Nikad do sada nije moć svjetskih sila bila toliko velika, iako je pad komunizma u Istočnoj Evropi razbio sklop država koji je tvorio Sovjetski savez. Čak i „propala Imperija“ ponekad uzvrati udarac – i nerijetko je udarac zbog toga jači. Jakost postaje slabost, dok se u slabosti gradi snaga. U tome leži ambivalentnost moći. Ništa nije zajamčeno za vječnost. Tako je novi val patriotizma i populizma „preplavio“ oslabljenu Rusiju, kako političku klasu tako i obične građane i inteligenciju. Kriza u Ukrajini pokazuje kako se gubitak moći želi izjednačiti sa zadobivanjem snage. Pretjerano osvajanje moći već u sebi nosi klicu erozije te moći. Tako da trenutno niko ne zna da li će Putinov pokušaj vraćanja na staru veličinu i moć uspjeti ili će prouzrokovati suprotnost.


Osim toga ekonomska moć, politička moć, vojna moć i superiornost nisu uvijek mjerilo svih stvari. Tobožnji čvrsti poredak može se i kroz najmanje valove kaosa dospjeti u snažnu turbulenciju i jednu super-naciju duboko pokolebati. Na izrazit način su to pokazali atentati 11. septembra 2001. Jedna drama, i jedna trauma – a možda i više. U svakom slučaju su ne samo Amerika, nego Rusija i Kina, užasnuti kako se iz „periferije“ svijeta, kao neprijatelj, uzdiže sasvim nova sila koja dovodi u pitanje do tada samorazumljivu „diobu vlasti“ svijeta između Washingtona, Moskve i Pekinga. To je radikalni islam, koji i najmoćnije na njihovom teritoriju ubodom igle uči strahu, a na Istoku i u mnogim predjelima Afrike tako i Azije džihadizmom, koji ne poznaje granice, jer prelazi sve granice. Sve to uspijeva ljudima Isisa, Al-Qaide, Boko Harama, Abu Sayyafa, Al Shabaaba ili kako god se zvali, iako ne posjeduju nuklearne projektile kao svjetske velesile, ni krstareće projektile, neutronske bombe, biološko ili kemijsko oružje, MIG-ove, zrakoplove-lovce Thunderbolts i Harrier, nemaju ni Shendgdu, Shenyang, Xian, ni jurišne helikoptere Apache, ni druge vojne zrakoplove, ni Drohnove. Dovoljno im je mnogostruko oružje i mačevi i pick-upovi. Dosadašnji američki i francuski zračni rat protiv kopnenog rata „islamske države Iraka i Sirije“ dokazuje jedno: da moć ponekad izgleda prilično nemoćna. Ne vlada samo kod novih „saveznika“ sveopća zbunjenost i nesigurnost, zbog toga što su se navodno „mali“ pokazali tako moćnima nego što su „veliki“ to mislili.


Ponovno je potvrđeno: najdjelotvornija droga čovjeka jest i ostaje moć, volja za moću. U opijenosti moći nerijetko se oslobađaju najmoćnije snage i fantazije, pojačane mržnjom i osjećajem zapostavljenosti i prevarenosti – od koga god. Sada je pak kucnuo čas osvete. Tada će biti potkopani i najelementarniji zakoni razuma i humanoga.


Nakon rata je prije rata

Je li moć nužno zla? Je li ona naravno upućena da se spotiče od jednog „rata“ do drugog, jesu li ratovi u osobnim odnosima ili ratovi ekonomskog, političkog, vojnog, kulturološkog, znanstvenog, religioznog, konfesionalnog ili nekog drugog tipa koji vode konkurentnoj borbi frakcija, naroda, plemena, klanova, nacija?


Bivši premijer Baden-Württemberga Erwin Teufel ukazuje u „Stimmen der Zeit“ (oktobar) razočaravajuće povijesno iskustvo „da ratovi među narodima nisu iznimke, nego nešto uobičajeno. Svako poslijeratno vrijeme postajalo je ponovno predratno vrijeme.“ Ovakvo saznanje bi moglo uplašiti stanovnike uglavnom mirne Europe. No, može im također spasonosno ukloniti iluzije, da se pretjerano naivno ne uljuljaju u sigurnost. Mogu li nama zaprijetiti žestoki konflikti? Ili smo mi imuni na to?


U svakom slučaju izgleda da se otvaraju oči čak i multikulturalnim i prostodušnim Nijemcima u tolikoj mjeri što državne sigurnosne službe dopuštaju curenje informacija o tome kako božji ratnici već duže u sred države „drjemno“ raspliću svoju mrežu.


Izgleda samo da je samo jedan opsežni, efektivni IT-nadzor tajnih službi u mogućnosti da uđe pravovremeno u trag džihadističkoj ideologiji. Inače ne bi mogli drugačije objasniti zapanjujuće uspjehe istraga koje su u zadnjem trenu zaustavile planirane terorističke napade u Australiji, Evropi i Americi. No, i ti slučajevi su izgleda samo „vrh ledenog brijega“.


