Antifašistička mobilizacija u Madridu krajem 1970-ih


Nova desnica uvelike se razlikuje od klasičnog fašizma koji je buknuo u prvoj polovici prošlog stoljeća pred prijetnjom socijalističke revolucije i u kontekstu imperijalističkih ratova. Ova opasnost od radničke pobune protiv tiranije kapitalizma ujedinila je vladajuće klase koje su brutalno branile svoje privilegije protiv radnika.

Fašizam je bio neobičan instrument protiv velikih političkih akcija nadničara i u okviru neviđenih ratnih sukoba između glavnih sila (Riley, 2018). Zbog toga je on uključivao ekstremne ideološke modalitete i koncepte kao što su apsolutizacija nacije i odbacivanje progresa, moderniteta ili prosvjetiteljstva.

Navedenih okolnosti i uvjetovanosti danas nema. U drugom desetljeću 21. stoljeća nema boljševičkih prijetnji, a samim tim niti posljedičnih zahtjeva za brzom kontrarevolucijom. Ponovo su se pojavile ratne napetosti, ali bez sveopćih ratova između suparničkih blokova. Motivacije koje su iznjedrile klasični fašizam ne mogu biti opservirane unutar trenutne konjunkture.


Pređašnji i suvremeni modaliteti

Česta je pogreška uspoređivati ekstremnu desnicu koja je danas u modi s njenim prethodnicama iz prošlog stoljeća. Više od uobičajenog fašizma toga vremena, do sada smo imali klice potencijalnog protofašizma, koji bi se mogao pretvoriti u prvospomenuti modalitet tek ako se poopće karakteristike tog modela (Palheta, 2018).

Ovaj bi zaokret implicirao omasovljenje nasilja preko paravojnih milicija sličnih smeđim bandama iz prošlosti. Neprijateljstvo prema manjinama pretvorilo bi se u masakre, umjesto etiketiranja i prokazivanja protivnika imali bi atentate, a agresivni govor bi se pretvorio u divljačke akcije. Taj smjer, koji bi značio pretvaranje sadašnjih ekstremno desnih formacija u fašističke nije nemoguć.

Taj bi prijelaz također implicirao ukidanje sadašnjeg pravnog statusa nasilnim jačanjem državnog autoritarizma. Sve dok ekstremno-desničarske organizacije djeluju unutar institucionalnog okvira, najviše što mogu zadržati je neofašistički profil, koji je još uvijek daleko od užasnog klasičnog fašističkog modaliteta. Totalitarna reorganizacija također bi zahtijevala drastične promjene u vodstvu i u pokretima koji podupiru trenutni reakcionarni kurs.

Dinamika fašizacije zahtijevala bi veću podršku puka te veću količinu unutrašnjih neprijatelja i jezik oštrog nasilja protiv protivnika (Louçã, 2018). Ta bi realizacija pretpostavljala potpunu amputaciju demokracije (Davidson, 2010). Fašizam nije puka diktatura ili tek autoritarna vladavina. On uvodi politički model koji karakterizira metodična upotreba garote, a čija je posljedica stvaranje totalitarnog režima.

Ovakva karakterizacija fenomena u čijem je središtu politički sistem tačnija je od generičkog prikaza fašizma kao epohe ili jedne od ideologija kapitalizma. Također je tačnija i od ocjene koja fašizam vidi kao fenomen suprotstavljen neoliberalizmu. Te su dimenzije u najboljem slučaju suplementi političkom sistemu koji predstavlja fašizam.

Liberali su skloni izbjegavati ovu specifičnu karakterizaciju predstavljajući fašizam kao diskurs ili program koji gazi republikanska načela. Ovom pojednostavljenom karakterizacijom oni diskvalificiraju svoje protivnike, posvuda ih etiketirajući kao fašiste. Ovo preuveličavanje posebno je bilo uobičajeno u SAD-u kako bi se opravdalo svrstavanje na stranu Demokratske stranke nasuprot Republikanskoj stranci. Na taj je način delegitimizirana podrška Trumpu na posljednjim izborima a utrt put podrške Bidenu (Fraser, 2019). Ista repetitivna upotreba izraza fašist koristi se i u drugim zemljama kako bi se odobrilo savezništvo s buržoaskim establišmentom. Prava borba protiv fašizma nikada nije išla tim putem.

