuske revolucije, nego „iz duhovnog prostora protestantskih manjina“. Ukidanje ropstva je bilo „religiozno motivirano“ i „nije predvođeno u jeziku ljudskih i građanskih prava“. I uistinu je u „'vremenu razuma' ... samo mali broj Europljana imao doticaja sa trgovinom robova i robovlasništvom“, kako to zaključuje Flaigov koleda Jürgen Osterhammel u „Ropstvo i zapadna civilizacija“.

 

No, ne treba zaboraviti ni to da je Katolička crkva, koja je u srednjem vijeku iskorjenjivala ropstvo, u Sjevernoj Americi i sama držala robove. Danas je zabrana robovlasništva raširena po cijelom svijetu i čvrsto zapisana u Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a.

 

Ukidanje ropstva je proizišlo iz kršćanstva, ali ne i iz Crkava.


 

Ubijanje heretika i vještica

Najteža stvar kojoj kršćani danas moraju pogledati u oči jesu suđenja hereticima i vješticama. Kršćanski temeljni pristup bio je revolucionaran. Dok se u svim ostalim religijama svetogrđe i teška hula na Boga kažnjavala smrću, Novi zavjet postupa drugačije. Posljednji sud protiv grešnika se pridržava samo Bogu, kako se pripovijeda u prispodobi o pšenici i kukolju. Za ljude naime važi: „Oboje ostavite do žetve“ (Mt 13,24-30). Učenik Habermasa, Rainer Forst u tome vidi začetak kršćanske tolerancije. „Na zemlji neka si ni jedan čovjek ne uzme za pravo suditi, jer to pripada samo Bogu“, piše on u „Tolerancija u konfliktu“. Kad dakle ljudi ne budu osuđivali i kažnjavali uvredu Boga i napuštanje neke religije, nastaje temelj moderne tolerancije i „slobodnog izlaska“ iz neke religije.

 

Međutim, i kršćanstvo je tokom povijesti kršilo novozavjetnu slobodu. Toma Akvinski odobravao je suđenje heretika, a Martin Luther zaduživao je ovozemnu vlast da unište one koji hule na Boga. Nasuprot tome prosvjetiteljstvo je izborilo vjersku slobodu, u svjetlu onoga „ne čupajte ništa“. A obrazloženje Drugog vatikanskog sabora kada je riječ o vjerskoj slobodi poziva se također na „ne čupajte ništa“.

 

Neporeciva je optužba da je Crkva podržavala spaljivanje vještica, i to višestruko. Specijalist s tog područja Wolfgang Behringer to gleda drugačije. Da nije bilo Crkve bilo bi daleko više žrtava. Jer u cijelom predmodernom vremenu bila je „normalna“ potjera za vješticama, kako je to danas još uvijek u Africi. Naprotiv Crkva je sve do kasnog srednjeg vijeka sve što se označavalo kao vještičarenje odbacivala kao nešto nestvarno. Uistinu su pape i crkveni sudovi, pa čak i inkvizicija, odbijali ubijati vještice i za vrijeme protjerivanja u ranoj moderni, što je nama danas teško razumljivo. Smrtne presude su donosili svjetovni sudovi, najčešće uz odobravanje pravnih fakulteta, a ne teoloških.

 

Podaci iz kataloga o izložbi o vješticama iz 2009. u Speyeru začuđuju. „Apsolutna većina, sudski procesi protiv vještica iz Novoga vijeka su vođeni kao legalni procesi po naređenju svjetovnih sudova. Konfesionalnost sudaca je igrala ... samo sporednu ulogu“, veli povjesničarka Rita Voltmer u „Vještice. Mit i stvarnost“. Nasuprot tezi da su procesi protiv vještica vođeni zbog klerikalne nesnošljivosti prema ženama, pravnik Wolfgang Schild veli da su vođeni „ne od klerika koji su patili od seksualnih problema, nego od svjetovnih vlasti, dakle od oženjenih građana“. Ipak stoji nepobitna činjenica da je značajni broj crkvenih ljudi stajalo uz te procese, tako na primjer fanatički dominikanac Heinrich Kramer sa svojim „Čekićem protiv vještica“ ali i reformator Martin Luther u Wittenbergu. Najveću odgovornost snose biskupi-knezovi, od kojih se očekivao tisućugodišnji otpor protiv krvavog protjerivanja vještica, jer su pustili presuđivanje svjetovnim sudovima. Iako je već prije nekoliko godina utvrđen užasni broj od 50 000 osuđenih, i dalje se govori o žrtvama u „vjerojatno milijunskim brojevima“, piše Frido Mann u „Poraz religije. Opažanja jednog vjernika“.