To da iza rata ponovno nekad slijedi rat, kao neki prirodni zakon upisan u povijest, ne znači da se moramo letargično pustiti sudbini. Preventiva i minimaliziranje rizika su glavne zadaće modernih država: usporavanje atavizama ljudske prirode pomoću političkih, socijalnih, kulturoloških i juridičkih regulativa. Možemo učiti iz strašnih doživljaja prošlosti „i razviti sisteme osiguranja za održavanje života i slobode građana“, rekao bi Teufel. Bez moći se ne može nastojati suzbiti zloupotreba moći. Bez moći se ne može moć ni kontrolirati. Najuspješniji izum „dobre“ moći u povijesti čovječanstva je razdioba vlasti, pravna država sa svim onim što ide uz demokratsku instancu. To međutim ne uklanja potpuno aroganciju moći, ali ju obuzdava. A Teufel ocjenjuje pravnu državu „kao najveću tekovinu naše kulture i povijesti“, prije ostalih izuma. Ova institucija konzekventno polazi od čovjeka i od njegovog prava. Članak ustava br. 20 kaže da „sva državna vlast dolazi od naroda“. Teufel odlučno pledira za princip supsidijarnosti. Tako se „država i društvo organiziraju odozdo prema gore“. Ni jedna moderna društvena zajednica ne bi smjela zaostajati za tim.


No, pitanje moći i problematika gubitka moći čak i onih snažnih institucija i instanci ne pogađaju samo zapadnu sferu država i društava. I manje društvene zajednice i društva posjeduju moć, gube moć, te se s vremena na vrijeme moraju zapitati koji je to ustvari smisao i cilj njihove moći, iz kojih izvora oni dolaze, za što žive, što može izdržati njihova uvjerljivost. I vjera je moć – koja je u čestom iskušenju za svemoć.


Slobodni građani, kršćanski građani

Crkva, stara i nekima već antikna „društvena zajednica“ ne može i ne smije si oduzeti kritičko, savjesno praćenje i samopraćenje i nužnu korekturu. Strogo centralizirano-hijerarhijski-monarhijski ustrojena katolička Crkva trebala bi već prepoznati kako se u modernom demokratskom sistemu suodlučivanja odnosi sa moću, dijeleći moć, kako bi sačuvala vjerodostojnost i autoritet, čak što kako bi ih ponovno zadobila. „Onako kako smo svi mi građani i građanke učili iz svoje povijesti..., tako bi i katolička Crkva mogla učiti iz povijesti slobodarske i demokratske pravne države te elemente pravne države, ljudskih prava, raspodjelu kontrole moći preuzeti u svoj unutrašnji ustroj.“ Slobodni građanin bi trebao biti poštovan kao građanin i u svojoj slobodi kao kršćanin.


U Njemačkoj je „slučaj Limburg“ prouzrokovao snažni gubitak crkvene vjerodostojnosti, čak štoviše naštetio je vjeri, jer ovi uvidi nisu prihvaćeni. Teufel smatra da je greška u sistemu „a ne samo u zastoju pojedinih sudionika“. Ovaj iskusni političar citirao je češko-američkog politologa i sociologa Karl Wolfgang Deutscha: „Moć je ne morati više slušati jer ste vi ti koji imate riječ.“ Problem Limburga nije prvenstveno pogrešna upotreba novca ili eksplozija troškova, nego autokratsko odlučivanje, manjkava kontrola, nedostatna kompetencija i pogrešno shvaćeni obzir prema osobi biskupa.


Erwin Teufel vidi mnoge moćnosti da katolička Crkva izađe pametnija iz ovih gubitaka, ako zajednica vjernika bude koristila svjetovne uvide. Integracije, umrežavanja i pospješivanja različitih milodara na razini zajednice preko postavljanja župnika do izbora biskupa, sve to bi se dalo isprobati instalirati preko demokratsko-sinodalnih načina rada. I tu vrijedi ono na što nas papa Franjo opominje, ali što se još nije ostvarilo – kako demonstriraju neki mlađi njemački biskupi – slušati na iskustva naroda Božjeg, poticati njegovo sudjelovanje. Ono što se može riješiti na licu mjesta treba rješavati na licu mjesta – decentralizirano koliko je moguće, a centralizirano koliko je potrebno. Stoga i mjesne crkve trebaju preuzeti inicijative i napokon energično zahtijevati te se latiti odgovarajućih reformi.