Također je istina da i aktuelna ekstremna desnica inkubira klice fašizma. Iz tog razloga nije razumno izbjegavati tu kvalifikaciju i tvrditi da ne postoje sve karike u lancu koje su potrebne za kompletiranje tog statusa. Frontalna osuda reakcionarnih struja koje društva mogu gurnuti u monstruoznu fazu 20. stoljeća nikad ne škodi. Dodaci „post“, „neo“ ili „proto“ pomažu preciziranju opsega ili blizine te opasnosti.

Trenutačno, ekstremna desnica već postavlja agende u mnogim državama i vladama. Relativiranjem (ili naturaliziranjem) njenog napredovanja, opasnost se razvodnjava. Evolucija ovih procesa još uvijek je otvorena i često teži utapanju ekstremne desnice u tradicionalnu konzervativnu dinamiku, ali nije isključena ni burna obnova staroga fašizma.

Korisno je ograditi se od teza koje fašizam ograničavaju ekskluzivno na dramu iz sredine prošlog stoljeća. Također, pretpostavka da je fašizam eruptirao samo kao odgovor na socijalističku revolucionarnu opasnost nije tačna. Ovaj virulentni proces povremeno generira kapitalizam kako bi se suprotstavio nezadovoljstvu uzrokovanom vrlo nepravednom, pauperizirajućom i konvulzivnom dinamikom sistema koju on reproducira.

Reakcionarni društveni subjekti koji su protagonosti ovoga procesa mogu mutirati s istim parametrima kao i njihove „žrtve“. Sitna buržoazija koja se sukobila s industrijskim proletarijatom tokom nacističke Njemačke nije akter čije je djelovanje nepromjenjivo. Ono zavisi od epohe i lokalnih uvjeta. Fašizam je sistem koji se također mijenja s vremenom. Zapažanje ove komponente posebno je važno za ocjenu evaluacije fašističke prijetnje u Latinskoj Americi.


Diferencirana prisutnost na periferiji

Potencijalni prijelaz ekstremne desnice u fašističku nije opasnost koja je ograničena na Sjedinjene Džave i Europu. Ona je prijetnja i periferiji. Događaji u arapskom svijetu daju naznake takvoga ishoda. Veliki demokratski bunt koji je predstavljalo Arapsko proljeće u prethodnom desetljeću krvavo je slomljeno od strane diktatura i monarhija uz pomoć fašističkih formacija.

Te formacije izvele su okrutnu kontrarevolucionarnu akciju. Iskoristili su religiju za provođenje masakara kojima su srušili sve oblike sekularizma, tolerancije i demokratskog suživota. Taj žestoki odgovor na pobunu omladine koja se proširila Bliskim istokom potvrdio je da je krvoproliće sa fašističkim prizvukom izvedivo u bilo kojem kutku planeta i da ne zahtjeva prethodno postojanje socijalističkog neprijatelja ili organiziranog industrijskog proletarijata.

Isti kriteriji važe i za Latinsku Ameriku. Fašistička opasnost ni na ovom području nije isključena unatoč perifernosti te regije. Poricanje te mogućnosti zbog ekonomske i socijalne udaljenosti koja dijeli to područje od kapitalističkog centra temelji se na pogrešnim pretpostavkama. Ta negacionistička teza argumentira da Hitler i Mussolini nikada nisu imali emulatore u Trećem svijetu zbog intrinzične imperijalističke prirode tog modaliteta.

Zaboravlja se, međutim, da je ovaj reakcionarni trend usvojio oblike „zavisničkog fašizma“ (prema teoriji zavisnosti, op. prev.) kada su se vladajuće klase na periferiji suočile s velikim prijetnjama svojoj dominaciji. Kronološka razlika među ta dva scenarija ne miijenja njihove sličnosti. Vrhunci fašizma na periferiji zabilježeni su tijekom Hladnoga rata, a ne između 1930. i 1945. Ovo izmještanje virulentnih i regresivnih odgovora bilo je u skladu s geografskom mutacijom narodnih ustanaka i uključivalo je masakre istih razmjera kakvi su zabilježeni u Europi. Dovoljno je prisjetiti se, primjerice, da je slom komunizma u Indoneziji koštao života milion ljudi.