 

Najizrazitiji otpor došao je od jednog crkvenog čovjeka, isusovca Friedricha Spee, ponovno se pozivajući na argument „ne čupajte ništa“. Ostaje nam zaključiti sa Rainerom Frostom koji kaže: „Samo je Riječ Božja ljudsko oružje, a ne prinuda i nasilje.“

 

Kršćanska sloboda odustaje od ubijanja onih koji hule na Boga i omogućuje nenasilni izlazak iz religije.

 

 

Sveučilište

Isus je biblijskoj glavnoj zapovijedi dodao nešto grčkoga, naime Boga ne ljubiti samo svim srcem nego i svim umom. Iz toga se razvila teologija, a u Srednjem vijeku i sveučilište. Prema Michaelu Borgolteu time se razvila jedna institucija koja je proizvela novu formu znanosti i novi tip čovjeka. „U usporedbi sa Bizantom, koji se prečvrsto drži svoga kanona i tradicionalnih metoda, muslimana koji od svoga školstva drže podalje izazove grčke ostavštine, i Židova koji su se kao i dotada koncentrirali samo na iščitavanje Biblije i Talmuda, čine nam se inovacije zapadnog obrazovanja jako revolucionarnim“ zaključak je povjesničara u „Kršćani, Židovi i muslimani“. Ili kako Jürgen Soterhammel u „Pretvaranje svijeta“ kaže, u usporedivim civilizacijama, kineskoj i islamskoj „prije dodira sa Zapadom nije falilo učinkovitih sredstava za proizvodnju u prenošenje znanja“. Međutim europsko se sveučilište razlikovalo po tome jer je već u srednjovjekovnom uređenju „bilo relativno neovisno kao prostor sa vlastitim pravom“. Takvo sveučilište je postalo „europski kulturni izvoz“ i danas tvori „jedno od bazičnih institucija modernog svijeta“.


Sveučilište nastalo iz kršćanskog razumijevanja i volje danas oblikuje svijet.

 

 

Umjetnost i religija

Naravno da je i prije kršćanstva postojala umjetnost. Novi zavjet čak nastavlja starozavjetnu zabranu slika. Unatoč tomu se pri ulazu u kršćanske crkve nailazi na slike i skulpture. A na slici Raspetog se kao nigdje drugo vidi bol patnje i smrti. Odmah nam na um padne Matthias Grünewald (1475/1480-1528). Na oltaru u Isenheimu se bez zdvajanja osjeti najrealnija gorčina. Ili Madona kao žena s djetetom, bilo puna majčine radosti bilo puna majčinskog bola.


Nadalje gotička katedrala kao svijetleći nebeski grad. Kada jednom Božji slava obuzme svijet, sve će se postati uzvišeno. Ovo obećanje želi dočarati katedrala sa svjetlosnim efektima u središtu i sa svojim staklenim zidovima. Doduše i barok unosi svjetlo ali samo kao pogled u nebeski sjaj. „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“ (Dj 7,56). Tako je uskliknuo prvomučenik Stjepan. Zbog toga imamo u baroku pogled uvis prema Svjetlu Trojstva.


Europska umjetnost je religiozno-kršćanski inspirirana i stoga osobito mnogostruka.


__________________________

 


| Arnold Angenendt, Dr. teo., profesor srednjovjekovne i novije povijesti Crkve, Münster. |

S njemačkog jezika preveo Darko PEJANOVIĆ.

Prometej.ba | 09/2013