Kada je nedavno, kod Züricha, vuk pregažen od vlaka iznenađenje je bilo veliko. Tako se daleko taj brdski predator usudio sići! Očito se zaštićeni vuk, koji je u 19. stoljeću bio skoro istrijebljen, otvorio sve većem životnom prostoru. Sa radosnim iznenađenjem pomiješalo se i suosjećanje sa istraživačkim mužjakom, koji je svoj istraživački izlet u civilizaciju platio smrću. Fotografija leša se proširila štampom, pri čemu se smrskana zadnjica s poštovanjem izostavila. Životinja je umrla bezbolno, glasi suosjećajni naslov fotografije.


„Stari ubojica“

Godine 1800. stanovništvu Vallorbesa bilo bi sasvim svejedno koliko je boli pretrpio ubijeni vuk, kojeg su u pobjedničkoj povorci pronosili kroz selo. Muškarci bi ga psima stjerali u kut i do smrti prebili toljagama. Za teologa, prirodoznanstvenika i državnog vijećnika Friedricha von Tschudi-ja, koji je ovu akciju i druge potjere za vukovima 185.3 opisao u „Tierleben der Alpenwelt“, nije bilo nikakve dvojbe u odobravanju potjera. Vuk, ta „stara ubojica i trepet životinjskog svijeta“ , je „užasan i neprijatan u svojim manirama, pohlepan, zloban, prepreden, nepovjerljiv, pakostan, nepodnošljiv zbog svog odvratnog smrada“. Ždere čak  i ozlijeđene srodnike. A mužjak se nakon parenja ne brine niti za ženku niti za mlade.


Sto godina ranije, oko 1750, Johann Heinrich Zedlerov „Univesal-Lexikon“,  jedan od najopširnijih leksikona tog vremena, opisao je vuka kao „putujuću, zlobnu životinju, pohlepnu i okrutnu, i najopasnijeg neprijatelja divljih i domaćih životinja, najštetnijeg i najpodmuklijeg od svih predatora“. Bog je vuka „stvorio za kaznu ljudskom rodu“. A još sto godina ranije je zürichški prirodoznanstvenik Conrad Gesner u svom „Thierbuch“ (1560) držao da je vuk „grabežljiva, štetna i proždrljiva životinja“ koju sve životinje mrze.


Od kud to da nas današnje ljude toliko dira neugodna mržnja prijašnjih stoljeća prema vuku? I zašto sad štitimo predatora, koji živi u šumama i nije nam od očite pomoći. Neprijateljstvo bi s jedne strane moglo ići na račun kršćanskog učenja. Izraz „vuk u ovčijoj koži“ – slika ljudske podmuklosti – dolazi iz Novog zavjeta. Propovjednici su tu sliku uvijek iznova utkavali u svoje  opomene. S druge pak strane, vuk je za čovjeka stoljećima predstavljao stvarnu opasnost, prije svega za vrijeme hladnih zima i u razdobljima rata, kada bi gladne životinje nailazile na leševe.  Povjesničar Jean-Marc Moriceau je proučavanjem crkvenih knjiga umrlih došao do rezultata da je u Francuskoj između 1400. i 1900. okruglo 9000 ljudi ubijeno od vukova. Može se pretpostaviti da su oni napali i jeli ljude. Dakle, govor o „zlom vuku“ ima realnu pozadinu.


Neprijateljstvo prema vukovima starijih autora ne treba se prerano osuditi. K tomu su posjedovali određeno znanje o ovoj životinji, koje današnjim prijateljima prirode često promakne. Conrad Gesner detaljno opisuje lijepu kožu određenih vrsta vuka, od kojih se mogu napraviti veličanstvena krzna, te je smatrao da njihov izmet pomaže kod trbušnih tegoba a njihovi zubi pomažu kod mjesečarenja. Zadlerov „Universal-Lexikon“ se razumije u životne navike predatora, koje minuciozno opisuje prema godišnjem dobu. I ne stvara li počovječenje predatora, kao što su pripisivanje njemu moralnih kategorija kao „okrutnost“, „požudnost“ i „podmuklost“, neku povezanost. Ako ta životinja može biti kao i čovjek, ako ima duševe osjećaje, ne stoji li nam onda bliže nego kad je vođen nagonom i zakonom evolucije.


wolf-obergoms


Moderna na životinje gleda tradicionalno: kao na organizme bez duha, koji su podređeni i podložni ljudima. „Mi  ljudi“ smo „kultura“, ostalo je „priroda/narav“. Antropolog Philippe Descola  objašnjava u svojoj zanimljivoj knjizi „Jenseits von Natur und Kultur“ (2011) da je samo Zapad razvio činjenicu „prirode/naravi“. Za stanovnike prašuma, stepa i subarktičkih regija bili su, a dijelom su još uvijek, fluidni prelazi između čovjeka i ne-čovjeka. Biljke imaju osjećaje, životinje svijest, skupa sa ljudima i duhovima tvore kompleksne zajednice. To pak ne znači da su Inuiti ili Indijanci svjesniji ekologije ili pak „prirodniji“ nego Europejci. Njihove različite animističke i totemističke kozmologije jednostavno ne poznaju „prirodu/narav“, jer između ljudi i ne-ljudi ne povlače granice. Tako je vuk, i kad se progoni, za Indijance „srodnik“.


Nikakvi prijatelji

Da nam vuk i drugi predatori postanu srodnici i prijatelji skoro je nemoguće. No u svjetlu prevladavanja tradicionalne mržnje prema vukovima kao i animističkih odnosa prema životinjama pojavljuje se simpatija prema vuku, koju mi urbano-ekološki kultivirani nismo dovoljno promislili – možda još manje nego ustrajno neprijateljstvo ljudi prema vuku, koji žele ukloniti vuka iz svijeta, jer se ne žele složiti sa njegovom egzistencijom. Bez da mnogo znamo o vuku, izabrali smo ga za ikonu jedne naročito prirodne „prirode“, u kojoj treba živjeti. I tako ta strogo čuvana eko-ikona i garant biološke razlike ispunjava našu čežnju za netaknutom prirodom.


Možda ćemo „mi moderni“, kako kaže Descola, uistinu više saznati o ovom plašljivom predatoru, tek kada se više ukorijeni u naše šume i oblikuje čopore. Međutim ne smijemo si previše umišljati našu ljubav prema divljim životinjama i biodiverznu velikodušnost. I jedno i drugo je krhko i selektivno. Bude li vuk sam još jednom napao neko dijete, pod bilo kojim i nevjerojatnim okolnostima, ova bi životinja odmah izgubila našu podršku. Brzo bi mu se desilo kao i rakunu koji je doseljen iz Azije. Budući da „neozoon“ nema dovoljno prirodnih neprijatelja, morao bi biti istrijebljen.


Autor: Urs Hafner, nzz.ch

Izvorni tekst Mensch und Wolf: Vom Dämon zur Öko-Ikone

S njemačkog jezika preveo Darko Pejanović

Prometej.ba | 08/2014