Obim ovih masakara slijedio je obrazac velikih genocida u prošlim stoljećima. Ta su uništavanja započela osvajanjem Novoga svijeta, konsolidirana su pustošenjem Afrike i nastavljena viktorijanskim holokaustom u Aziji, da bi se na kraju vratila i na sam europski teritorij. Čitav niz istrebljenja jednako tako nije dovoljan da objasni suvremeni fenomen fašizma.

Ovaj traumatični proces nastao je zbog specifičnih političkih okolnosti i konfrontacija koje liberalni mislici nikada nisu uspjeli razumjeti (Traverso, 2019). Ta je teorijska tradicija osobito pogrešno protumačila ono što se dogodilo u Latinskoj Americi. Ona je smjestila u fašističku ladicu nacionalističke pokrete i narodne vođe iz latinoameričkih metropola – kao što je npr. Juan Domingo Perón – koristeći se formalnim argumentima diskurzivne sličnosti i uveličavanjem manjih diplomatskih epizoda kako bi proizveli pristrane američke osude vlada koje se bore protiv njihove dominacije. Taj suverenistički otpor nikada nije bio vezan uz fašizam.

Opasnost fašizma na periferiji vrebala je pak na drugom terenu i upala u Latinsku Ameriku s kontrarevolucionarnim režimima koji su pokušali uništiti projekte ljevice. Nekoliko teoretičara teorije zavisnosti istraživalo je specifičnosti ove brutalne reakcije (Martins, 2022). Pinochet je došao na vlast u Čileu potpomognut antiradničkom društvenom bazom zaslijepljenom antikomunističkim fanatizmom. Ali, poput Franca u Španjolskoj ili Salazara u Portugalu, ova prekoandska diktatura nije stvorila politički sistem usporediv s planom koji su imali Hitler ili Mussolini. Uribizam (po kolumbijskom predsjedniku Álvaru Uribeu) je također podupirao oligarhijski režim u Kolumbiji, uspostavljen nakon nekoliko desetljeća metodičnim ubijanjem društvenih aktivista. Međutim, uribizam nikada nije dovršio tranziciju u totalitarni politički režim koju fašizam pretpostavlja.

Najnovije slično iskustvo imali smo nedavno sa Bolsonarom čiji je neuspjeh bio još i veći s obzirom da on nije uspio pretočiti reakcionarnu rječitost pomahnitalog dijela vojske u fašistički sistem. Bivši kapetan imao je nešto podrške među pukom, ali ne i među vodstvom čitavog buržoaskog političkog luka. Ta akcija dovela je do porasta nasilja bez da je dovela do općeg haosa i posustala je u pokušaju da se institucionalni sistem zamijeni totalitarnom vlašću. Vojska ga je podržavala, ali on nikada nije pristao upustiti se u dalekosežnije avanture. Katastrofalno upravljanje pandemijom i poraz koji je doživio sa izlaskom Lule iz zatvora zatvorili su sve mogućnosti za konverziju Brazila u diktaturu.

Fašizam predstavlja opasnost u trenutnom regionalnom kontekstu i važno je ne podcijeniti mogućnost njegovog razvoja. Slabost ljevice i(li) nedostatak radničkih borbi tu mogućnost ne smanjuju. Zanemarivanje ovog horizonta ponekad vodi u to da se ovaj sofisticirani modalitet koji je blizak fašizmu zamijeni čudnim iluzijama na bonapartizam.

Ono što je problematično jeste banalizacija ovog fenomena kroz njegovo poistovjećivanje s drugim tipom nesreća. Fašizam nije ekvivalent ekstraktivizmu, a još manje dugovječnim oblicima mačističkog nasilja. On obrazuje modalitet političkog upravljanja državom kako bi se ponovno uspostavila dominacija kapitalističke klase metodama ekstremne virulentnosti.

Važno je problem postaviti na ovu razinu kako bi se borbi protiv fašizma suprotstavili ispravnom taktikom i strategijom i u skladu s lokalnim kontekstom. U generičkom univerzumu u kojemu su nesreće generirane truljenjem kapitalizma, civilizacijskim nazadovanjem ili vladavinom iracionalnosti, ne postoji način da se ispravno odrede pravovremene i uspješne antifašističke politike.