Zacijelo to još uvijek ne potiče kreativno i inovativno sricanje – kako se to vidi na turobnoj situaciji evangeličke Crkve – pometene vjerske klime, ne budi potrebu za vjerom u uvjetima znanstveno-demitologizirajućih spoznaja i kulturoloških realiteta. No, moglo bi pribaviti barem nešto više vjerodostojnosti u javnosti koja si je stvorila ili su joj drugi stvorili mišljenje plitkih osuda i predrasuda o autoritetu naučavanja, o požudi za moću i novcem. U svakom slučaju je velika većina građana već toliko otuđena od kršćanske vesele vijesti, da je vrijedno svakog napora barem nastojat suzbiti utisak Crkve ka zauvijek-jučerašnje i samo-egzotične. Propuštene prilike se ne mogu nadoknaditi mnogim i skupim crkvenim odnosima sa javnošću, uključivši i podršku savjetodavnih poduzeća.


Screen Shot_2014-07-08_at_11.55.47_AM_2737bc38-997c-491a-a572-4a59cbc26d73_1024x1024


Berlinska ulizivanja

Moćna Crkva? To je bilo nekoć. Međutim, množe se sumnje koliko je Crkva još moćna nad vlastitim vjernicima, te u politici i društvu. Je li mnogo toga možda samo još jedna fasada moći? Dobija se dojam da se crkveno vodstvo uzdiglo u iluziji moći, zaslijepljeno od površnog ispitivanja javnog mnijenja i dobrohotnih odgovora, bez obzira što je njegov autoritet znatno već odavno oslabio. Misli da može još igrati na podiju velike politike. Obmana. Odavno su već načinjeni grobovi između ustrajne i mučne ulizivačke retorike priređene od države i crkve, te ogromnog antikršćanskog distanciranja stanovništva naglim opadanjem kršćanstva u pravom životu. Diplomatska berlinska ulizivanja, rado prihvaćena od crkvenih lobiranja za svoje institucije, jedva da mogu zavarati da u „narodu“ sve više i više nestaje kršćanska jezgra za crkveno-institucionalnu nadgradnju i njezine društveno-političke zahtjeve. Koliko duhovne snage ustvari izlazi iz naroda? Koliko duhovne snage „Crkva“ uzvraća narodu možda kao poticaj za današnju i prihvatljivu vjeru?


Nakon odlaska kardinala Rainer Maria Woelki iz Berlina upravitelju tamošnje biskupije, postavljeni Tobias Przytarski rekao je u jednom KNA (Katholische Nachrichten-Agentur) intervju: „Ako hoćemo biti iskreni, ne igramo u društvu nikakvu ulogu u glavnom gradu. Na političkoj sceni postoje katolički uredi, ali na području znanosti, kulture i medija sigurno ih se da napraviti još nekoliko.“ O ulozi Crkve u glavnom gradu savezne republike slijedi trijezna procjena: „Ako se tu više ne pojavljujemo, onda se mi uskoro nećemo pojavljivati nigdje više.“


Isto ovo vrijedi i u okruženju. Kada kršćanstvo i Crkva duhovno – to znači također razumno – više ne kotiraju dovoljno, znači da se sav lijepi sjaj vanjske moći i punomoći briše. Već se sad uviđa na područjima koje je naveo Przytarski da se vjerski život utemeljen crkvenom antimodernizmu nadalje oprašta od razvitka i napretka naše znanstvene civilizacije, te se na taj način izolira. Kršćanstvo, nekad napredni rasadnik i utemeljitelj kulture te nositelj i promicatelj čak jedne dominantne kulture, sve više gubi važnost.


Duhovna moć

Kardinal Karl Lehmann je u propovijedi na nedavnom sastanku biskupske konferencije uzeo usporedbu svađe oko položaja učenika tko će jednog dana zauzeti počasno mjesto s Isusove desne strane. Isusov odgovor prema Markovom evanđelju glasi: „Znate da vladari tlače svoje narode i da moćnici zloupotrebljavaju svoju moć nad ljudima. Kod vas ne treba biti tako nego tko od vas želi biti velik, treba biti sluga, i tko hoće biti prvi, treba biti svima rob.“ Lehmann ovo objašnjava pritom s osvrtom na svoje kolege: „Ovaj tekst pogađa ... u srce. Pri svom razlikovanju duhova ... moć je uvijek ta, koja nas zavodi... Možemo to okretati i zaokretati kako hoćemo. No svaka duhovna punomoć je duboko ugrožena od težnje za moću.“


Također ništa manje nije ugrožena ni moć koja smatra da se bez duhovne punomoći može izboriti bez moći argumenata. Onda se još više izvanjska moć iznutra čini nemoćnom – i to što se više provodi i prekoračuje. To izgleda sekularno u Rusiji, Americi, Kini, s pojavom prodora novih džihadskih sila. Izgleda religiozno nekom u većinskom stanovništvu dezorijentiranog kršćanstva sa znatno oslabljenim kršćanskim životom. Istinska snaga dolazi nadalje u prvom redu iz duhovne snage.

 

Autor: Johannes Röser

S njemačkog preveo Darko Pejanović

Prometej.ba 13.10.2014.