U Kolumbiji se prije pola godine zbilo nešto dotad nezamislivo: na pedesetu obljetnicu smrti Camila Torresa 15. veljače 2016. kolumbijski je predsjednik Juan Manuel Santos naredio potragu za posmrtnim ostacima svećenika i partizana Camila Torresa. Santos se nadao da će time unaprijediti mirovne pregovore s kolumbijskom gerilom, s „Narodnooslobodilačkom vojskom“. Nadbiskup Calija, Darío de Jesús Monsalve, član crkvene mirovne komisije, pozdravio je ovu odluku i protumačio vraćanje posmrtnih ostataka Camila Torresa kao znak pomirenja u Kolumbiji.

Samo u proteklih 50 godina je uslijed vojnih i paravojnih sukoba u Kolumbiji poginulo skoro pola milijuna ljudi. Tisuće ljudi je nestalo. Šest milijuna campesinosa (siromašni seljaci, op. prev.) je protjerano iz njihovih sela. Veleposjednici i multinacionalni koncerni (prije svega naftni, rudarski i proizvođači biodizela) seljacima su otimali zemlju uz pomoć paravojnih formacija u zemlji.

Mirovni pregovori u Havani (Kuba) i Quitou (Ekvador) između vlade predsjednika Santosa i gerilaca bi trebali okončati vojni konflikt. Vladajući slojevi Kolumbije su mogući mirovni sporazum već označili nepovoljnim i za njih skupim. Osiromašenima i izrabljivanima mir nudi fizičku i moralnu satisfakciju. Prema predsjednikovom planu gerila bi se kao socijalni i politički pokret trebala reintegrirati u demokratske procese u Kolumbiji i surađivati na izgradnji demokracije.

Već u studenom 2015. je nadbiskup Calija, trećeg najvećeg grada Kolumbije, održao komemoraciju „za kršćanina i svećenika Camila Torresa“. Obrazloženje: „Svećenik Camilo Torres Restrepo još uvijek ima što dati Kolumbiji i još uvijek ima što naučiti Kolumbiju, prije svega u sadašnjoj etapi u kojoj se zemlja pokušava izboriti za pomirenje, istinu, pravdu i mir. Dosada je njegovo grobno mjesto čuvano kao državna tajna, njegov kršćanski angažman je prešućivan od strane Crkve i on je ožigosan kao 'gerilac'.“

Na koji je način Camilo Torres postao jedna tako osporavana osoba? Upravo njegovo suočavanje s društvenom stvarnošću Kolumbije ga je odvelo u konflikt koji će završiti njegovom smrću. Potječući iz jedne dobro situirane građanske obitelji iz Bogote odlazi u sjemenište u Bogoti, gdje se počeo zanimati za društvene odnose u Kolumbiji. Nije mogao ostati ravnodušan pred svom bijedom naroda i nepravdama u Kolumbiji.

Nakon što je zaređen za svećenika 1954, nadbiskup Bogote ga je poslao u Europu na studij na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu (Belgija). Njegov rad o „proletariziranju Bogote“ vrijedi kao pionirski rad latinoameričke sociologije grada. Po povratku u Kolumbiju bio je suosnivač prvog sociološkog fakulteta u Latinskoj Americi u okviru Nacionalnog Univerziteta u Bogoti. Na tom fakultetu je radio kao profesor i studentski kapelan.

Kao studentski kapelan doprinio je razvijanju novih koncepcija pastoralnog rada: smatrao je kako ne treba polaziti od nauka, koji onda treba samo primijeniti u životu, nego bi trebalo prije polaziti od analize društvene stvarnosti, kako bi se onda u konkretnim situacijama učinkovito implementiralo vrijednosti kraljevstva Božjega, mira i ljubavi. Camilo je bio inspiriran radom „Kršćanske radničke mladeži“ (JOC) i njihovog osnivača, belgijskog kardinala Josepha Cardijna, koji je osmislio metodu „vidjeti-prosuditi-djelovati“. Želio je prakticirati socijalni nauk Crkve s „učinkovitom ljubavlju prema bližnjemu“ i otkrio je marksističku analizu kao koristan radni instrument.

No, zbog tih aktivnosti dospio je u sve žešći konflikt s njegovim nadbiskupom u Bogoti. Ovaj mu je zabranio sudjelovanje u studentskim protestnim akcijama, kao i dotadašnji aktivni angažman u korist marginaliziranih seljaka i zemljoradnika. Usprkos zabrani Camilo je razvio platformu za savez organizacija koje potječu iz običnog naroda kao opoziciju savezu vladajućih stranaka. To je dodatno pojačalo konflikt s nadbiskupom.

Nadbiskup je osudio nacrt platforme s tvrdnjom kako se „Camilo svjesno odvratio od nauka Crkve“. Nakon toga je Camilo u intervjuima i predavanjima žestoko kritizirao proturječje između crkvene hijerarhije i evanđelja. Crkvenu je hijerarhiju označio „kao još jednu od sila ovoga svijeta“.

No i dalje se čvrsto držao svoje odluke da se i u budućnosti s jednim duboko nepravednim i nečovječnim društvom konfrontira kao kršćanin, svećenik i sociolog: „Ostajem svećenik zauvijek i kao izvršavanje svoje svećeničke službe shvaćam ostvarenje jedne revolucije u Kolumbiji u kojoj će ljubav prema bližnjem postati konkretna kroz takvu raspodjelu općeg dobra u kojoj će sudjelovati i većina naroda!“ To je bila njegova poruka kršćanima Kolumbije u kolovozu 1965.

Sredstva za učinkovitu ljubav prema bližnjemu privilegirani neće tek tako dobrovoljno dati, jer bi se u tom slučaju morali odreći svojih privilegija. „Stoga je revolucija sredstvo za instaliranje jedne pravedne vlasti koja će nasititi gladne, obući gole, poučiti neuke. Tek tada i tek takva vlada može djela ljubavi prema bližnjemu ispunjavati ne samo povremeno, ne samo privremeno i ne samo za nekolicinu, nego za veliku većinu naših bližnjih. Stoga revolucija ne samo da je dozvoljena, nego je i naložena onda kada kršćani u njoj vide jedinu preostalu učinkovitu metodu za ostvarenje ljubavi prema bližnjemu za svakoga. […] Tek kada moj napaćeni bližnji više ne bude imao ništa protiv mene, tek kada se ostvari ova revolucija, opet ću moći slaviti svetu misu, ako mi to Bog omogući. Vjerujem da sam na taj način poslušan nalogu Kristovom!“

U listopadu 1965. Camilo „odlazi u brda“ i priključuje se gerili. Dana 15. veljače 1966. ubijen je u sukobu između vojske i gerile.

Pri sjećanju na Camila 7. studenog 2015. u Caliju nadbiskup je posegnuo u svojoj propovijedi za porukom Camila Torresa kršćanima Kolumbije. Nadbiskup je naglasio kako je Camilo žrtvovao svoj život za druge. Kako je formulirao jednu poruku povezanosti i međusobne pripadnosti unutar naroda, poruku koja pokazuje put u jednu novu i drugačiju budućnost. Podudaranje od pape Franje proglašene godine milosrđa s 50-godišnjicom smrti Camila Torresa može donijeti plodove samo ako milosrđe i pravda budu išli zajedno i istovremeno. Samo na taj način se može doći do pomirenja i mira.

Autor: Norbert Arntz www.feinschwarz.net

S njemačkog: Marijan Oršolić