Temeljne i pravilne razlike

Argument koji označava današnju ekstremnu desnicu kao fašističku takmiči se s argumentom koji istu poistovjećuje s populizmom. No, upotreba ovog pojma, onoga ko argumentira često vodi u nekonzistentnost i nedosljednost. To je posebno važno s obzirom na kontekst Latinske Amerike. U ovoj regiji, reference na populizam identificiramo tokom druge polovice 20. stoljeća i vežemo ih za vlade koje su zaslužne za društveni napredak (Löwy, 2019). Profil koji je socijaldemokracija utjelovila u Europi u Novom svijetu povezujemo s režimima koji su promicali veću suverenost i povećanje prihoda stanovništva. Uspostaviti sličnost između latinoameričkih populističkih pokreta i lidera sa današnjom ekstremnom desnicom znači upasti u velike kontradikcije.

No, glavna zabuna koju ova identifikacija unosi je stavljanje progresivnih i reakcionarnih politika pod isti kišobran populizma. U Europi ova kombinacija u isti koš stavlja Mélenchona i Meloni, Corbyna i Le Pen, Pabla Iglesiasa i Orbana. U Latinskoj Americi ista logika smješta Madura uz bok Bolsonaru, Eva Moralesa uz Kasta, a Díaza Canela uz Mileia. Nedostaci ovog teorijskog bućkuriša jasno su uočljivi. Međutim, liberalni mediji skloni su inzistirati na ovoj vrsti apsurdnih i nespretnih poistovjećivanja.

Umjesto inzistiranja na ovoj nemogućoj mješavini, ispravnije bi bilo vratiti se osnovnom političkom barometru koji desnicu suprotstavlja ljevici kako bismo definirali mjesto svake političke pozicije. Tu su dva pola jasno razdvojena i nema nikakve potrebe da se populizam uvodi u tu jednadžbu. S ovim smjernicama vrlo je vidljivo da je radikalna ljevica glavni antagonist ekstremnoj desnici. Uobičajeno korišenje pojma „populizam“ poništava ovu razliku, pretpostavljajući da su obje krajnosti izgubljene u nekom obliku „sumraka ideologija“.

Pojmovi ljevice i desnice stoljećima su se ispravno koristili. Oni razlikuju političku struju koja se zalaže za društvenu jednakost od one koja pomaže tlačiteljima da zadrže svoje privilegije. Ovim algoritmom moguće je uhvatiti drušvene interese koji su u igri u svakom sukobu. Vrlo je lako primijetiti da su politike, napriliku, Fidela Castra bile ljevlje od onih koje je provodio Carlos Menem, ali je nemoguće utvrditi stupanj populizma njihovih administracija.

Politička diferencijacija između ljevice i desnice nastala je sa Francuskom revolucijom i traje do danas jer društveni režim koji cementira tu razliku postoji. Sve dok kapitalizam postoji, postojat će i lijeve i desne formacije koje se suočavaju jedna s drugom u svrhu ostvarivanja društvenog napretka ili regresa (Katz, 2008: 59-60).

Specifičnost nove desnice može se uočiti kroz korištenje dodataka (ultra, ekstremna) ili pak inovativnijim dopunama (2.0.). Ali koji god naziv odabrali, bitno je naglasiti njenu poziciju kao reakcionarne sile. Populizam je pojam koji samo unosi zabunu u jednadžbu.


Polisemija pojma

Pojam populizma s velikim entuzijazmom prihvatili su mnogi analitičari koji naglašavaju "antisistemsku" važnost ove političke struje, njegovo suprotstavljanje konvencionalnim političarima i nedostatak institucionalnosti.

Međutim, niti jedna od ovih karakteristika ne definira političke struje koje učestvuju u trenutno prisutnom reakcionarnom valu. Njihovi sukobi sa političkim sistemom su od sekundarne važnosti u usporedbi sa njihovom centralnom namjerom da aktuelno društveno nezadovoljstvo pretvore u sistemsko maltretiranje beskućnika. Taj regresivni cilj koji srednju klasu (i dijelom radničku klasu) nastoji suprotstaviti najranjivijim slojevima društva nema ni najmanje veze s populizmom.

