Većinu ovih muka muškarci uglavnom nemaju. Oni će i u islamskim teokratskim državama imati puno više prilika i sloboda nego žene. Njihov će put biti lakši i stoga su mlade žene potencijalno najjači pripravnici puta demokracije u Libiji. Jačanje uloge žene nije  stoga samo ponuda emancipacijske vanjske politike, nego bi moglo biti jedan značajan europski doprinos demokratizaciji Libije. Dok muškarci ponovno stoje pri tom da se rastave na plemenske grupe, žene su se sporazumjele oko ženskog kongresa koji će se posavjetovati oko budućeg društvenog uređenja.


    Ono što je libijskim ženama potrebno to nam mogu samo one reći. Nedavno sam susreo mlade žene u Libiji koje su s ponosom govorile o svom udjelu u pobjedi nad Gadafijem. U pelenama djece mogle su prokrijumčariti novac i municiju do vojnika. Organizirale su također informiranje iz Libije i u nju, te su opskrbljivale vojnike. Koliko god grozno zvučalo rat je jedan faktor društvenog moderniziranja, jer on ruši patrijarhalnu strukturu i daje ženama nove uloge jer su njihovi muževi u ratu i borbama. Ove slobode žene žele zadržati iako su se njihovi preživjeli muževi vratili iz rata.


    Libijska podjela na muškarce i žene u privatnom i djelomično političkom životu neće nestati preko noći. Odlučujuće je stoga pomoći ženama da si pribave svoje mjesto. Mnoge od njih žele izgraditi vlastita mjesta izvan obitelji, na primjer neki oblik kuća za žene. Ali te kuće ne bi trebale služiti samo kao utočište od nasilja, nego i kao prostorije za njihov rad. Europska unija bi mogla mnogo učiniti financiranjem samoupravljajućih kuća za žene. Na mnogim mjestima žene započinju vlastite inicijative. Žele ukloniti predrasude i stereotipe, pomoći traumatiziranoj djeci i ženama ili nešto razviti, što si konkretno do sada nisu mogle ni zamisliti. EU bi s malo novca mogla puno postići, tako što bi osnovala fond za žene iz kojeg bi se manje sume mogle brzo dijeliti. Od muškaraca se u Libiji čuje kako ne trebaju novac: „Imamo naftu.“ Za žene to ne vrijedi, jer prosječni pobunjenik često nema novca ni potporu za njihove namjere i projekte.


    EU doduše planira programe političkog treninga i obrazovanja, no oni se moraju udesiti i prema potrebama žena. I iako nam to zvuči čudno: bolje je nuditi odvojene ponude za oba spola, nego žene uopće ne pozivati. Tko direktno i s ciljem ne oslovljava žene, na kraju će odgajati samo muškarce.


    Direktna mogućnost razmjene s istim mišljenjem je sljedeći zahtjev. To ide preko interneta, a mnoge mlade žene znaju iznenađujuće dobro engleski. U nekim europskim državama su na jesen izbori, na primjer u Španjolskoj. Bilo bi dobro nekoliko libijskih izbornih promatračica različitih političkih struja poslati u Španjolsku -  možda bi i tamo mogle razotkriti kojeg mačo-političara?


I Europa mora poticati ravnopravnost na sjeveru Afrike
 
    Kao i u našim društvima tako i u arapskim državama obrazovanje je ključ potpune ravnopravnosti žena. Naravno da je zadaća nove vlade da ulaže u obrazovni sistem. Ali mnogi sanjaju o studiranju izvan Libije. Za vrijeme Gadafija to zadovoljstvo su imali samo njemu vjerni. Gdje su europske stipendije i vize za sudjelovanje na kongresima, na daljnjem obrazovanju i studijsko boravljenje za žene? Trenutačno EU godišnje dijeli samo 200 stipendija za cijelu sjevernu Afriku. EU bi svoj postojeći program izmjene studenata trebala proširiti na one koji se obrazuju i studiraju s težištem na ravnopravnosti žena.


    Nažalost jedna od tamnih strana rata jest i nasilje nad nemoćnim ženama. Izvještaji o masovnim zlostavljanjima su vjerojatni. Video materijal dokumentira kako dvadesetak vojnika jedan za drugim zlostavljaju jednu ženu. Potvrđena je i velika narudžba viagre za Gadafijevu vojsku. Uz duševno poniženje i tjelesne rane često dolazi i muka, prolaziti trudna s djetetom koje je nastalo silovanjem.


    Ovdje bi Europa mogla brzo pomoći! Žrtvama koje su ostale trudne kroz silovanja potrebna je psihološka i medicinska njega. Potrebni su im ljudi koji će biti uz njih i liječnici koji će biti spremni napraviti abortus ako to žrtva zatraži. Čak su i sami lokalni imami dali dozvolu za abortus u takvim situacijama. No čemu sve ovo kada je takav jedan zahtjev opasan po život? Kako će mlade žene sve to platiti kada zdravstvena osiguranja ne funkcioniraju? Novcem, opremom, daljnjom izobrazbom i medicinskim osobljem moglo bi se mnogo postići – i to ne tek nakon devet mjeseci.


    Europskim državama još uvijek dominira muški pogled koji dovodi u opasnost da se sve ovo jednostavno previdi. Ali ni europsko-feminističke naočale nisu uvijek od pomoći. Onaj tko zahtjeva da arapske žene odmah feministički djeluju u zapadnom smislu i u tome ih podupire završit će neuspjehom. Niti se patrijarhalnim niti matrijarhalnim može išta postići. Za ženska prava se u sjevernoj Africi može itekako boriti i s maramom na glavi. Tko je gledao i slušao saznaje da prava na poslu, sloboda u političkom djelovanju i sudjelovanju u javnom životu pokreće sve borbene žene u arapskim državama. Postići ova elementarna prava već bi bio veliki korak iako se time ne bi moglo govoriti o ravnopravnosti spolova.


    Arapsko proljeće je ženama u sjevernoj Africi otvorilo vrata u 21. stoljeće. Hoće li se ona ponovno zatvoriti ili će trajno moći biti otvorena da bi se prekoračila još je upitno. Europa ne bi smjela propustiti šansu koja se nudi u ovom vremenu da zahtijeva ravnopravnost, ljudska prava i demokraciju u Libiji. Ovo ne bi jačalo samo arapske države nego i samu Europu.

 


Članak je objavio Die Zeit (naslov originala: 'Libyen Allein mit den Männern lässt sich kein Frühling machen'). S njemačkog preveo Darko Pejanović.


| Raniji prijevodi:

Der Islam will die Welteroberung (prijevod)

Intervju s Hansom Küngom, poznatim njemačkim katoličkim teologom, zagovornikom temeljite crkvene reforme |