Autor: Rafik Schami

[Rođen je 1946. u Damasku, a živi u Njemačkoj od 1971. Pisac je i utemeljitelj udruge "Shams" koja pomaže djeci i mladima u Siriji]

Dok gledam slike mnogih izbjeglica iz Sirije, najprije osjećam bijes. Bijes, jer arapski susjedi ostavljaju svoju braću i sestre iz Sirije na cjedilu. Pri tome ima Arapa milijardera koji ne znaju šta bi s novcem. Nekoliko švicarskih banaka tim mušterijama više ne isplaćuju kamate, nego od njih zahtijevaju dodatne takse, jer su im dužni isplatiti prevelike kamate na glavnice. Sirijci uopće ne trebaju tolike novce kako bi prebrodili nevolju – oni ne žele živjeti kao prinčevi, ali također ne žele živjeti ni u ruševinama. Ti bi Sirijci, da ih se htjelo primiti, ostali u susjednom arapskom svijetu i dalje bi zadržali svoju arapsku kulturu – a mogli bi se i ubrzo vratiti u Siriju.

Moj bijes raste kada pomislim na Dubai, koji se pretvorio u utočište zločinačkog novca. Tako je Assadov rođak odnio 6,5 milijardi USD iz Sirije u Dubai. Sve to je pokradeno od sirijskog naroda, koji je sve to stekao krvlju i znojem, svojim životom i trudom. To je i dovelo do toga da smo uvijek morali živjeti na minimalnom stupnju razvoja. Dubai će jednoga dana platiti za to – ali vjerojatno mi to nećemo doživjeti. Nešto je trulo u arapskom društvu.

Bijesan sam i na druge naše susjedne zemlje – na mali Libanon, koji dopušta Hezbollahu da ubija Sirijce u njihovim selima na sirijskom teritoriju; na Irak, koji u Siriju šalje šiitske milicije. Svi se miješaju. Sirija je postala borbena arena. Gdje se to drugdje dosad desilo da je već polovica stanovništva morala u izbjeglištvo!


„Ako nećeš dopustiti da te poučava jedna žena, onda fino spakuj kofere i odlazi – ovdje u Njemačkoj su muškarci i žene ravnopravni. Za to smo se stoljećima borili.“


U EU je situacija obilježena masovnim podbacivanjem i kaosom. Već prije nekoliko godina sam kazao: molimo vas, pomozite nam u Siriji! Tada bi izbjeglice tamo ostale zauvijek povezane sa zapadnom demokracijom. Svakom ekstremistu bi rekli: gubi se, jer Zapad nam je omogućio preživljavanje – bili bismo bolesni bez lijekova sa Zapada, bili bismo gladni bez humanitarne pomoći sa Zapada. To bi bilo tisuću puta razumnije nego čekati da u Europu krenu tolike izbjeglice.

U Tübingenu sam osnovao izbjegličku grupu pod nazivom 'Schams', koja se brine za sirijsku djecu i mlade. Djeca, u nevolju strmoglavljeni od strane odraslih, pravi su gubitnici svakog rata. Mi se brinemo za jednu školu u Turskoj i jednu u Jordanu te za dječji vrtić u Libanonu. Tamo važe i neka naša pravila poput: djevojčice i dječaci sjede zajedno – tko to odbija, neka ide negdje drugo. Pitam se: ako uspijevam, zajedno s 10 njemačkih akademika, da 300 djece više ne mora patiti – zašto to ne polazi za rukom EU?

Njemačko stanovništvo pokazuje nevjerojatnu euforiju i srdačnost. Naravno, postoji opasnost i da takvo raspoloženje splasne. Ono nije trajno održivo. Ono se održava kod prvih 50.000 izbjeglica. Ali ne može se biti euforičan baš prema svima koji se nadaju doći. Naprotiv – ta ja kao pisac sam upravo jedan nomad i promatram ljude između Freilassinga i Hamburga i vidim kako su srdačni, velikodušni i hrabri ti ljudi. Ali su također ponekad i nesnalažljivi. Jedna mi je žena pričala kako je ponudila jednom Arapu, izbjeglici, da ga nauči njemački, na što je on odvratio da neće dopustiti da ga poučava jedna žena.

Žena me pitala što da učini. To me jako začudilo. Ja sam joj savjetovao da tom čovjeku kaže: „Ako nećeš dopustiti da te poučava jedna žena, onda fino spakuj kofere i odlazi – ovdje u Njemačkoj su muškarci i žene ravnopravni. Za to smo se stoljećima borili.“ Takvo nešto uostalom taj muškarac ne bi smio reći u Damasku, jer tamo ima dosta učiteljica, čak i policajki.

Njemačka politika nema koncept za ophođenje s izbjegličkom krizom

Njemačka politika ovdje nažalost nema dosljedan koncept: danas može ovako, sutra onako. Granice su potrebne – kao npr. kod tijela: bez granica bismo izgubili sve organe. I Njemačka treba granice. Moramo ostati pošteni i reći: do te mjere možemo ići sa zbrinjavanjem izbjeglica, ali ne dalje od toga.

Velikodušno primanje izbjeglica, ne samo u Njemačkoj, krije naravno još jednu opasnost, opasnost ispražnjenja Sirije. Siriji nedostaju sve one snage koje bi ju jednoga dana trebale ponovno izgraditi. U Siriji jedan doktor dolazi na prosječno 10.000 ljudi. Ode li dakle još jedan doktor, što se sve češće događa, u Kanadu ili Australiju, tada njegov kolega u Damasku iznenada ostaje zadužen za 20 ili 40 tisuća ljudi. I ti se ljudi više ne vraćaju, kada jednom osjete slast slobode i demokracije. Znam po sebi: ovdje u Njemačkoj mogu govoriti bez straha o tome što bi se moglo desiti sa mnom nakon što se pozdravim sa svojim sugovornikom iz intervjua. Svi ovi doktori, arhitekti, studenti i maturanti koji bježe i već uče njemački, francuski ili engleski, za Siriju su izgubljeni.

Napokon, pri masovnom primanju izbjeglica postoji i opasnost nemogućnosti kontrole infiltracije terorista i kriminalaca. Odjednom je postalo svejedno, tko dolazi – a to ne mogu razumjeti.

Kratkoročno sve to vodi i do sve većeg broja glasova za populiste i ultradesničare. Moramo razmisliti kako ćemo na to reagirati. Jer bijes već lagano raste. A moglo se prije svega ovoga lijepo pitati nas, Sirijce u Europi. Tada bih ja savjetovao: molimo vas, pomozite nam, ali pomozite nam radije tamo, u Siriji.

S njemačkog preveo: Marijan Oršolić


Izvor: http://www.fr-online.de/kultur/rafik-schami-ueber...