Liberali koriste pojam populizma kako bi diskvalificirali svaku kritičku poziciju spram individualizma, tržišta ili države. Međutim, nova desnica nije neprijateljski raspoložena spram ovih paradigmi. Naprosto je osvojila teren diskursom koji se suprotstavlja tmurnoj realnosti koju je obrazovao neoliberalizam. Niti se ta desnica nalazi izvan institucionalnog režima kada demagoški propituje vladajuće političke stranke.

Liberali izjednačavaju desničare sa snagama koje se nalaze na – njoj – suprotnom političkom polu. Smatraju da je populizam ono što spaja ova dva pola. Na taj način, oni dvije suprotstavljene političke pozicije predstavljaju kao komplementarne. Liberali propuštaju analizirati najvažniji dio njihovog sadržaja i naglašavaju manje važne aspekte stila i retorike. Slijedeći ovaj analitički put, ne postoji ni najmanja mogućnost da se razjasni bilo koje relevantno obilježje nove desnice.

Hegemonijski mediji generalizirali su ovu perspektivu, čime površno diskvalificiraju populizam kako bi legitimirali neoliberalizam. Sa ove tačke gledišta, naglašavaju važnost posebno nejasnog termina koji miješa različita historijska značenja izvučena iz različitih korijena.

Prema starom američkom ili ruskom značenju, populizam je aludirao na narodne pothvate ili slavljenja zdravog i prijateljskog ponašanja ruralnog stanovništva, koje je bilo maltretirano (i korumpirano) tokom procesa pretvaranja u gradske radnike. Populizam je pozivao na tu početnu čistoću i predlagao da se ona ponovno stvori kao važna snaga u procesu transformacije društva.

Sadašnji desničarski diskurs preuzima određene elemente te nostalgije, ali je preoblikovao njeno regenerativno, društveno i prijateljsko značenje i koristi je kako bi se suprotstavio potlačenim manjinama. Obično slavi radničku klasu kažnjenu globalizacijom i deindustrijalizacijom, navodeći prisustvo imigranata kao razlog toj degradaciji. (Traverso, 2016). U ovom novom značenju ekstremne desnice, nije prisutan nikakav značajan odjek o bratstvu iz prošlih vremena.

Ocrnjivanje populizma od strane liberala istovremeno je potaklo i simetričan blagonaklon pogled na njega. To stajalište brani valjanost ovog pojma koji predstavlja potlačene slojeve društva. Konzistentnost ovog pojma posebno se ističe kod nacija sa krhkom ustavnom strukturom (Venecuela) ili dugom institucionalnom tradicijom (Argentina). On također potencira ulogu njezinih vođa i svih varijanti ovog modaliteta koje zapaža (Laclau, 2006). Ovaj propopulistički pristup naličje je socio-liberalne dijatribe i ne daje naznake koje bi razjasnile trenutni otisak nove desnice.

Kako bi se razumjelo značenje tog prostora, potrebno je preispitati društvene korijene njihovog političkog djelovanja. Trenutni reakcionarni val projekat je vladajućih klasa za ponovno uspostavljanje narušene stabilnosti kapitalizma. Tu stabilizaciju nastoje postići usmjeravanjem napada na najugroženije slojeve društva.

Nedostatak analize klasnog supstrata ekstremne desnice zamijenjen je nejasnim opažanjima o populizmu koji hvale njegovi pobornici. Oni ne razumiju koji su interesi u igri jer nisu svjesni vodeće uloge društvenih klasa, a alternativu vide u protagonizmu različitih subjekata kontigentnih identiteta koji svoju centralnu ulogu realiziraju kroz svoje diskurse.

S te tačke gledišta, nemoguće je registrirati oko kojih se društvenih interesa dvije političke struje spore i ne postoji način da se razumije zašto ekstremna desnica danas aktivno prodire u javni prostor i koje su ekonomske snage i strukture koje održavaju njenu prisutnost. Ovo gledište preispituje samo diskurse, ne nudeći objašnjenja o načinima na koje su artikulirani sa svojim društvenim artikulacijama. Zbog tih nepreciznosti, ne uspijeva se objasniti značenje reakcionarne ideologije koja je trenutno popularna. (Anderson, 2015).


Suprotstavljena iskustva

Analiza ekstremne desnice trebala bi obogatiti borbu protiv nje. Pravilna i precizna ocjena i procjena ekstremne desnice ima ju za cilj poraziti i neutralizirati budući je ona sila koja prijeti demokraciji i deprivilegiranoj manjini.

U Latinskoj Americi, nedavna iskustva ukazuju na različite ishode kada zadominiraju odlučni odgovori ili neodlučne reakcije. U prvom slučaju imamo borbu venecuelanske vlade protiv državnog udara, koja je nauštrb ogromnog ekonomskog i društvenog troška uspjela suzbiti reakcionarne bande (guarimbas).

Sličan stav pojavio se u Boliviji nakon Camachovog hapšenja. Umjesto pasivnog prihvatanja provokacija neofašističkih grupa, vlada je krenula u ofanzivu i pokrenula odvažnu operaciju kako bi zaustavila nemilosrdnog neprijatelja. Poraz neuspjelog državnog udara u Brazilu, hapšenja učesnika, suđenja odgovornima i istraga o finansiranju udara, dio su istog tog pravca.

Zahvaljujući ovim odlučnim stavovima, uspjela se suzbiti reakcionarna akcija, koja je u suprotnosti sa pomirljivim stavovima koji su omogućili eskalaciju državnog udara protiv Luga u Paragvaju ili Dilme u Brazilu. Castillo je ponovio isti obrazac u Peruu, otvarajući put krvavom civilno-vojnom udaru.

Ovakva kolebanja predstavljaju ozbiljno upozorenje onim državama u kojima desnica pravi smrtonosne prodore. U slučaju Argentine, izvršenje neuspjelog pokušaja atentata na Cristinu imao bi kao rezultat nezamislive posljedice. Ta agresija proizvela je veliku demokratsku reakciju kroz proteste koji su ubrzo uslijedili. Ali sama je vlada obeshrabrila nastavak demonstracija i proizvela samo povremeno neodobravanje kod konzervativaca. Kroz velika iskustva demokratskih borbi u toj državi, dosljedni stavovi krunisani su objašnjenjima (Mariano Ferreyra, Kosteki-Santillán), a stavovi rezignacije doveli su do nekažnjenosti (AMIA, ambasada Izraela i Rio Tercero).

Već su utvrđene mnoge poveznice sa kvazifašističkim organizacijama u neuspjelom atentatu na Cristinu. Ukoliko bude velikih sukoba i mobilizacija, ti saučesnici reakcije izaći će na površinu. No ukoliko prevlada suprotan kurs, desnica će ponovno profitirati iz prevladavajuće konfuzije (kao što se desilo sa Nismanovim samoubistvom).

Na kraju, čileansko iskustvo pokazuje kako se desnica brzo prestroji kada režim bude doveden u pitanje. Nakon tri godine uzastopnih poraza, ta snaga je na izborima uspjela odbiti projekat ustavne reforme. Iskoristili su haos, nedostatak djelovanja i vladine ustupke. Rekonstruirali su svoje prisustvo pred predsjednikom koji je ugasio proteste i kršio svoja predizborna obećanja.

U Latinskoj Americi su stoga zabilježena različita uspješna i neuspješna iskustva sukobljavanja sa ekstremnom desnicom. Taj reakcionarni sektor tek odnedavno se pojavljuje i prioritet je suzbiti ga prije nego što uspostavi ono o čemu propovijeda (Colussi, 2022).

Autoritet ljevice ovisi o njenoj sposobnosti da pokaže snagu pred neprijateljem odlučnim da uništi sav društveni napredak. Nedavna iskustva u Europi ukazuju na samodestruktivne efekte izbjegavanja bitke okretanjem glave na drugu stranu (Febbro, 2022).

Glavno polje te borbe su ulične mobilizacije protiv neprijatelja koji isto tako djeluje na tom polju. Naivno vjerovanje da to polje pripada ljevici definitivno je odbačeno usred aktivnog prisustva njenih protivnika na marševima i protestima.

U nekim slučajevima, ta intervencija prethodila je pandemiji (Brazil), a u drugima je dobila na intenzitetu sa prodorom negatora pandemije (Argentina). Protagonizam ovih formacija porastao je u sukobima sa progresivnim vladama (Bolivija, Meksiko) i u odbijanju narodnih pobuna (Čile, Kolumbija, Peru).

Ovaj spor oko nadmoći na ulicama obavezuje nas da pažljivo procijenimo progresivni ili regresivni smjer mobilizacija koje bujaju u ovom regionu. Pozivi sa izričito socijalističkim ili desničarskim natpisima su rijetki, baš kao i nastup projekata koji su okončani. Karakterizacija sadržaja svakog događaja ključna je za razlikovanje progresivnih akcija od njihove antiteze: onih reakcionarnih.

Ne postoji recept za uspjeh u ovoj procjeni, kao ni provjera društvenog sastava svakog mitinga. Barometar ljevice i desnice predstavlja osnovni instrument za donošenje bilo kakvih zaključaka. Nije dovoljno samo registrirati legitimitet zahtjeva koji su u pitanju. Potrebno je razmotriti i ko ih pokreće. Desnica je sklona poticanju narodnog nezadovoljstva protiv progresivnih vlada, dok to ne radi kada su na vlasti konzervativci.

Ali također je istina da mnoge vlade narodne ili progresivne vlade plaše narod avetom desnice kako bi opravdale antiradničke politike. Ovakve dileme ne mogu se riješiti kroz priručnike, s obzirom da svaki slučaj zahtijeva posebnu procjenu, zasnovanu na karakterizaciji aktuelnog progresivizma. Ovom procjenom baviti ćemo se u narednom tekstu.


Autor: Claudio Katz, profesor na Univerzitetu u Buenos Airesu i član udruženja Lijevih ekonomista (EDI).

Objavljeno na: JacobinLat.com

Prevela sa španskog: Amina Turudija, Prometej.ba


Reference:

Riley, Dylan (2018). «¿Qué es Trump?» New Left Review 114 enero – febrero 2018.

Palheta, Ugo (2018). «Nuestro tiempo no es inmune al cáncer fascista» Kritica, 20 diciembre, 2018. Disponible en https://kritica.info/nuestro-tiempo-no-es-inmune-...

Louçã, Francisco (2018) «El populismo fascista no ha hecho más que empezar», 24/10/2018. Disponible en https://vientosur.info/spip.php?article14282

Davidson, Neil (2010), «From deflected permanent revolution to the law of uneven and combined development», International Socialist, n 128, autumn 2010.

Fraser, Nancy (2019). «¿Podemos entender el populismo sin llamarlo fascista?», 11-4-2019. Disponible en http://www.sinpermiso.info/textos

Traverso, Enzo (2019). «Interpretar la era de la violencia global», Viento Sur, 23-04-2019

Martins, Carlos Eduardo (2022) «O ressurgimento do fascismo no mundo contemporâneo: história, conceito e prospective», Intellèctus, Ano XXI, n.2, 2022. DOI: 10.12957/intellectus.2022.71657

Löwy, Michael (2019). «La extrema derecha: Un fenómeno global», 19-1 2019. Disponible en http://www.resumenlatinoamericano.org

Katz, Claudio (2008) Las disyuntivas de la izquierda en América Latina, Ediciones Luxemburg, Buenos Aires.

Traverso, Enzo (2016) «Espectros del fascismo. Pensar las derechas radicales en el siglo XXI», 2016. Disponible en https://www.herramienta.com.ar/articulo.php?id=25...

Laclau Ernesto (2006). «La deriva populista y la centroizquierda latinoamericana». Nueva Sociedad, n 205, septiembre-octubre 2006, Buenos Aires.

Anderson, Perry (2015). «Los herederos de Gramsci». New Left Review 100 sep-oct 2015

Colussi, Marcelo (2022). «Latinoamérica y las nuevas izquierdas». Disponible en https://rebelion.org/latinoamerica-y-las-nuevas-i...

Febbro, Eduardo (2022). «El dilema de la izquierda». Disponible en https://www.pagina12.com.ar/501899-francia-el-dil...